Slatko iskušenje

Iako je provedba pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva, ponajviše zbog iznimno visoke vrijednosti kapitala u vlasništvu države te nedorečenih zakonskih i provedbenih propisa, otvorila vrata nezakonitostima, pojavnost kriminaliteta bila je raširena i u drugim aspektima gospodarskog života ratne Hrvatske. Do kraja 1992. proizvodnja šećera bila je u popriličnom neredu. U Hrvatskoj su tada postojale četiri tvornice šećera. Tvornica u Belom Manastiru nalazila se na okupiranom području pa tijekom većeg dijela 1991. i 1992. nije bila u funkciji. Ostale su djelovale u uvjetima neposredne ratne opasnosti pa se šećer proizvodio u znatno umanjenu opsegu: u Osijeku je 1992. tvornica uspjela postići samo trideset posto predratnog kapaciteta, u Virovitici je smanjena proizvodnja šećerne repe pa je prerađeno svega šezdeset posto optimalnog kapaciteta, a u Županji je, zbog izravnoga napada, do kraja godine prerada u potpunosti obustavljena. Ali problem nije proizlazio samo iz razloga ratnih djelovanja, nepovoljnih vremenskih prilika i nepovoljnog osiguranja sirovine. Nastojeći poboljšati socijalni standard ratom pogođena stanovništva Vlada je početkom 1992. odredila najvišu dopuštenu cijenu šećera, pri čemu je vrijednost jednog kilograma određena na razini 12,5 posto nižoj od tržišne. Kilogram šećera je, drugim riječima, vrijedio manje od kutije cigareta ili kilograma salate. Industrija šećera u Hrvatskoj je stoga potkraj 1992, kako su proizvođači alarmirali predsjednika Vlade Hrvoja Šarinića, bila u katastrofalnom stanju.

Friziranje dopuštenja

Procjenjivalo se da godišnje potrebe za šećerom u Hrvatskoj iznose oko 140.000 tona. Zbog poteškoća u kojima su se nalazili domaći proizvođači ispostavilo se da je uvoz oko 70.000 tona nužnost koju nije moguće izbjeći. Domaći proizvođači nisu se protivili uvozu, ali tek nakon što bi mjerodavna tijela egzaktno utvrdila opseg manjka u skladištima robnih rezervi i drugdje te nakon što bi Vlada povukla uredbu o maksimalnoj cijeni domaćeg šećera. Upozorenja proizvođača nisu prihvaćena pa je Vlada dopustila uvoz šećera. Prema dostupnim podacima, u razdoblju kolovoz–listopad 1992. u Hrvatsku je uvezena velika količina šećera: mjerodavno ministarstvo poljoprivrede i šumarstva baratalo je količinom od 32.600 tona, a domaći proizvođači znatno većom. Oba izvora slažu se s konstatacijom da je upravo u navedenom razdoblju Hrvatsku preplavio „jeftini uvozni šećer“. Ishod svega bio je dodatni udarac za domaće proizvođače. Došlo je do gotovo potpune obustave plasmana domaćeg šećera.

Prema tada važećim zakonskim i drugim propisima suglasnost za uvoz šećera pojedinim tvrtkama izdavalo je ministarstvo trgovine, a na temelju prethodno pribavljena mišljenja Hrvatske gospodarske komore. Do sredine listopada 1992. godine 106 tvrtki samo na širem zagrebačkom području dobilo je takva dopuštenja, od čega znatan dio upravo u spomenutom razdoblju. Legalan način uvoza šećera podrazumijevao je da se izdano dopuštenje može rabiti jednokratno: uvoznik bi zatražio dopuštenje za uvoz stanovite količine šećera i, po odobrenju, za novi uvoz zahtijevalo se novo odobrenje. Uvoz šećera bio je iznimno lukrativan poslovni potez. Prema nekim procjenama, uvoznik je u Hrvatskoj 1992. tisuću tona šećera mogao prodati za 300.000 njemačkih maraka. Mogućnost takvih zarada prirodno je otvarala mogućnost zloporaba. Tek u proljeće 1993, a nakon brojnih prosvjeda domaćih proizvođača i stalna problematiziranja u medijima, uvoz šećera u Hrvatsku privukao je pozornost državnog odvjetništva.

Prve analize pronašle su nezakonitosti. Primjerice, poduzeće iz Zagreba 13. veljače 1992. dobilo je dopuštenje za uvoz 12.500 tona šećera vrijedna 8.125.000 njemačkih maraka. Šećer je uvezen iz neimenovane države zapadne Europe, a namijenjen je „opskrbi tržišta i daljnjoj preradi“. Navedenom dopuštenju ministarstva trgovine ne može se ništa prigovoriti. Radilo se o službenom dokumentu mjerodavnog ministarstva koje je, iako doneseno po skraćenom postupku, bilo legalan dokument u „upravno-pravnom smislu“. Problem za domaće proizvođače, a nedvojbeno i nezakonit čin, jest niz „odobrenja“ kojima je ovlaštena osoba navedenoga ministarstva istom poduzeću u biti dala pravo na uvoz dodatnih količina šećera (produljenje za pravo uvoza). Spomenuta „odobrenja“, napisana rukom, i za rokove do 30. rujna 1992, zatim do 31. prosinca 1992. i konačno do 31. ožujka 1993, nalaze se „po raznim kutovima“ izvorne suglasnosti koje je ministarstvo trgovine izdalo 13. veljače 1992. Ta „odobrenja“ bila su potpuno neuobičajena i „neprimjerena“ dotadašnjoj praksi donošenja odluka, rješenja, suglasnosti i sličnih dokumenata. Zamjenik državnog odvjetnika utvrdio je i kako je svako novo ili dodatno odobrenje za uvoz, pa čak ako je i bilo izdano u tako čudnom obliku, zahtijevalo podnošenje prethodnog zahtjeva. Potom, dodatni zahtjevi trebali su biti propisno urudžbirani i upućeni na dalji postupak. „Svega toga“, napisano je dalje, „očito u ovim slučajevima nema“.

Navodimo i zaključak iz analize zamjenika državnog odvjetnika: „Osim toga, u tehničkom smislu, sve kad bi i bilo postupljeno kao gore navedeno, ‘odobrenje’ ne predstavlja baš nikakav akt upravnog tijela pa nastavno tome držim da stranka nije na temelju istoga mogla ostvarivati bilo kakovo svoje pravo, a napose ne mogućnost uvoza određenog kontingenta šećera. Pri tome držim da su svi kojima je takav ‘akt’ bio podastrijet to također morali znati te da nisu temeljem istoga mogli dalje postupati. Očito je dakle da je u dosadašnjoj praksi spomenutog Ministarstva [trgovine] pogrešno i nepravilno, odnosno nezakonito primjenjivan postupak propisan, prvenstveno Zakon o općem upravnom postupku, ali i drugi propisi kod donošenja odobrenja za uvoz šećera.“

Bez obzira na tipično birokratsko objašnjenje, optužba za nezakonito postupanje bila je više negoli očigledna. Neimenovani zaposlenik ministarstva trgovine, a očito osoba ovlaštena za izdavanje takve vrste „odobrenja“, intervencijom protivnom važećim zakonskim i drugim propisima, pogodovala je privatnom poduzetniku. Bilo je i drugih nezakonitosti. Neki uvoznici dobili su dopuštenja za uvoz većih ili manjih količina šećera od onih naznačenih u popisu uvoznika, a bez potrebnih rješenja kojima bi im se odobrilo produljenje izvorno utvrđenih rokova ili izvorno utvrđenih količina šećera. Također, na brojnim izvornim odobrenjima za uvoz šećera učinjene su „korekture lakom“, pa je došlo do „brisanja pojedinih upisa što se odnosi na količinu i vrijednost uvezenog šećera“. Ocjenjujući da su ovlaštene osobe u ministarstvu trgovine počinile „nepravilnosti“, a vjerojatno i „zloporabe“, državni odvjetnik dokumentaciju je proslijedio policiji.

Društvena šteta

Gospodarske posljedice puštanja na tržište više desetaka tisuća tona jeftinog uvoznog šećera bile su porazne za domaće proizvođače. Na prvom mjestu, došlo je do smanjenja potražnje za domaćim šećerom: u razdoblju rujan 1992–veljača 1993. oni su na tržište uspjeli plasirati samo 23.600 tona, ili 42,4 posto od planirane prodaje. Nadalje, zbog gotovo prepolovljene prodaje domaći su proizvođači na pohrani imali oko 32.000 tona šećera koji, jer je imao višu cijenu od uvoznog, nisu mogli prodati. Zbog smanjene potražnje tvornice šećera nisu ostvarivale planirani prihod pa nisu mogle ispunjavati obveze prema bankama i proizvođačima šećerne repe. Kako proizvođači nisu mogli podmiriti postojeće obveze, postojala je realna opasnost da vrijednost pohranjenog šećera bude u potpunosti istovjetna iznosu kreditnih obveza prema bankama, što je u pitanje dovodilo novu sezonu uzgoja šećerne repe.

Prvi znaci opasnosti financijskog kolapsa za neke domaće proizvođače bili su evidentni. IPK Tvornica šećera d.o.o. Osijek je tijekom rata 1991. pretrpjela štetu u iznosu od 67,7 milijuna njemačkih maraka. Usprkos tomu, tvornica je, što zbog sanacije vlastitim sredstvima, a što zbog sredstava namaknutih podizanjem kredita, ipak uspjela relativno normalno poslovati tijekom 1992. Tvornica je preradila 262.742 tone šećerne repe i proizvela 29.920 tona šećera. Upravo u trenutku kada se očekivao postupni financijski i poslovni oporavak tvornice, hrvatsko tržište došlo je pod udar jeftinijeg uvoznog šećera. Poremećaj na domaćem tržištu stoga je ubrzo uzrokovao „financijski kolaps“ tvornice pa joj je sredinom veljače 1993. žiro-račun bio u blokadi već 50 dana. Potpuni krah tvornice doveo bi do vjerojatnog kolapsa i drugih poduzeća koja su ovisila o njezinoj proizvodnji šećera, poput Kandita i Tvornice stočne hrane. Suočene s opasnošću dramatična poremećaja proizvodnje i socijalnog nezadovoljstva na širem području Osijeka, lokalne vlasti jasno su upozorile Vladu: „Izvršno vijeće upozorava da bi takav ishod bio za grad Osijek neprihvatljiv, jer je njegova ekonomska osnovica domovinskim ratom ionako prepolovljena, te osjetno smanjen broj uposlenih. Teret rata ne može se svaljivati isključivo na one koji su njegove izravne žrtve već drugu godinu.“

Dvije razine

Odgovornost izvršne vlasti, odnosno Vlade, za pojavu jeftinog uvoznog šećera u Hrvatskoj potkraj 1992. i početkom 1993. treba se okarakterizirati nedvojbenom. Vlada je, preciznije rečeno, propustila uspostaviti učinkovit nadzorni mehanizam. Nije problem bio u tome što je dopustila uvoz, nego u tome što je dopustila njegov brzi plasman na tržište, a bez koordinacije s domaćim proizvođačima, koji su upravo u tom trenutku bili na vrhuncu proizvodnje šećera. Umjesto običnih odobrenja ministarstva trgovine, nadzor nad uvozom i distribucijom uvezenog šećera trebalo je prepustiti instituciji Robnih rezervi Republike Hrvatske, koje bi ga potom puštale na tržište samo u trenucima kada bi nedostajalo domaćeg šećera. Pogreškom se mora okarakterizirati i propust da se domaći šećer na neki način osigura, što bi ga učinilo konkurentnim u odnosu na uvezeni.

Izostanak funkcionalnoga mehanizma nadzora dopustio je ne samo poremećaje na domaćem tržištu i dolazak domaćih proizvođača u nezavidan položaj nego i priliku za „lov u mutnom“, odnosno počinjenje nezakonitosti. Zbog izostanka konkretnih dokaza, odnosno dalje istrage, kako je to u nalazu sugerirao i zamjenik državnog odvjetnika, nemoguće je utvrditi odgovornost, odnosno identitet osobe odgovorne za uočene nezakonitosti. Stoga je moguće samo pretpostaviti: netko iz mjerodavnog ministarstva trgovine s potrebnom razinom ovlaštenja – ministar ili netko koga je ovlastio (?!) – snosi izravnu krivnju za rukom pisana „odobrenja“ za dodatni uvoz šećera, odnosno za „pogrešnu“ i „nepravilnu“ primjenu važećih zakona. Slučaj nezakonito uvezena šećera nije dalje procesuiran.