Svjetla na odronu

Nevjerojatnom voljom i neposustalom energijom djelovao je Ante Stamać na nizu područja, a gotovo do posljednjih dana u službi nacionalne kulture i na korist književnosti. Kao malo tko drugi, više od pedeset godina ustrajno se javljao i ostavio duboka traga kao pjesnik i prevoditelj, kritik i teoretičar, urednik i antologičar, nastavnik i mentor, a pritom je vrlo aktivno sudjelovao u institucionalnom životu Filozofskoga fakulteta, Filološkoga društva, Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, često preuzimajući rukovodeće i tajničke uloge. Možda je još važnija njegova agilnost u vođenju novina i časopisa, posebnih izdanja i cijelih biblioteka, počevši od Studentskog lista, preko Razloga i Telegrama do Umjetnosti riječi, Croaticae, Republike i Stoljeća hrvatske književnosti, gdje se također nije štedio od važnih dužnosti i maksimalnih obaveza. Mogli bismo zaključiti kako je riječ o zadivljujuće ispunjenoj ulozi suptilnog stvaraoca i strogog znanstvenika, epohalnog suputnika i strastvenoga pristranog arbitra matičnih tokova i stilskih oscilacija literarnog univerzuma.

Moje svjedočenje o njegovu življenju i djelovanju nužno je subjektivno, ispisano iz blizine zajedničkih početaka i paralelizma čitalačkog i suradničkog praćenja. Moje emotivne uspomene na Antu ne mogu biti lišene svijesti o različitosti pogleda na svijet i društvo i, posebno, o različitim procjenama drugih ljudi i drugih poetika (a pogotovo drukčijih stavova i drukčijih životnih opcija). Moje pisanje o Stamaću, međutim, pokušaj je nalaženja ravnoteže između dragih sjećanja i nužne zahvalnosti s jedne strane, a postupnog udaljavanja u društvenim podjelama i stanovite estetske diferencijacije, s druge. Ali ostaje činjenica da nikad nismo prekinuli kolegijalno druženje, međusobno poštivanje s tragovima prijateljstva, a svijest o njemu kao iznimno ozbiljnu radniku, rijetko motiviranu promotoru korisnih akcija i neosporno istančanu misliocu, tumaču i tvorcu relevantnih verbalnih sklopova i lirskih uzleta, vjerujem da opravdava ovaj moj pokušaj ocrtavanja posthumnoga profila Ante Stamaća.

Počeci: od zatočeništva do uspona u književnim krugovima

Rođen 9. listopada 1939. na otoku Molatu, kao daleki potomak grčkih brodolomaca na Jadranu, čitavoga je života sačuvao stanoviti temelj sredozemnoga doživljavanja viđenoga, posebno svjetla kao počela i načela. S obzirom da mu je uža obitelj bila obilježena „građanskim“ podrijetlom, a roditelji nastavnici kao kršćanski vjernici nedovoljno podobni za stabilnu karijeru, djetinjstvo je proživio u učestalom seljakanju od Križevaca i Daruvara do Dubrovnika i Zadra, što je rezultiralo hendikepom gubitka čvršćega zavičajnog dječačkog uporišta, a povlasticom širega poznavanja domovinskih prostora. Ali iz obitelji je ponio i disciplinu glazbenog odgoja i potrebu svladavanja nekoliko stranih jezika.

U tinejdžerskoj dobi doživio je i traumu zatvora na Golom otoku zbog sudjelovanja u nekoj naivnog mladenačkoj grupaciji, čime je njegova „otočnost“ – da se trpko izrazimo – dodatno verificirana. Stoga je i na studij stigao sa stanovitim kašnjenjem.

Upoznali smo se na prvoj godini pohađanja Katedre za komparativnu književnost. Ante je privlačio vedrinom i otvorenošću (bez obzira na spomenuta uznička iskustva), doimao se spremnijim, formiranijim, pa i ambicioznijim od nas ostalih, a među prvima je i objavljivao (njegovi „prvi mačići“ bili su u Poletu i Vidiku, a 1960. oglasio se u etabliranome Književniku), među prvima tražio i nalazio načina da nešto zaradi (kao korektor, lektor, instruktor). Vrlo brzo stupio je u dodir s kulturnom redakcijom Studentskog lista, gdje je također tiskao nekoliko pjesama. Zauvijek iz te faze pamtim njegov naslov Princ Hamlet otrovan ružama, a gotovo naizust znali smo njegovu lijepo ritmiziranu pjesmu Ima li nade da padne kiša... Na drugoj i trećoj studentskoj godini postali smo bliži, posebno su nas razgovori o Eliotu učinili povezanima, gotovo „urotnički“, jer smo se zaklinjali u potrebu „objektivnog korelativa“ i nužnost nadmašivanja privatno sentimentalnih motiva lirskog iskaza.

Treća godina studija bila je apogej našega druženja. Skupa s Mirkom Tomasovićem – a bili smo klapa po dalmatinstvu i po neuklopljenosti u zagrebački ambijent – čak smo zajedno učili i spremali neke ispite (primjerice, polagali smo „kumulativno“ estetiku kod profesora Filipovića, zaradivši svaki po trojku i zajedničku ironičnu primjedbu da ćemo jamačno stručno pisati u Telegramu). Kako smo Mirko i ja (a s nama i Ivo Bilankov) stanovali tada na Drenovcu, Ante nam je rado dolazio u posjet, posebno kad je nakanio objaviti svoju prvu zbirku u tiskari škole na susjednom Jordanovcu. Smjeliji i poduzetniji od nas, odlučio se na vlastitu nakladu, slijedeći pritom važne presedane Horvatića i Zidića, što su razbili monopol ideološki jednostrana državnog nakladništva. Možete zamisliti naše veselje i ponos kad nam je Ante došao s prvim primjercima svoga Rasapa, znakom i generacijskog literarnog prodora i izlaska u javnost. Solidaran kakav je bio, a spreman pomoći, Ante nas je također poticao da pišemo i objavljujemo. Mene je odmah angažirao da za Studentski list pišem nekoliko kritika o predstavama Međunarodnoga studentskog festivala kazališta.

Vrijeme Razloga

Njegova inicijativnost i kolegijalnost nipošto nije posustala kad je ušao u okružje oko časopisa i izdanja u znaku Razloga. Dapače, u tom svojevrsnom poglavlju kulturne povijesti i naraštajnih tokova hrvatske književnosti njegova je uloga vrlo izrazita, naročito kontinuirana, premda nećemo umanjivati zasluge ni Milana Mirića, ni Vjerana Zuppe, ni Igora Zidića (a potom i svih drugih što su se – makar i ne bili istosmjerni, pravovjerni, po ulogu jednakomjerni – okupili oko žarišta, koje je najočiglednije rezultiralo fenomenom tzv. filozofskoga pjesništva). Doista, upravo će Stamać dominantnu generacijsku poetičku diskriminantu okrstiti formulacijom „pojmovnog“ pjesništva.

Razvijajući vlastitu pjesničku i kritičku praksu posebno se posvetio uređivačkoj i prevodilačkoj akciji. Njegov značajan start u tom pogledu bilo je priređivanje triju svezaka Nove europske kritike (zajedno sa Zuppom), što je bio pokušaj nadoknađivanja zaostataka u praćenju novijih hermeneutičkih dometa, ažuriranja metodologije pisanja o književnosti na temelju bitnih tekovina njemačko-francuskog, filozofsko-interpretativnog dijaloga (od Heideggera i Gadamera do Bachelarda i Beaufreta). Kao idealni autori-modeli nametnuli su se tako u široj svijesti Hölderlin i Rilke, Lautreamont i Char (zamijenivši krugovaške „svjetionike“ Eliota i Hemingwaya, Audena i Pounda).

Nevjerojatan prevoditeljski opus

Kad je, naslijedivši Kaštelana, Stamać došao na Katedru teorije književnosti, njegov rad na polju interpretacije i tumačenja gotovo se nemjerljivo uvećao. Magisterijem o Ujeviću dao je doista uvjerljivu, znanstvenu podlogu za komparativno situiranje našega pjesnika (što u mnogome pogledu nije nadmašeno), a doktoratom o metafori ostvario teorijsko analitički pristup jednom od karakterističnih fenomena pjesništva. Svoj pedagoško-popularizatorski ulog u Uvod u književnost, potrebu širenja informacija i stvaranja stručnih alata za svoje studente (dakako ne samo njih) ojačao je frenetičnim prevoditeljskim angažmanom, ponašivanjem čitave biblioteke teorijskih knjiga. Samo sa slovom H tu su: Huizinga, Hjemslev, Hocke, Halle i Humboldt (zanimljivo: bez Heideggera, ali još s Nietzsch­eom i Jaspersom, Küngom i Nöthom, Steigerom i Friedrichom, Claryjem i Jakobsonom). Sasvim sigurno nitko nije toliko zadužio našu sredinu adaptiranjem hermeneutičkog kritičkog instrumentarija, a pridodamo li književne prijevode i prepjeve od Rilkeovih Soneta Orfeju i Hofmannsthalova Svatkovića pa do Brechtovih petnaest drama i Goetheova Fausta (a uz nemalu anglofonu dionicu), govorimo o opusu teorijskoga pohrvaćivanja koji količinski i kakvoćom gotovo da baca u zasjenak ostale važne i značajne aspekte Stamaćeva rada i djelovanja.

Kao zauzeti i marni kroatist on je priređivao djela mnogih modernih i suvremenih pisaca, a Kaštelanu i Šoljanu, Mihaliću i Ujeviću posvetio je čitave knjige specijalističkih studija. Cijeneći mnoge njegove znanstvene radove i stručne rasprave, mislim da je pravu mjeru književnog umijeća i čitateljskog senzibiliteta pokazao u nadahnutoj esejistici baveći se, primjerice, ritmikom i geometrijom Bašćanske ploče, metrikom i metaforikom stihova Dživa Bunića Vučića, pitanjem secesije u moderni i pretvorbom slikovnoga u aktualno pojmovno pjesništvo. Na tim i takvim mjestima Stamać je umio disciplini i znanju školnika pridodati dosjetljivost i doživljajnost pjesnika, po čemu njegovi stručni radovi kreativno odudaraju od pukog scijentizma.

Kao lirik, konačno, čime je započeo i čime je zaključio svoju stvaralačku putanju, Ante Stamać također je ostvario nezanemariv i nezamjenjiv korpus stihova i cjelina. Programatski tradicionalan i motivski namjerno konvencionalan, kretao se u emotivnim rasponima erosa i thanatosa, čak je svoj dijapazon u jednom trenutku patriotski suzio na „domovini i dragoj“, odnosno u stilu 19. stoljeća odredio ga žanrom žalostinki. Međutim, suvremenost njegova senzibiliteta manifestirala se u „enformelnoj“ materičnosti, u autentičnom nalaženju korelativa za egzistencijalnu tjeskobu u propadljivosti i ruševnosti, nepostojanosti i smrtnosti svega postojećega, što je Stamać pak bolećivo imenovao rasapom i truhlinom, gnjiloćom i zgarištem, razgrizivanjem i rasplinjenjem, klonućem i rasulom (u stanovitoj mjeri komplementaran s vizijom Dubravka Horvatića).

Kad se pak – recimo: postmodernistički – okrenuo definitivnije sonetima, urođenoj glazbenoj noti pridodao je konfliktnost akutne terminologije, grotesknost i paradoksalnost efemerilija, kojima se izričito suprotstavio traženjem sklada, nastojanjem da nered svijeta (od napadnute domovine do kozmičkih ugroženosti) podvrgne sređenom govoru kao mogućoj racionalizaciji općeg ludila ili pak zazivu protiv uroka, sublimaciji nevoljne zbilje.

Zatvaranje kruga

Pjesništvo Ante Stamaća zaslužuje pozorno i primjereno analitičko čitanje, u duhu vlastitih mu visoko postavljenih kriterija, a svojim rasponima – i formalno i intonativno – nudi nemalen izazov. Nezavisno od virtuoziteta sonetnog odjeljka, pristrano smatram da je slobodnim stihovima posljednje zbirke Vrijeme, vrijeme (2006) ostvario svoj maksimum, zaokruživši opori itinerar traženja svjetlosnih prodora u mrklim i turobnim uvjetima opstanka. Pjesnički se od nas Ante odijelio ciklusom Listopad, objavljenim upravo na stranicama Vijenca (15. listopada 2015), u kojemu je znakovito još jednom polarizirao opcije i predilekcije. Pole­mički se osvrnuo na Označiteljski mulj, da bi afirmativno, čak ekstatično, pohvalio smjelost kazivanja i naznačio smjer svojih težnji: Odavde, put beskraja. Želimo pjesniku Stamaću da se njegova riječ ne izgubi u beskraju, nego da se „odavde“, otkud je krenula, i dalje čuje.