Slojevite priče o Neljubavi i Zlu

Julijana Adamović već je prvim proznim djelom Kako su nas ukrali Ciganima (2008) privukla pozornost kulturne javnosti, opravdano zasluživši nagradu Kiklop. Autorica se hrabro uhvatila ukoštac s animalnošću svijeta koji se hrani Zlom, višeslojnom spisateljskom strukturom osmislivši svoj prozni pledoaje, koji je i opiranje nasilju i strastvena potraga za mirakulom ljubavi. U začaranom krugu tragičnih života autorica strpljivo i napeto,  moderno, a opet u dosluhu s tradicijom, stvara svoj circulus vitiosus u kojem je pobuna protiv Zla u tjeskobnoj slojevitoj potrazi za ljudskim dostojanstvom, kojemu će središte biti Ljubav, kojom će čovjek nadvladati okrutnu svakodnevicu: „Marija se često zapita koliko je ljudi tada uzalud čekalo čudo. Automobil ili nešto drugo. Put na egzotično otočje. Koliko ih je naprezalo svoje stroge, krupne, podozrive, stisnute, nepogrešive, zelene, tople, ali uglavnom nevideće oči, da u sitnotisku zguranih dobitnika nagradne igre tvornice sapuna pronađu svoje maleno ime. Oči nesvjesne da je ovoga puta i njih zaobišla životna nagradna igra. A oči koje se nadaju vidjeti ono čega nema. Ljubavi u očima.“ (Oči)

Paradoksi postojanja simbolički su utkani u naslove autoričinih priča koje u rušenju tabua traže smisao bivstvovanja (Bog u šlapicama, Izbor grijeha, Suze za Maju, Anđeoska posla, Moja Afrika, Cinque stagioni): „Ali ipak, bilo bi joj drago da za njom pusti koju suzu. Beba mala. Napokon, on je dio njezine životne priče.“ (Suze za Maju)

Za prodor grubosti, totalno pomanjkanje ljudskosti; za bijesni otpor nasilju i osvajačkom ratu, za bespomoćnost, patnju i bol, karakteristična je priča Kako je Mile W. Bubreg utjecao na sve i bojim se da će opet, u kojoj se autorica „razračunava“ s animalnošću i počinjenim zločinima na svoj osobit način, komunicirajući vulgarnim riječima, grubošću nasilnih prizora. Sama okrutnost čina (a riječ je o silovanju, što je samo po sebi čin ubitačan, ubojit i nadasve razoran) silovito raskriva niskosti kojima se srozava ljudskost. Autorica Julijana Adamović na surovost i prostotu odgovorila je surovošću, kako i priliči dijaboličnoj nakaznosti nekoga anonimnog W. Bubrega.

Ova priča ostavlja gorak, težak okus. U isto vrijeme ona je i nužan povijesni obol bestijalnosti i užasu jednoga ne tako prošla vremena. Da se ne ponovi.