Besprijekorna izvedba

Izvedba Falstaffa održana 12. prosinca 2016. u bečkoj Državnoj operi priča je koju su ispričala dva osamdesetogodišnjaka – skladatelj Verdi koji je davne 1893, kada je Falstaff praizveden u milanskoj Scali, ulazio u deveto desetljeće života, i maestro Zubin Mehta, vitalni osamdesetogodišnjak koji je ravnao izvedbom. Nije čudo da su se dvojica umjetnika u zreloj dobi svaki na svoj način uhvatili ukoštac s Verdijevim uglazbljenjem Shakespearove priče, u čije je središte libretist Arrigo Boito postavio Falstaffa, zreloga muškarca željna mladenačkog žara, a ne vesele, ali i opake žene iz Windsora, kojima je Shakespeare posvetio i naslov.

Falstaff je vesela priča, priča o životnim strastima koje s godinama ne nestaju, kako bismo to pretpostavili, nego žive i dalje, pa makar i pod cijenu karikiranja vlastitog subjekta. Falstaff je i priča o hrabrosti začinjenoj dozom rizika i, nećemo pretjerati, ludosti – o hrabrosti kojoj se pristupa izlaskom iz sigurne zone i stupanjem u prostor novoga i nepoznatoga, bez opterećivanja eventualnim posljedicama. Napuštanje sigurne zone u jednakoj je mjeri karakteristika Verdijeva rada na Falstaffu kao i ljubavnih pustolovina glavnog lika. Kada se prihvatio rada na operi u kojoj je treći put koristio Shakespearovo djelo kao predložak, veliki je talijanski skladatelj nizao nešto manje od tridesetak uspješnica, od kojih je samo jedna bila komična opera. Povijest glazbe Falstaffa će zapamtiti kao posljednju Verdijevu operu, koju publika ipak neće odmah prihvatiti, ponajprije zbog manjka prepoznatljivih arija koje su proslavile Verdija. Hrabrost koja graniči sa zaluđenosti karakterizira i glavni lik, u maestralnoj izvedbi Ambroggia Maestija. Na glumačkoj i glazbenoj razini donio je Maesti sva raspoloženja strastvenoga starca, koji se tragikomično više ne snalazi nego snalazi u ljubavnim igrama.

Kada se na scenu postavlja djelo nastalo potkraj 19. stoljeća, kojega se radnja odvija u 15. stoljeću, dok je njegov književni predložak nastao u 17. stoljeću, nije jednostavno odabrati u koje će se vrijeme smjestiti inscenacija. Navodno je sam maestro Mehta tražio da se sa scenom ne eksperimentira previše te da scenografija i kostimografija oslikavaju vrijeme u koje su Shakespeare i poslije libretist Boito smjestili radnju svojih djela. Redatelj David McVair pristao je na ideju velikoga dirigenta, no očigledno uz određene ustupke. U operi je tako scena minimalizirana na interijer, koji uz male modifikacije prevladava do druge polovice trećeg čina, odnosno do sama kraja opere, i efektan eksterijer s dominantnom mjesečinom. Dva su zanimljiva motiva koje redatelj provlači kroz scenu interijera – veliki krevet koji simbolizira pokušaj Falstaffa da bude Don Giovanni, a koji na sceni bečke Državne opere djeluje simpatično, ponajprije jer glavni lik ne uspijeva pridobiti žene za kojima žudi da mu se pridruže na njemu. Druga je crvena nit režije dječak koji je stalno negdje na sceni i vrši dvojaku funkciju – svojom se fizičkom poletnošću i skakutanjem nadovezuje na Falstaffovu emocionalnu mlađahnost, no pritom je i živi kontrast dobi glavnoga lika, koja je ipak glavni krivac za njegovo nezrelo ponašanje. Ideja s kontrastom starog i mladog do polovice trećeg čina bila je sjajno osmišljena, upravo zbog nenametljivosti: ipak, režija se potkraj opere rastapa, kada na scenu stupa velika skupina djece uz nepotrebno nakićenu pozornicu.

Glazbeni dio opere bio je besprijekoran. Uz sjajnu naslovnu rolu, u koju se – što zbog složenosti karaktera, što zbog teško pisane dionice – upuštaju samo iskusni basovi i baritoni, potrebno je istaknuti dvije ženske uloge – Alice Ford, koju je izvela talijanska sopranistica Carmen Giannattasio, koju su proslavile upravo izvedbe Verdijevih ženskih likova, i nešto dramskiji sopran Mrs. Quickly, koju je izvela Kanađanka Marie-Nicole Lemieux. Ime koje objedinjuje sve likove i drži kompleksan orkestar pod kontrolom, dajući mu dovoljno žara i nježnosti, ipak je maestro Mehta, kojega je glazbeno i životno iskustvo navelo da se još jednom u svojoj karijeri posveti posljednjoj Verdijevoj operi i pokaže istu strast, no s većim uspjehom, koju vidimo i kod glavnoga lika.