Život pun plima i oseka

Početkom 2010. u Vijencu smo objavili razgovor s Antom Stamaćem. Povoda su bila dva, akademik Stamać upravo je postao voditeljem biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, najvažnijega Matičina nakladničkog projekta, a iz tiska mu je trebala izaći nova knjiga, posvećena jednom od njegovih omiljenih pjesnika, mentoru i prijatelju Juri Kaštelanu. U povodu smrti Ante Stamaća donosimo ulomak tog razgovora.

Uskoro vam u Matici hrvatskoj izlazi knjiga Tema Kaštelan. Bavili ste se Kaštelanom niz godina, a i surađivali ste s njim. Koliki je utjecaj imao na vas?

Bavio sam se Kaštelanom kao znanstvenik, ali puno sam više s njim povezan time što sam bio njegov sveučilišni asistent. On me doveo, pokupio doslovce s ulice i namijenio mi sveučilišnu karijeru, na čemu sam mu silno zahvalan. Što se tiče moga zanimanja za njegov književni rad, bio je to rezultat mojega bavljenja (među inim i) suvremenom hrvatskom književnošću. Tako da sam tijekom vremena napisao više ekspertiza i Kaštelanova pjesništva, nevezano uz moju, uvjetno rečeno, radnu ovisnost.

Dio vašeg opusa čine zbirke tekstova koji su zapravo nastali u različitim povodima. Izuzev Teorije metafore i Ranjivog opisa sustava, niste izgrađivali sustavnu teoriju. Zbog čega?

Razlozi su tomu teorijski i praktični. Teorijski je taj da je danas doista vrijeme rasutih koncepcija. I kompaktne su mi knjige Teorija metafore, nastala iz moje doktorske disertacije, i Ranjivi opis sustava, odraz predavanja s poslijediplomskog studija. No i najranija mi knjiga, Ujević iz 1970, pisana je kao cjelina. Većina mojih ostalih knjiga, međutim, sastavljena je kao i u većine drugih stručnjaka kao složaj i skup. Zašto? Zato što kao „profesionalni“ teoretik nisam mogao, jednostavno, svladavati životne teškoće. Nisam, poput njemačkih profesora, a kratko vrijeme bio sam i to, bio osiguran doličnom plaćom i pristupom svim vodećim znanstvenim sadržajima. Svi smo se mi, „teoretičari“, morali brinuti za kruh svagdašnji, a posebice za zgoljni status hrvatske kulture, pa smo bili i tumači, i esejisti, i angažirani intelektualci, i radnici na sveučilištu. Sve to dakako nije pogodovalo sustavnom mišljenju. Imao sam takvih ambicija, primjerice s pokojnim prezaslužnim mentorom i prijateljem Zdenkom Škrebom napravio sam Uvod u književnost. Kanio sam i sâm jednom napisati sustavan nacrt znanosti o književnosti, točnije semiotičku teoriju književnosti. Međutim, umirovljenje i posebice bolest koja me prije tri godine skoro shrvala, ali nije (!), spriječila me u takvu naumu. Podari li mi Bog još neko raspoloživo vrijeme, možda ću taj svoj naum i ostvariti.

Je li semiotika disciplina u kojoj se najviše nalazite?

Kompletna semiotička sistematizacija znanja znanosti o književnosti upravo je ono što danas rasutom mišljenju o književnosti treba. Znanost o književnosti još je uvijek kompaktna, živa i vrlo otvorena znanost, ali njoj su potrebna nova čvrsta očišta. Moderna semiotika može ih ponuditi i izraditi najsustavnije.

Trideset godina predavali ste teoriju književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako ocjenjujete stanje u suvremenoj teoriji književnosti?

Podsjetio bih da je teorija književnosti i nastala u 20. stoljeću kao pokušaj da se književni fenomen dovede u vezu s ostalim kulturološkim područjima, navlastito sa sustavnim mišljenjem i njemu primjerenom disciplinom. Bilo je tu značajnih epistemoloških postignuća, nastajale su izgrađene paradigme mišljenja, i one su se uspješno smjenjivale. Taj je proces trajao sve do strukturalizma i semiotike, koji su humanističkim znanostima i ostavili u zakladu rečenu disciplinu mišljenja. Kad je zavladao poststrukturalizam, kad su se u napuklinama sustava počela pojavljivati pitanja koja su nadolazila bilo iz sfere antropološke pozicije suvremenoga čovjeka – bilo da se na tragu proigranih filozofskih i političkih struja pojavila slaboća i nesustavnost „slaba“ interpretatorskog subjekta, bilo da se književno djelo počelo držati zauvijek otvorenim, što znači da je ono uvijek podložno bilo kojim i bilo kakvim interpretacijama, od kojih jedna drugu potiru – došlo je do kaosa čije učinke vidimo po današnjim diletantskim „uradcima“. Rezultat je taj da su se svi slučajni esejisti počeli nabacivati nazivljem znanosti o književnosti, a svi književni znanstvenici počeli su pisati smušene eseje. Na djelu je veliki kaos, a on je uvijek savršeno pogodovao ostapima benderima, varalicama i intelektualnim protuhama. Čuo sam i da nadobudne teoretičarke vele kako ta disciplina neće više biti „ancilla filologije“!

Objavili ste jedanaest zbirki poezije. Vaš je pjesnički razvoj tekao od slobodnog stiha i hermetizma do komunikativnijega pjesništva i zatvorene forme. Zašto ste se okrenuli sonetu?

Posve spontano. Kad bih to anegdotalno rekao, bio sam 1989. gostujući profesor u Oldenburgu. Što se u meni tada zbivalo, nemam pojma. Golema oluja poharala je grad, i napisao sam sonet. Počinje: „Kako li pušu transatlantski vjetri!“ Pa sam napisao i cijelu zbirku, Crne rupe, mračni soneti. Jampski jedanaesterac usvojio sam i ranije, i pisao njime učeći od Matoša, Nazora, Gorana Kovačića. Moj prirodni način izražavanja nije kao kod ljudi koji su književno odgojeni talijanski ili pučki. Osmerac, deseterac i dvanaesterac doduše inherentni su našem jeziku. Većina kolega njima i nesvjesno piše. Tim parnim stihovima (rečenicama ili iskazima) i govorimo, pa i novinski su naslovi deseterački. No osobno nisam takav, djelomično zbog temperamenta, djelomično zbog germanističke i anglističke izobrazbe, koja me, naravno, naučila da rečenice počinjem „zašpičeno“, jambom, a ne s trohejem. Sonetom sam se i inače bavio u teoriji književnosti, pa možda i to objašnjuje moje okretanje tom stalnom kompozicijskom načelu. Vele i: obliku.

Prvu zbirku, Rasap iz 1962. objavili ste u vlastitoj nakladi. Što je točno značio takav postupak u ono vrijeme?

Značio je izlaganje velikoj opasnosti. Vlastite naklade bile su nekoć u građansko doba normalan, legalan način tiskanja, pogotovo manjih spisa. Vinko Krišković tiskao je u vlastitoj nakladi sve one studije o Shakespeareu, Vladimir Vidrić tiskao je znamenitu svoju zbirku u vlastitoj nakladi… A u komunizmu, gdje pojedinac nije smio ništa, to nije bilo baš rado gledano. Bili smo studenti druge ili treće godine i na to nas je naveo Tomislav Radić. Osobno sam mu zahvalan do dana današnjega! Radić se, današnji ugledni filmski i kazališni redatelj, profesor na ADU, bavio grafičkim dizajnom i imao dobre veze s grafičkim salonom u Studentskom centru. Nastale su zbirke Dubravka Horvatića (Groznica), pa Igora Zidića (Uhodeći more), pa moj Rasap. Potom su knjižice objavili i pokojni Vlado Bužančić, pa Josip Stošić, Ružica Orešković... – sve u vlastitoj nakladi. A tiskale su se, ručno složene (pincetama su ih slagali pučkoškolci!), u radionici Osnovne škole Jordanovac. Posve suludo i za današnje doba, kamoli ne onda! Bile su to vrlo hermetične, razlogovske pjesme pa ni zlobnicima ni špiclima nije bilo lako dokučiti smisao pojedinih pjesama. Zanimljivo da su nas vrlo dobrodušno dočekali naši stariji kolege, Pupačić, Slamnig, Šoljan, Jure... jer tada objaviti zbirku bilo je mladim ljudima gotovo nemoguće bez potvrde u kontroliranim omladinskim instancijama. Danas je to ljudima nezamislivo.

U Jugoslaviji ste bili i politički zatvorenik. Jesu li zbog toga posebno motrili na vaš rad?

Pa jesu i nisu. Poluobrazovani primitivci, udbaši su lovili nevažne, propuštali važne riječi. Danas međutim, iz polustoljetnog odmaka, a i na temelju nekih znanja, dojam mi je da su tadašnje vlasti poslije 1966. shvatile da su napravile veliku pogrešku. Potječem iz velike obitelji, otac mi je umro ožalošćen mojim zatvorom i Golim otokom. A moj delikt jednostavno nije postojao. Klasični komunistički montirani proces, natovaren nekolicini nas, zadarskih gimnazijalaca. U to doba udbaši su vrbovali raspuštene sjemeništarce. Pa je cijela obitelj, stekavši atribute klerofašizma, postala zapravo vrlo popularna. O mom su ocu, profesoru s osmero djece koji je zbog vjerskih uvjerenja bio izbačen s posla na zadarskoj gimnaziji, pisali i u inozemstvu. Zato imam dojam da su me sve vrijeme prijeko gledali, ali me nisu zaustavljali. Zvali su me par puta i na razgovore, ali osim straha tu nije bilo ničega dramatičnog. Strah je uostalom bio temeljni egzistencijal tih vremena. Osim toga, afirmirao sam se radom. I kao student, i kao učenik srednje glazbene škole Lisinski, i kao noćni korektor. Nisam bio politički borac, nisam to do dana današnjega. Valja reći i da su me zaštićivali kolege, tada mladi pisci, partijaši. Oni znaju da sam im vrlo zahvalan. No u građanskom smislu dobro sam znao da, kad završim fakultet, ni u kojem slučaju neću moći dobiti posao, recimo, u školi. Nego sam se, marljivo vježbajući violinu i učeći muzikološke predmete zaposlio u HNK-u u Zagrebu kao violinist.

Je li i Kaštelan, kojega su držali bardom lijeve misli, bio u poziciji da štiti druge?

Kaštelan je imao karizmu lijeve misli, ali njegova je poezija sasvim suprotnoga smjera. Osim nekoliko fraza koje je u to „herojsko“ a zapravo totalitarističko doba napisao ma gotovo svaki pjesnik. Kaštelan, Ivanišević, Milićević i drugi, koji su bili u partizanima, onamo su otišli jer su sklanjali vlastiti život pred talijanskim okupatorima, koji su surađivali s četnicima. Nisu bili nikakvi komunisti, ali ih je nakon pada Italije preuzela Partija, što je bila Hebrangova pa Titova zamisao. Nakon rata Titu je trebao mladi kadar jer je stari, koji je on proglasio informbiroovskim, želio eliminirati. Kaštelan je tako obavljao određene književne poslove, ali kao intelektualac, ne nekakav funkcionar. Jednostavno, zbog svoje dobrote i pameti bio je čovjek koga su poštivali svi, pa i članovi Partije, a on je iskoristio svoj položaj i pomagao drugima. U Jugoslaviji su stvari bile vrlo komplicirane. Promijenilo se zapravo pet režima i u jednome je netko mogao biti na vrhuncu vlasti da bi već u sljedećem bio na robiji. Takva je bila bit „socijalizma kao svjetskog procesa“. A bilo je i obratno. Ljudi koji se nisu mogli pojaviti u jednom razdoblju znali su uspjeti u drugome. Osobno me, primjerice, do 1965. kontrolirala Udba, bio sam u zatvoru, pozivali su me na razgovore, a kad je pao Ranković 1966–1967, ja sam se upravo vratio iz vojske, nisam sudjelovao u donošenju Deklaracije jer to fizički nisam mogao, progonili su druge, „svoje“, i na mene više nisu obraćali pozornost. Vrata mi nisu bila otvorena, ali odškrinuta jesu.

Razgovor vodio Luka Šeput,
Vijenac br. 415, 28. siječnja 2010.