Zaboravljeni splitski verist

Dominikanci Hrvatske upravo obilježavaju osam stoljeća prebivanja i djelovanja na hrvatskom tlu. Osmostoljetna nazočnost bijele braće na našim prostorima obilježena je plodonosnim prinosima kako u duhovnom tako i u kulturnom smislu. Dovoljno je podsjetiti se utemeljenja prvoga hrvatskoga sveučilišta 1396. u Zadru i organiziranih škola uz samostane, otvorenih za javnost, diljem hrvatskih prostora. Duga i bogata povijest Reda teško je zamisliva bez priloga hrvatskih dominikanaca, snažnih korjenika Reda. Od 13. stoljeća do danas nameće se spomen na blaženoga Augustina Kažotića, zatim na vizionara jedinstvene Europe Ivana Stojkovića, prve hrvatske blaženice Ozane Kotorske, preteče modernoga ekumenizma Jurja Križanića ili pak obljubljena propovjednika poput Anđela Marije Miškova do sjajnoga književnika i estetičara Rajmunda Kuparea. Ni prilozi splitskih dominikanaca nisu zanemarivi, dapače, nezaobilazni su. Ovom prigodom izdvojit ću nepravedno zanemarivana splitskoga slikara oca Vinka Draganju, njegov fundus u posjedu splitskih dominikanaca, netom obnovljen i izložbeno eksponiran.

Split živi s dominikancima od davne 1243. Uz crkvicu sv. Katarine Aleksandrijske, dodijeljene bijeloj braći, gradi se samostan. Crkva i samostan dijele povijesne mijene Splita od rušenja do ponovnoga građenja, pohrane kulturnog i umjetničkog inventara i njihove stručne valorizacije. Nedjeljivost života grada, crkve i samostana splitskih dominikanaca, u bremenitoj i burnoj povijesnoj zbilji, značila je uvijek ponovno rađanje, još jače oduhovljeno. Pitanja sljedbe i ono što je ostalo do naših dana nezaobilazne su stilske i duhovne dragocjenosti koje vrijednosno upotpunjuju kulturno-umjetničku riznicu Splita. Prilog tomu je i nedavno otvaranje galerije Otac Vinko Draganja unutar zidina splitskoga dominikanskoga samostana. Braća dominikanci dostojno su se odužili svom subratu, slikaru ocu Vinku Mariji Draganji (1856–1926). Utemeljenje Galerije postalo je zalogom profesionalnoj brizi o preostalom slikarevu fundusu. Galerija je u proteklom razdoblju razlistala svoju djelatnost i pozicionirala se unutar splitskoga kulturnoga kruga. Draganjin fundus pomno je čuvan, sustavno prepariran i konačno konzerviran te izložbeno predstavljen.

Tko je bio slikar otac Vinko Draganja? Splićanin, s Lučca, predani redovnik i zanemareni slikar. Odrastao je u težačkom ambijentu. Odmalena stasao je pri crkvi splitskih dominikanaca, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje i prve poduke slikanja završio u Splitu te novicijat u Dubrovniku. Povratkom u Split nastavlja filozofski i teološki studij i biva zaređen za svećenika. Sklonost slikarstvu bivala je sve naglašenija te je rezultirala potporom subraće.

 Draganjin je apologejski put započeo. Nakon poduke u crtanju kod splitskog arhitekta Emila Vecchiettija, nastavlja naukovanje kod slikara fra Josipa Rossija, u Zadru. Tu ostaje nešto više od godinu dana da bi se vratio u Split na zahtjev redovnika. Koliko je napredovao kod Rossija, teško je lamentirati jer iz toga razdoblja ne postoje sačuvani uradci. Željan stručnoga znanja uputio se prema Italiji, odnosno Firenci. Upisuje se na Akademiju lijepih umjetnosti (1883–1887), u klasi profesora Ceranfija. Studij veoma uspješno završava. Slijedi uporan rad unatoč skromnim materijalnim mogućnostima.

Međutim, umjetnička atmosfera Firence u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća svjedočila je velikom zastoju u dosegnutom zaletu umjetničkih izričaja s kraja 18. stoljeća. Firencom je vladao duh talijanskih macchiauola. Zadojeni realizmom, presudan utjecaj na našega slikara imali su slikari Telemaco Signorini i Giovanni Fattori. Nije ostao imun ni na naturalističke, odnosno verističke utjecaje. Potraga za skladom, između osobnih osjećaja, redovničkog poziva i svijeta koji ga okružuje, često nije bila u suglasju. Čini se da je propitivao mogućnosti i pročišćavao stanje savjesti. Firentinski slikarski kružok zarobio ga je sredinom koja je robovala dosezima realizma, premda se firentinskoj sredini impresionizam stidljivo nametao. Draganja je stajao na početnim pozicijama koketirajući u detaljima s novim vjetrovima. Istražujući svoje slikarske mogućnosti rada s modelima ili u plein airu redaju se portreti, autoportreti, pejzaži i interijeri, eksterijeri i slike sakralnoga sadržaja. Manire akademskoga verizma su dominante, a značenjski karakter samih slika već je uočljiv.

Prvi atelijer u Splitu

Jedna je od sačuvanih slika iz firentinskoga razdoblja Praonica samostana Santa Maria Novella u Firenci. Odiše majstorski savladanim prostorom i akromatskom dinamikom likova, zarobljenim svjetlom. Da li se Draganja upoznao s djelom poznatih Nizozemaca, možda Vernera van Defta, nije nam poznato. Podudarnosti u rješavanju prostora bile slučajne ili ne, ukazuju na zorne mogućnosti mladoga slikara. Akademski obrazovan tridesetogodišnji slikar redovnik vraća se u Split 1887, u svoj samostan. Put dozrijevanja cjelovite osobnosti bio je određen slikarskom vokacijom i svećeničkim zvanjem. Umjetnost ga je silila da izrazi svojstven vid duha, a poziv da bude oružje u izvršavanju poslanja.

No Split u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća bio je tipičan odraz dijakroničnoga kulturnog i umjetničkog razvoja Hrvatske. Povijesno ubrzanje nudio je Splitu nacionalni, preporoditeljski zanos. Likovna je klima još bila u znaku zakašnjelih, samoukih romantičara.

U Split navraća i Vlaho Bukovac, gdje mu nastaju vrlo uspjeli portreti poznatih splitskih obitelji. U rodni grad povremeno navraćaju splitski umjetnici, koji obitavaju u pomalo posustalim umjetničkim središtima, Firenci, Milanu, Veneciji ili Beču. Bili su to mlađi splitski slikari s kojima je Draganja prijateljevao, poput Ante Katunarića, Virgilija Menegella Dinčića, Emanuela Vidovića ili Josipa Lalića. Iz Milana vraća se kipar, drvorezbar Šimun Carrara te graditelji Emil Vecchietti i Ante Bezić, Špiro Nakić i Kamilo Tončić već imaju prepoznatljive realizacije. Otac Vinko Draganja, slikar, posjeduje prvi slikarski atelijer u Splitu, u obiteljskoj kući. Taj atelijer postao je malo okupljalište splitskih likovnjaka.

Draganja, prvi profesionalni slikar, priklonjen redovničkim obvezama, otimao je vrijeme za slikanje. Propitivanje nasljeđa firentinskih realista i površnih divizionista isprepletalo se epizodno s impresionističkim ili izdvojenim postimpresionističkim manirama. Ali južnjački prigušeni temperament progovarao je živim bojama splitskoga krajolika. Majstor ugođaja, pleneristički realizam miješa s impresionističkim usitnjenim potezima kista. Zaokupljen potpuno odmjeravanjem i rasporedom planova te razdvajanjem prostora, svjetlosnim efektima boje pridružuje likove žena unutar krajolika u podne, slika Poišan, u fundusu splitskih dominikanaca.

Produhovljeno slikarstvo

Očaranost krajolikom vlastitoga podneblja nastajala je i dorađivala se u slikarevu atelijeru. Problem osvjetljenja rješavao je kroz karakter pojavnosti, a njega čak upotpunjuje vrlo često akromatskim plošnim kontrastom u očištu (Klaustar samostana u Lokrumu, studija). Akromatski spoj plošno je određen i prostorno definiran. To je draganjinski inventivni detalj rješenja osvjetljenja (paralelizam svjetla i sjene), a može se pripisati intuiciji kojom zadire u dubinu ideje. Njegova umjetnost bila je onkraj svakodnevnih zapažanja. Pohranjenost u osjećajima i mislima činila je umjetnost oduhovljenom. U prilog tomu govore Draganjine mrtve prirode. Slike su to malih formata, zgusnutih, sočnih sadržaja, papirnato transparentne svjetlosti, posebno na Mrtvoj prirodi s lubenicom, Vazi ili Perunici (studije, dvije posljednje).

Velik dio Draganjinih djela čine portreti i religiozne teme. Sačuvano je nekoliko portreta iz firentinske faze, a znatan dio pripada galeriji poznatih Splićana nastalih povratkom u Split. Između portretnih ostvarenja dominiraju dva autoportreta, jedan iz firentinske, a drugi iz splitske faze. Psihološko-fizionomijski precizni, kromatski dorađeni, impostirani na svijetloj pozadini koja se u donjem planu pretapa crnim, redovničkim habitom, stvarajući akromatski akord, kao moto u rješavanju problema svjetlosti prepoznatljivih na prikazima eksterijera. Unutar galerije splitskih portreta izdvajaju se portreti slikara Emanuela Vidovića i Ante Katunarića, nastali na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Prvi ima snažnu impostaciju u prostoru, dijagonalnog usmjerenja, prigušeni topli kolorit oblikuje lik portretiranoga te ga diskretno odvaja od pozadine. Portret slikara Ante Katunarića „nalijepljen“ je na tamnu pozadinu. Prepoznatljivu akademsku maniru razbija središnjom crvenom plohom i blago ružičastim inkarnatom. Svi ostali portreti u fundusu splitskih dominikanaca više-manje se zadržavaju na estetiziranim iskazima pijeteta.

Skupina religioznih slika odaje slikara kojemu su korijeni duboko srasli u posvetnoj milosti. Čini se da je taj dio splitske faze bio najzahtjevniji jer je komunikacijski učinak trebao polučiti religiozni ushit vjernika. Slikarev rukopis zastajao je ponekad na skicoznosti, kratkim i širokim potezima kista kao i na zadanoj ikonografiji (skice, studije, kopije).

Najdojmljivije je djelo te skupine slika Apoteoza Ružarija, 1910, u dominikanskoj crkvi u Splitu. Slika je smještena na začelnoj apsidnoj stjenci. Sferično zaobljena kompozicija postala je monumentalna okomica prostornoga usmjerenja glavnoga broda Crkve i odrednica vjerničke komunikacije. Planski je stupnjevana i perspektivno zgusnuta. Tematski je naglasak Gospa, koja predaje krunicu sv. Dominiku. Ali na prizoru bitke kod Lepanta bljesnula je impresionistička manira, djelomično rezultat neujednačena grundiranja podloge i fine impresionističke palete. Redovnik slikar u poodmakloj je dobi sigurno prikupljao posebnu snagu za taj rad. Istinski nacionalno osviješten, duboko prožet redovničkim poslanjem, utječe se simbolici. Za oca Vinka Draganju simboli su njegova Istina.

Draganja je bio slikar bez pretenzija. Istinski je slikar realizma i verizma, kojemu se epizodno opirao. Kod njega je očito sve bilo moguće. Nečega je tu nedostajalo. Arhivski izvori upućuju na slikarev diskontinuirani rad. Ipak, sačuvana djela pokazuju da je otac Draganja bio slikar velikih mogućnosti. Bio je nedjeljiv u vrijednostima svoga bića. I onda kada je ponegdje cjelovitost djela izostala i onda kada slike posjeduju unutrašnju strukturu, slikar otac Vinko Draganja dokazao je da je uporišna točka splitskoga slikarskog kruga u posljednjim desetljećima 19. i prvima 20. stoljeća, a stoga i zaslužni hrvatski slikar.

I za kraj samo opservacija o skicama. One su slikareva duša, one su njegov rast. A što se tiče kopija, to dobro umjetnici znaju, repetitio est mater studiorum, a nedovršene slike ostale su zarobljene u obrisima ili se raspršuju plošno kao pokrov od boje te upućuju na egzistenciju predmeta kojima je vjerojatno stjecajem okolnosti uskraćen cjelovit život.

Vremenska udaljenost učinila je svoje. Sačuvana djela, preparirana, konzervirana te izložbeno predstavljena, otvaraju magličaste zasune i sile nas na rasterećena propitivanja Draganjina djela i našega identiteta.