Slikar vjeran svjetlosti i slobodi

Dugo očekivana monografija Ive Dulčića, jednog od najvećih dubrovačkih i hrvatskih slikara 20. stoljeća, ugledala je svjetlo dana u godini u kojoj se obilježava stota obljetnica njegova rođenja. Požeška biskupija, Moderna galerija u Zagrebu i Matica hrvatska izdavači su opsežne Dulčićeve monografije proizašle iz pera Igora Zidića, dok su recenzenti cijenjeni povjesničari umjetnosti Željka Čorak i Tonko Maroević. Monumentalno djelo na 640 stranica s više od petsto reprodukcija objedinjuje ne samo faktografiju o životu i djelu Ive Dulčića, već i kontekst vremena i mjesta u kojem je umjetnik djelovao, kao i bivstvo „modernog slikara kolektivne ljudskosti, slikara zajedništva i sudjelovanja“, koje je mogao interpretirati samo iskonski poznavatelj Iva Dulčića.

Monografija započinje proslovom požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, a završava opširnim ljetopisom, izabranom bibliografijom, filmografijom, popisom samostalnih izložbi, katalogom integralno reproduciranih djela te kazalom imena i prezimena osoba i likova, njihovih imeničnih i pridjevskih izvedenica i slikarevim signaturama. Jezgru monografije čini devet pomno osmišljenih i razrađenih poglavlja u kojima Igor Zidić čitatelju predstavlja svijet Dulčićeva umjetničkog rađanja i razvoja, oslikavajući pritom duh i okolnosti cijele epohe, čime omogućuje cjelovit uvid u kompleksnost umjetnikove osobnosti i strukture djela.

Krhka i srčana priroda

Ivo Dulčić rođen je 11. kolovoza 1916. kao deveto dijete i prvi sin u obitelji. Podijeljen između hvarskog Brusja i Dubrovnika, cijeli život ostao je vezan uz rodbinu i zavičaj. Vrijednostima koje mu je usadila obitelj vodio se tijekom cijelog života. Radišan, pobožan, istinoljubiv, s jakim osjećajem hrvatskoga rodoljublja, imao je hrabrosti i odvažnosti slijediti vlastiti put determiniran odgojem, temperamentom, sklonostima, edukacijom i unutarnjim osjećajem za iskonsko dobro. Život sina jedinca pod staklenim zvonom, fizička osjetljivost zbog preboljele dječje paralize, ali i susret s okrutnošću života kada nakon očeve smrti sva odgovornost i briga za majku i sestre te naslijeđenu zemlju pada na krhka pleća mladca odrazila se na formiranje ličnosti budućeg umjetnika. Brižan, osjetljiv i sućutan, no istovremeno neprilagodljiv, temperamentan, opor i srčan, Ivo Dulčić nije pristajao na kompromise. To je uvelike utjecalo na njegov životni put, koji monografija prati kroz faktografiju, ali i pojašnjenja cjelokupne pozadine njegova porijekla, te okolnosti i prilika u kojima se razvijao i u kojima je stvarao.

Igor Zidić u uvodnim razmatranjima predstavlja svu širinu gledišta i interpretacije koju monografija obuhvaća. Niz crtica iz slikareva djetinjstva smješta ga u zavičajni, nacionalni i europski kontekst, dok promišljanje o svjetlosti kao iskazu duhovnosti najavljuje Krista kao središnju figuru Dulčićeva života, i to ne samo u kontekstu njegova slikarstva, nego i kao moralnog očitovanja pravde, dobrote, istine i sućutnosti u ljudskom svijetu. Ističu se dvije ključne faze Dulčićeva stvaralaštva: profano i tjelesno slikarstvo, koje je obilježilo prvu polovicu njegova života, te sakralno slikarstvo, kojem se posvetio u drugoj polovici života i koje ga je učinilo središnjim likom hrvatske moderne sakralne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Unatoč promjeni iz profanog u sakralno Dulčić je tijekom cijelog života ostao vjeran postulatima ljepote, domovine, kršćanskog odgoja i tradicije te neprijepornom uvjetu slobode djelovanja. Bilješke o komparativnom likovnom materijalu i djelima drugih majstora u cilju obrazlaganja svrhe učenja, prilagodbe učitelju i raspoznavanju glasa „unutarnjeg imperativa“ svojevrsni su uvod u poglavlje o Ljubi Babiću kao ključnoj ličnosti u obrazovanju Ive Dulčića.

Dulčić i Babić

Zidić kroz Dulčićevo iskustvo studiranja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti oslikava duh tadašnjega vremena i događanja na hrvatskoj likovnoj sceni s posebnim naglaskom na važnost uloge Ljube Babića ne samo u Dulčićevu školovanju nego i u obrazovanju cijele generacije umjetnika. Kako bi se spoznala važnost i širina Babićeva djelovanja, Zidić tumači podrijetlo i pozadinu odrastanja i školovanja Ljube Babića još i prije Dulčićevoa dolaska na Akademiju, dok preuzimanje naučenog i usvojenog interpretira kroz usporedbu Babićevih i Dulčićevih slikarskih ostvarenja. Unatoč doista velikoj širini tumačenja, Zidić zadržava i ističe ključne odrednice u Dulčićevu razvoju, poput uloge i značenja povišenoga motrišta kao aspekta oduhovljavanja, specifične „bijele kaligrafije“ kojom prenosi povijest gibanja u vremenitoj slici Dubrovnika te ključne dvojne uloge svjetlosti – vanjskog svjetla kao svjetla podneblja i onog unutrašnjeg kao svjetla bića.

Izbacivanje s Akademije

Posebno poglavlje posvećeno je cjelokupnoj političkoj pozadini sukoba koji je rezultirao Dulčićevim isključivanjem sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti na posljednjoj godini studija. Dvije godine nakon tog događaja Ivi Dulčiću ipak je priznat završetak studija. U cijeloj monografiji ističe se koliko je sukob i izgon s Akademije utjecao na Dulčića, čime Zidić ne dopušta da se učinjena nepravda zaboravi.

Ratne godine u slikarstvu obilježila je dominacija tradicionalnih građanskih žanrova. Dulčićevo sazrijevanje i oblikovanje kolorističke percepcije interpretirano je na temelju utjecaja hrvatskih i europskih umjetnika, a njegova borba za što slobodniji izraz nagovijestila je ključne promjene koje će se odvijati tijekom 50-ih godina 20. stoljeća.

Sve što je sporadično najavljivano u prethodnim poglavljima elaborirano je u tekstu o pedesetim godinama prošlog stoljeća, koje determinira Dulčićeva promjena paradigmi od figuralne prema apstraktnoj i od profane prema sakralnoj. Istovremeno dolazi do ozbiljne evaluacije njegova majstorskog i slikarskog razvoja pa tako Radoslav Putar 1955. uz 11. izložbu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske bilježi: „Među slikarima, koji ovom prilikom izlažu, najvitalnija je pojava Ive Dulčića.“ Na djelima nastalim potkraj 40-ih i u prvoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća pratimo Dulčićevu transformaciju volumena u plohu obogaćenu svjetlosno razigranim temperamentnim ritmom. Kraj 50-ih biva obilježen temom Krista Kralja i ulaskom u sakralni svijet oblikovanjem nove morfologije. Dulčić se prijelazom u sakralno unatoč ondašnjim kritikama nije odrekao kolorizma i ekspresivnosti, o čemu svjedoči upravo freska Krista Kralja u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Sakralno je bilo njegov svjestan izbor u kojem je zadržao individualnost, zanos i strast.

Preostala četiri poglavlja ne prate toliko kronološki koliko tematski, sadržajni, oblikovni i simbolički razvoj Ive Dulčića. Prostor u njegovu opusu Zidić interpretira na temelju eseja Disciplina mašte u slikarstvu Ive Dulčića autora Mladena Pejakovića, polemizirajući s Pejakovićevim tvrdnjama, ponajviše kanonskom planimetrijom i nemogućnošću njezine primjene na Dulčićev opus. Nalaže se pitanje bi li analiza prostora u radovima Interijer dubrovačke kuće I, II i III bila razumljivija i tečnija da se nije zasnivala na raspravi i propitivanju točnosti Pejakovićeva opisa tih radova. Daljom kritikom Pejakovićevih planimetrijskih shema i neproduktivnom pjesničkom interpretacijom likovnog djela Zidić zalazi u područje edukacije o vrstama perspektiva, no, vrativši se ponovno na Dulčića, spoznajemo ključne uvide u primjeni povišenog motrišta kao iskaza domoljublja, gdje se pojedinac gubi, a zavičajna polja i dubrovačke vedute zaposjedaju prostor slike.

Područje Dulčićeve promjene paradigme od figuralne prema apstraktnoj nastavlja se u odlomku o njegovu poimanju realnosti te odnosu prema fantazijskom i apstraktnom. Ponovno dajući širinu pogleda ključnu za razumijevanje Igor Zidić polazi od slikareve klasične edukacije, inicijalne zavičajne energije i konteksta zastupanja apstrakcije kao izraza napretka i progresije, prije nego što zaključi kako je Ivo Dulčić „ostao vječni kandidat apstrakcije, no nikad i njezin pravi protagonist“.

Osmo poglavlje posvećeno je ključnom segmentu umjetnikova stvaralaštva koje je sve do ove monografije bilo sustavno ignorirano, zanemarivano, pa i namjerno izostavljeno u mnogim osvrtima, kritikama i povijesno-umjetničkim pregledima. Riječ je o sakralnom slikarstvu Ive Dulčića, u središtu kojega je Krist. Krist kao simbol nade i ljubavi, Krist kao Dobri Pastir, Krist kojeg je Dulčić zasigurno naslikao više od 150 puta izražavajući mu zahvalnost i poštovanje kao najvišem simbolu Božje providnosti. Zidić doživljava Ivu Dulčića kao slikara cjeline u kojoj ništa nije podijeljeno, pa tako profano, humano i sakralno biva duboko prožeto u njegovu cjelokupnom djelovanju i kao slikara i kao čovjeka.

Posljednje poglavlje posvećeno je istovremeno najopćenitijoj i najindividualnijoj temi – svijetu svjesnih i nesvjesnih simbola. Ivo Dulčić univerzalne simbole provlači kroz vlastiti kanon svijesti stvarajući velik broj znakova i simbola s pomoću kojih odgovara na vlastite izazove. Odstupanjem od stereotipa Dulčić uspijeva izraziti autentično sveto u profanome kao svojstveni nesvjesni izraz počela.

Sumirati 640 stranica eruditskog štiva u nekoliko kartica teksta gotovo je neizvedivo. Stoga umjesto zaključka treba istaknuti misao Igora Zidića kao vjerojatno jedinog čovjeka koji je kompetentan iznjedriti monografsko djelo dostojno lika i djela Ive Dulčića: „…u svakom svom potezu – on je Dulčić: uvijek potpun, uvijek svoj; svaki ga crtež, svaka ga slika legitimira. On je onaj koji, ne odustajući od svoga, traži suradnju sa svima… ‘slikar svih bića i stvari’, svega pojavnog i mnogočega nepojavnog – slikar svakidašnje običnosti i nesvakidašnje svetosti, slikar bratstva i bratskog zagrljaja kojim jači osnažuje slabijega, a ne guši ga niti ga zatire.“

 * * * *

U škripcu ideologije: ulomak iz monografije

Dulčić i Tiljak

Za orijentiranje je modernog čitatelja u psihozi prvog poratnoga doba, u kojemu su poraženi – izgubivši sve (legitimitet, čast, pravo na rad, pravo na različitost, pravo na domovinu, mnogi i pravo na život, a preživjeli članovi njihovih obitelji pravo na jednakost pred zakonom) – i pobjednici – dobivši moć nad životima, právima i imovinom poraženih – morali nastaviti živjeti jedni s drugima, jedni pokraj drugih. Treba reći da je to bila teška zadaća, napose za one kojima je zapovjeđeno da »prignu šiju«; od kojih se očekivalo da zamuknu jednom za svagda. Dulčić nije bio osoba koja će se pokoriti svakoj zapovijedi, a naročito ne onoj apsurdnoj ili uvredljivoj. Možemo zamisliti kako se osjećao školske godine 1945/1946. kada je u dvorištu Akademije, po hodnicima i učionicama sretao one koji su to mjesto izborili ne po znanju pokazanom na prijamnim ispitima, nego po pravilniku ili nalogu o pogodovnom (prioritetnom) upisu mladih partizana ili partizanske djece: Akademija u njegovim očima – Akademija profesorâ Babića i Hegedušića, Mujadžića i Becića, Šulentića i Tartaglije, do jučer Meštrovića i Kljakovića – nije bila Dvorac milosrđa, nego ozbiljan zavod za nadarene i uporne. Možemo zamisliti da je dvostrukim gnjevom gledao na one profesore, koje su, kao svoj izbor, instalirali pobjednici. Posebno onda kad je bio uvjeren da nisu bili dorasli dotadašnjem kadru, a i da su, s njemu nepoznatih razloga, pretpostavljeni čak i svojim sposobnijim kolegama srodnoga političkog predznaka. Dulčić nije mogao uvažiti ideološke argumente, a vlasti se nisu dale impresionirati argumentima struke. Zašto Đuro Tiljak, a ne Frano Šimunović ili Slavko Šohaj? Zašto je morao otići Zlatko Šulentić? Trebalo je stvoriti radna mjesta za izravne partijske povjerenike i sudionike NOB-a, a nisu im dostajali simpatizeri, makar bili neusporedivo zaslužniji umjetnici, s nedvojbeno jačim pečatom »zagrebačke škole«. Vjerojatno se to baš htjelo izbjeći: sve su se škole morale »dekroatizirati«, a one u Zagrebu i »deagramerizirati«. Tiljak se na ALU pojavio 1945. i odmah preuzeo Hegedušićev kolegij Večernjeg akta; tako je postao Dulčićev profesor na zadnjoj godini njegova studija, ali i njegov ideološki nadzornik.