Pobuna protiv pobune

Godina na izmaku na svaki je način obilježena svježim dokazima o neumoljivom prirodnom i kulturnom svršetku ere „klasičnoga rocka“: niz tragičnih odlazaka, od Davida Bowieja i Glenna Freya do Paula Kantnera i Leonarda Cohena, samo potvrđuje cikličku prirodu suvremene glazbe.

No prvi važan simbolički argument o podvlačenju crte u opusu jedne važne i kreativne generacije – one koja je 60-ih i 70-ih oblikovala svijest o rock-glazbi kao novoj i dominantnoj snazi u popkulturnom svjetskom poretku – podastrla je grupa The Band. Njihov oproštajni nastup, The Last Waltz, održan je u studenom 1976. na Dan zahvalnosti, prije točno četiri desetljeća, u San Franciscu u dvorani Winterland. Odnosno, ondje gdje je sedam godina prije i počela koncertnu karijeru. No, još je važnije – i tu leži simbolika – uz članove The Banda na pozornici su se našli gotovo svi predstavnici naraštaja, galerija slavnih i tada još razmjerno mladih, poput Dylana, Joni Mitchell, Neila Younga i Vana Morrisona. Bili su tu i blues-veterani kao što su Muddy Waters i Dr. John, gitaristička zvijezda Eric Clapton i drugi glazbenici, koji su se na Posljednjem valceru okupili u osvit dolaska punka, koji je već tutnjao iza ugla, tek koji trenutak prije nego što će se kotač povijesti okrenuti – ali ovaj put ne u njihovu korist.

The Band su izronili gotovo niotkud, usred prvoga psihodeličnog vala, kao atipični čuvari američkih „korijenskih“ vrijednosti. Tako je u vrijeme prvih konceptualnih albuma i LSD-jem omamljene rock’n’roll (pod)svijesti skupina izvanserijskih glazbenika pod vodstvom Robbieja Robertsona uspjela rekonstruirati drukčiju, neuljepšanu i prirodniju Ameriku, koju je mlađa publika poznavala samo iz filmova.

Četiri petine sastava – svi osim Levona Helma, bubnjara i pjevača iz Arkansasa – bile su kanadskoga podrijetla. No taj prividan paradoks njihovu je misiju učinio još živopisnijom. Grupa Kanađana fascinirana romantičnom dimenzijom američkoga Juga potpisala je neka od najnadahnutijih poglavlja svjetskog rocka, izbrisavši granice koje blues dijele od soula i funka, a folk od countryja i rock’n’rolla.

Prije no što su snimili utjecajni prvijenac Music From Big Pink (koji je izazvao pomutnju u tadašnjoj aristokratskorokerskoj eliti), nastupali su s Bobom Dylanom i Ronniejem Hawkinsom. Njihovi i Dylanovi putovi isprepletali su se i poslije, na pozornici i u studiju, a kada su se 1976. odlučili razići, spomenuti nastup u Winterlandu ovjekovječen je kamerom Martina Scorsesea: rockumentarac Last Waltz priznat je kao jedan od najboljih svoje vrste.

Autorsku kičmu sastava činio je Jaime Robbie Robertson, rođen 5. srpnja 1943. u Torontu, odakle potječe i njegov otac, kanadski Židov. Majka mu je pripadala indijanskom plemenu Mohikanaca i rođena je u rezervatu Six Nations u Ontariju; mnogo godina poslije ta će se činjenica reflektirati u sadržaju solo albuma Contact from the Underworld of Redboy. Za glazbu se zainteresirao u tinejdžerskim godinama, a potkraj 1950-ih nastupao je s raznim rock and roll i blues-grupama na lokalnoj sceni u Torontu.

Prvi veći uspjeh postiže tek 1959, kad upoznaje Ronnieja Hawkinsa, utjecajna glazbenika koji je uspjeh pretežno gradio u Kanadi mješavinom rockabillyja, bluesa, bluegrassa i neuglađenoga country and westerna. Svojim eklekticizmom Hawkins je odigrao važnu ulogu u formiranju kanadskoga rock and rolla, a Robertson ubrzo postaje dio njegove prateće grupe The Hawks. Tada, početkom šezdesetih, Robertson je već stekao ugled atipičnoga gitarističkog virtuoza: njegove sviračke vrline nikada nisu remetile strukturu same pjesme, njezinu osnovnu priču ili narativnu nit.

Unutar Hawksa poslije će niknuti jezgra budućih The Band, no prije toga ta će se skupina proslaviti suradnjom s Bobom Dylanom, na čijem remek-djelu Blonde On Blonde Robbie Robertson potpisuje gitarističke dionice. No njihova suradnja inicijalno je zaživjela prethodne godine, dobivši prave konture na pozornici, tijekom kontroverzne turneje na kojoj je Bob Dylan folk-čistunce šokirao elektrificiranim zvukom, zasnovanim na agresivnijim formama rocka i rhythm and bluesa. U tom „tranzicijskom“ procesu kojim je Dylan konačno napustio – ili nadogradio – svoje akustične korijene, sudjelovala je puna postava grupe The Hawks.

Iako je riječ o izvanrednim instrumentalistima, upravo će Robertsonove gitarske stilizacije najsnažnije impresionirati slavnoga kantautora. Robbiejeva je izvedba, dijagnosticirat će jedan kritičar, „puna oštrih rubova i nazubljenih komadića metalnog sjaja koji se probijaju kroz suzdržanu ritam-sekciju“.

Uz pomoć članova grupe The Hawks, Dylan je od listopada 1965. do svibnja 1966. održao seriju nastupa pred neprijateljski raspoloženom publikom. Obožavatelji akustične glazbe njegovo su „elektrificiranje“ tumačili kao izdaju ideala ugrađenih u temelje folk-glazbe kakvom su je oni doživljavali. Trenutak Dylanova odvajanja od folk-kalupa te „dinamiziranje“ njegova zvuka – izvedeno uz pomoć Robertsona i okosnice budućega The Banda – smatra se jednim od prijelomnih trenutaka u oblikovanju nove svijesti rocka, ali i formiranju popratne pop-supkulture druge polovice 20. stoljeća. Prema riječima kanadskog etnomuzikologa Roba Bowmana, novostvoreni mentalitet s te turneje „signalizirao je transformaciju rock’n’rolla u rock, odnosno pretvorbu izvođača kao pop-idola u izvođača-umjetnika“.

Godine 1967. The Hawks postaju The Band, potpisuju ugovor za diskografsku kuću Capitol Records, a potkraj idućeg ljeta objavljuju jedan od najutjecajnijih prvijenaca u povijesti rock-glazbe: Music From Big Pink. Tako će Robbie Robertson, Richard Manuel, Rick Danko, Garth Hudson i Levon Helm započeti karijeru kao zaseban kolektiv, iz temelja drukčiji od svega što se na isteku šezdesetih događalo na tadašnjoj rock-sceni. Svojom crno-bijelom glazbenom slikom, nalik izblijedjelim razglednicama iz nekog drugog vremena, The Band su odudarali u okružju psihodelije i progresivnoga rocka, teškometalnog bluesa, Motown-soula i euforičnih jazz fuzija. „Ako smo se protiv nečega pobunili“, reći će poslije Robertson, „pobunili smo se protiv pobune“, misleći na otpor ekstravagantnom hipi-šarenilu, koje je postupno počelo gubiti prvotni smisao.

Ondje gdje su drugi težili buci i eksperimentima, The Band je nudio drugu vrstu uzbudljivosti, sažetu u povratku Americi kakve više nema. Jedan od aspekata njegova značenja jest u tome što je The Band – kako u jednom od svojih eseja naglašava kritičar i publicist Greil Marcus – bez ostatka posvećen svojoj američkoj viziji. Viziji koja je kompleksna, živa i zapravo univerzalna u temeljnoj poruci.

„Zahvaljujući njihovoj glazbi mogli smo osjetiti da je ova zemlja bogatija no što smo slutili, te da nudi mogućnosti koje tek počinjemo spoznavati. U prepletanju instrumentalističkih dionica i preciznog ritma, u vokalnoj harmoniji (gdje svaki glas zadržava vlastitu individualnost) te u napola zagubljenim frazama i skrivenim stihovima leži višeznačnost koja silovito otvara novi svijet. U pjesmama grupe The Band prepoznaje se čežnja za domom; one reflektiraju osjećaj izgnanstva koji određuje naše živote. Smatrali smo da je njihova glazba najprirodniji odraz naših nada, ambicija i sumnji – i bili smo u pravu.“