Žena na rubu živčanog sloma

Kad joj je 2013. dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, kanadska spisateljica Alice Munro u povijest najglasovitije književne nagrade ušla je kao prvi književnik ili književnica koja je nagradu dobila isključivo kao autorica kratkih priča. Oni koji prosuđuju vrijednosti literarnih djela prednost uvijek i tradicionalno daju romanu kao zahtjevnijoj i ambicioznijoj proznoj formi, a kratka je priča uvijek nekako u zapećku, kao manje vrijedna i neuglednija sestra romana. Dobrim dijelom i zbog toga brojni su majstori kratkih proznih formi poput Čehova, Kafke, Borgesa i Carvera ostali izvan vidokruga članova Švedske akademije, neki poput Borgesa i iz političkih razloga, pa se može reći da je Alice Munro na određeni način kratkoj proznoj formi dala dodatni legitimitet i značenje, barem kod ljepoduha koji drže do Nobela i sličnih zvučnih nagrada.

Ljubitelji njezina opusa znaju da su protagonistice priča Alice Munro obične djevojke i žene čije živote i sudbine ključno i nepovratno mijenjaju dramski intenzivni događaji kakvi su preljub i(li) ubojstvo, žene koje dugo vremena kriju strašne i razorne tajne, one koje se suočavaju s golemim gubicima i još većom boli te žene koje se unatoč svemu uspijevaju nositi s vlastitim sudbinama.

Ženski likovi proze Alice Munro suptilno su i životno predočeni, s izraženim psihološkim nijansama te s iznimnim osjećajem za detalj u opisivanju često tjeskobnih emotivnih i duševnih stanja, kao i intimnih drama senzibilnih protagonistica. Nije stoga čudno da se na slobodnu adaptaciju triju autoričinih priča odlučio upravo Pedro Almodóvar, intrigantan celuloidni analitičar osebujnih ženskih osobnosti koje napučuju predominantan dio dugometražnih naslova iz njegove gotovo četrdesetogodišnje karijere, od komedije Pepi, Luci, Bom i druge djevojke iz grupe, preko kultnih Žena na rubu živčanog sloma, Visokih peta i Veži me do filmova Cvijet moje tajne, Sve o mojoj majci i Vraćam se.

Almodóvar posjeduje istančan osjećaj za kreiranje slojevitih ženskih likova pogonjenih (ne)realiziranim ljubavima i ambicijama, mučenih osjećajima nedovoljno dobra majčinstva ili pak ne uvijek racionalno objašnjive i utemeljene krivnje, pa je posve logično da je u pričama Alice Munro prepoznao srodnost s vlastitim senzibilitetom. Riječ je o trima pričama iz zbirke Runaway s Julietom kao protagonisticom, priči Prilika u kojoj ona u vlaku doživljava ljubavnu avanturu, priči Uskoro u kojoj s mladom kćeri posjećuje roditelje te priči Tišina, u kojoj se nada novostima od sad već odrasle i otuđene kćeri.

Almodóvar je još donedavno, s iznimkom uspjele ekranizacije romana Živo meso Ruth Rendell, izbjegavao književne predloške, baš kao i tuđe scenarije i nove obrade starijih filmova, no posljednjih je godina u psihološkoj triler-drami Koža u kojoj živim najprije posegnuo za romanom Tarantula Francuza Thierryja Jonqueta (i filmskim klasikom Oči bez lica Georgesa Franjua), a sad i za pričama Alice Munro. I napravio vrlo dobar posao, istodobno se više tematski i motivski, a manje izvedbeno vraćajući vlastitim korijenima te dajući zanimljivu posvetu Hitchcocku, ne samo u vrlo asocijativnoj glazbenoj podlozi Alberta Iglesiasa, koja asocira na melodije Bernarda Herrmanna.

Pred nama je iz osobne ženske perspektive i s predominantnim osloncem na ženske likove izložena priča o propaloj ljubavi, gubitku i fluidnom odnosno nesigurnom identitetu. Dakako, i o osjećaju krivnje, racionalno utemeljenu baš kao i iracionalnom, i o stoicizmu u nošenju sa životnim nedaćama, i o neriješenom obiteljskom odnosu, koji će dovesti do nove tragedije. Naslovni lik zatječemo kao sredovječnu ženu koja, mučena davnim kćerinim odlaskom, pisanjem dnevnika počinje rekapitulirati posljednjih trideset godina života. U mladim godinama Julietu tumači Adriana Ugarte, a u srednjim Emma Suárez, a zamjena glumica efektno je izvedena tijekom ključnog Julietina depresivnoga stanja uzrokovana pogibijom supruga Xoana, dok se čini da se pod utjecajem tragedije zbližava s kćeri Antíom. No to će zbližavanje biti kratka vijeka jer će Antía ubrzo doznati traumatične detalje obiteljske drame, koje će ju zacijelo trajno i nepovratno udaljiti od majke. Almodóvar vrlo pregledno i elegantno slaže vinjete iz Julietina života, notirajući ključne događaje i najvažniju emotivnu popudbinu, oslanjajući se na kontrast svježe i gotovo djetinje nevine i zaigrane Juliete u mladosti s izgubljenom, sumornom i suicidalnom sredovječnom Julietom. Asocijacije na Hitchcocka razasute su filmom, od priče koja situiranjem i tematikom mjestimice intenzivno podsjeća na Rebeccu, a dijelom i na Vrtoglavicu, preko kompozicijski i koloristički dojmljive te naglašeno atmosferične fotografije Jeana-Claudea Larrieua do spomenute filmske glazbe.

No ovo ipak nije nekadašnji sočni i provokativni Almodóvar, više je riječ o zrelom, smirenom i promišljenom autoru koji slično svojoj protagonistici radi rekapitulaciju dosadašnjeg opusa i u određenoj mjeri zatvara krug.