Tenor sa svjetskih pozornica

Gaetano Donizetti bio je u trenutku smrti, 1848, vodeći skladatelj talijanske opere i svako četvrto izvođeno djelo bilo je njegovo. Poznat ponajprije kao melodičar virtuoznih pjevačkih uloga, istaknuo se i kao autor komičnih opera, s trolistom remek-djela: Ljubavnim napitkom (1832); Kći pukovnije (1840) i Don Pasqualeom (1843). Don Pasquale pretpretposljednja je njegova opera, iz zadnjega razdoblja stvaralaštva i uspjehâ prije nego što će ga teška bolest izolirati od svijeta, najprije u okolici Pariza, a zatim u rodnom Bergamu.

Don Pasquale, premijerno izveden 25. studenoga, nastao je u koprodukciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Slovenskoga narodnog gledališča u Mariboru. U Mariborskoj operi premijerno je izveden potkraj rujna, a izvedba 8. listopada bila je izravno prenošena u sklopu operne sezone Euroradija, pa tako i na 3. programu Hrvatskog radija, u ciklusu Opera na trećem, što je bilo prvo sudjelovanje Mariborske opere u tom projektu Europske radijske unije uopće. Iako je europsko slušateljstvo tom prigodom u eteru slušalo slovenske umjetnike, pod ravnanjem talijanske dirigentice Gianne Fratte, ekipa je scenskih autora hrvatska.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski zamislila je Donizettijevo djelo kao medij za prikazivanje i propitivanje fenomenâ težnje za vječnom mladosti i blagostanjem, u svjetlu razvoja popularne kulture 1980-ih. Tako su likovi, iz skladateljeva i libreta Giovannija Ruffinija, nastali prema predlošcima likova iz commedije dell’arte (Pasquale/Pantalone, Ernesto/Pierrot, Malatesta/Scapino, Norina/Columbina), poprimili suvremeniji izgled i motive djelovanja. No ipak su svekoliki odnosi, u toj operi žanrovski određenoj kao dramma buffo, ostali u uobičajenim okvirima, ali s mnoštvom dosjetki i šaljivih likova u zboru, čemu su pridonijeli scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Barbara Bourek, oblikovatelj svjetla Elvis Butković i zadužena za scenski pokret Petra Hrašćanec.

Svega tu ima, za svakoga u publici ponešto; nema sekunde mira, ni jednoga takta u kadencama gdje se ne karikira. Teško je od tolike količine dosjetki postići njihovu kvalitetu, inače bi se publika valjala od smijeha. A to nije svrha komične opere. Njezin je cilj da postigne vedrinu, dobro raspoloženje i da nasmije dobro odabranim i pogođenim trenutkom, koji, dakako, proizlazi iz teksta ili glazbe. Ovako ostaje konačni dojam pretjeranosti, a često i usiljenosti. Naročito kada protagonisti istinski ne prigrle, ili ne mogu prigrliti, redateljičine zamisli kao svoje. A i za to redateljica ima alternativu: uvela je dva nepostojeća lika – Don Pasqualeovu sluškinju i Norinina sustanara (!) – koji su na sebe preuzeli teret komike. Norinin sustanar, povrh toga, treba ilustrirati njezin loš materijalni položaj, kako bi se bolje shvatio motiv potrage za bogatim mužem.

Glazbeno je predstava uredna. Orkestar se istaknuo točnom svirkom, s lijepim istaknutim solima pojedinih glazbala, ovdje naročito eksponiranom trubom. Zbor je bio odličan, raspjevan i glumački angažiran (zborovođa Luka Vukšić). Izvedba je imala brija i tempa. No ono što je uspio u pogledu ritma i tempa dirigent Josip Šego nije uspio postići u pogledu dinamike i cjelovitosti zvučne slike. Orkestar je bio odveć glasan u odnosu na pjevače i nedostajalo je finoće i mekoće zvuka, one donicetijevske lepršavosti koja je, u glazbenom izričaju, podjednaka u komičnim kao i u trenucima sentimentalnog ili melankoličnog karaktera.

Protagonistička ekipa obećavala je najbolje, ali ipak nije ispalo najbolje. Pjevačke odlike i ljepota glasova naših troje prvaka, bas-baritona Giorgia Suriana u naslovnoj ulozi, sopranistice Ivane Lazar u ulozi Norine i baritona Ljubomira Puškarića u ulozi dr. Malateste, neupitne su. No Giorgio Surian bio je mnogo spontaniji, srdačniji i uvjerljiviji u ulogama Donizettijeva dr. Dulcamare u Ljubavnom napitku i Verdijeva Falstaffa prije nekoliko godina, negoli sada kao Don Pasquale. Slično se može ustvrditi i za Ljubomira Puškarića, koji je mnogo uspješniji kao Rossinijev Figaro u Seviljskom brijaču ili Mozartov grof Almaviva u Figarovu piru. Njihovi dueti, s brbljajuće-parlandirajućim odsjecima, nisu bili pjevački urnebesni.

Ivana Lazar s lakoćom je otpjevala Norinu, ali i njoj je nedostajalo briljantnosti u izrazu, osobito u ariji, i visokih tonova u kadencama ansambala kojima bi poentirala te par excellence belkantističke trenutke. Zato je pravo i veliko iznenađenje bio gostujući britanski tenor Mark Milhofer u ulozi Ernesta. On je danas jedan od vodećih tenora u fahu tenore leggero ili tenore di grazia, i redovito nastupa u najuglednijim europskim opernim kućama. Zagrebačkim nastupima u Don Pasqualeu prethodili su njegovi nastupi u Kraljevskoj operi u Londonu te državnim operama u Stuttgartu i Berlinu. Uvijek imponira nastup pjevača koji ulogu, u svakom pogledu, ima u malom prstu. Tada se lako može prilagoditi najrazličitijim režijskim zahtjevima, kao što je Milhofer, u pravom trenutku, plasirao nekoliko duhovitih Ernestovih gegova. A njegov je glas specifične boje, uvjetno rečeno, malen, i delikatan, a opet zvučan, izbrušenih koloratura i atraktivnih visina. Razložnom se čini jedna kritička opaska koja ga je uvrstila u utrku za četvrtog tenora.

Uz protagonistički četverolist uspješno su nastupili bas Antonio Brajković u ulozi Carlotta te Filip Filipović i Alen Gotal u izmišljenim nijemim ulogama Don Pasqualeove sluškinje i Norininog sustanara.