Petrolejka

Ako nekad zaželite otići na sajam antikviteta, sigurno će vam se dogoditi da ondje naiđete i na petrolejke: postoji prilično raznovrsna ponuda toga artikla. A ako vas kojim slučajem uhvati želja da neki primjerak i kupite, onda morate znati da i tu, kao i kod svih predmeta te vrste, postoje izvorne stvari i kopije, odnosno originali i replike. Poslušajte moj savjet: kad budete birali petrolejku, nikako nemojte uzeti onu sa zrcalom, nego uzmite onu bez zrcala.

Znam da ste donekle zbunjeni tom sugestijom: vjerojatno ste smjesta razabrali da je petrolejka zapravo petrolejska svjetiljka, pa se zato pitate kakve veze ima s njom zrcalo, i zašto baš njega spominjem kao kriterij estetske vrijednosti rečenoga izloška. Polako, doći ćemo i do toga, potrebno je najprije reći nešto o izgledu petrolejke i o njezinoj namjeni, za one koji eventualno ne znaju. A iz toga će onda prirodno uslijediti i sve ostalo što je o petrolejki vrijedno kazati.

Temeljni su dijelovi petrolejke sljedeći. Najvažniji je okrugli rezervoar, koji se nalazi u podnožju, i na nj se svjetiljka oslanja kad stoji na stolu. Potom, tu je stakleni cilindar, koji je u donjem dijelu proširen, a u gornjem dijelu sužen, tako da podsjeća na dimnjak (i doista, kroz njega izlazi nešto malo dima, a i suvišna toplina). Nadalje, tu je fitilj, koji viri iz onoga rezervoara, a usađen je u osobit limeni uređaj s kotačićem sa strane, pa se okretanjem toga kotačića fitilj može produživati i skraćivati, zbog čega onda svjetlo petrolejke postaje jače ili slabije. Napokon, tu je i okrugli limeni štitnik koji dobro dolazi kad se petrolejka objesi na zid, a ujedno reflektira svjetlo i tako ga umnožava. I opis je gotov.

Sad o statusu i namjeni petrolejke. Vjerujem da su ljudi nju u jednom času doživjeli kao veliki napredak u domeni rasvjete. Jer do tada nisu imali ništa drugo nego samo svijeće (da ne spominjem luč), a svijeće žmirkaju i titraju, kaplje s njih vosak, a one same brzo se troše. Petrolejka je, nasuprot tome, mnogo praktičnija, jer daje jače i postojanije svjetlo (ne može je ugasiti svaki dašak propuha kao što može svijeću), pogodna je da dulje gori, a osim toga je i mnogo ekonomičnija. Pojavila se ona, naravno, onda kad je i petrolej – kao jedna od frakcija u rafiniranju nafte – došao u širu uporabu, a to praktički znači u dvadesetom stoljeću. Petrolejke su brzo postale roba široke potrošnje: uz njih je lakše bilo dočekati i najtamnije jesenske duge noći.

A tih je noći, hvala na pitanju, bilo dosta i onda kad je već u naše krajeve došla struja. Jer, prvo i prvo, struja nije stigla svuda podjednako i svuda u isto vrijeme: ja se, recimo, sjećam da je u relativno naprednom Srijemu pedesetih godina još bilo sela u kojima nije bilo struje. Bila je prava pustolovina ondje sjediti u polutami i zabavljati se pjesmom i pričom, a onda poći na počinak u hladne sobe, gdje naše goleme sjene potitravaju u svjetlu petrolejke koju netko nosi za nama.

Ali nije tako bilo samo u selima, nego i u gradu. Elektrika je tada još bila prilično nepouzdana, pa je često nestajalo struje. Jednom bi uzrok tomu bio pad napona, drugi put bi ptice napravile kratki spoj na žicama što su se pružale sa stupa na stup, treći put bi došlo do preopterećenja mreže. A ti su kvarovi onda trajali dugo, redovito se ne bi popravili još iste večeri, nego istom sutradan, ili još i kasnije. Trebalo se, dakle, pripremiti za spavanje, a možda i oprati posuđe od večere, uz svjetlo petrolejke. Tako smo se izvještili te smo bili kadri uz petrolejku pisati zadaću, igrati karte, ili čak i nešto crtati. Zato je petrolejku imalo svako kućanstvo.

I još više, smatrala se ona i civilizacijskim dostignućem, pa se nastojala iskoristiti za povećanje kvalitete života. Dobila je, recimo, svoju portabl-varijantu, a to je bio fenjer. Fenjeri su se od petrolejke razlikovali po tome što na njima nije bio onaj izduženi cilindar, nego manji i širega otvora, i po tome što su bili optočeni žicom i s gornje strane imali ručku da se mogu nositi ili negdje objesiti. Uvedeni su čak i zakoni što propisuju situacije u kojima čovjek mora posjedovati fenjer i njime se služiti. Recimo, fenjer su morali imati svi vlasnici zaprega, pa su ga palili ako bi se kretali po mraku: objesili bi ga na stražnji dio kola i tako upozoravali druge sudionike u prometu na svoju prisutnost. To je bilo vrlo praktično.

I fenjeri i petrolejke počeli su nestajati onda kad je elektrifikacija uzela maha i kad su instalacije postale pouzdanije. Tako su pomalo iščezli, i prošle su duge godine, a da ih mi nismo ni vidjeli, niti smo na njih pomislili. Zato smo se našli zatečeni kad su nam ta pomagala opet zatrebala i kad smo ih stali panično tražiti svuda oko sebe, ali ih nismo nalazili. Bilo je to u vrijeme kad su – u zrelome socijalizmu – počele redukcije struje. Falilo je kiše, falilo je deviza, falilo je pameti, pa se tako štedjelo na struji: jednoga dana niste imali struje od šest do dva, a drugi dan od dva do deset navečer. A u toj su nam situaciji, naravno, bile nužne petrolejke i mi smo se sjetili svih njihovih prednosti.

Ubrzo su se i pojavile. Ali bile su nam nekako čudne. Jer, još smo i mogli pristati na to da imaju rezervoar od stakla, premda smo mi bili navikli na limeni. No nikako nam nije pasalo što je onaj okrugli štitnik, koji je inače bio načinjen od usjajena lima, sad nadomješten zrcalom. Jer, u doba kad smo mi koristili petrolejke, zrcala su bila odviše dragocjena, a da bi se rabila za tako banalne svrhe, pa nam nikako nije išlo u glavu da se mogu pojaviti povijesne okolnosti u kojima su zrcala jeftina, a struje nema.

I zato se nismo začudili kad smo doznali da te petrolejke dolaze iz Kine. Zbog toga vam i kažem: ako na buvljaku naiđete na petrolejku sa zrcalom, onda znajte da to nije original otprije sedamdeset ili devedeset godina, nego rezultat masovne proizvodnje u osamdesetima. Petrolejku sa zrcalom imate razloga kupiti samo u slučaju da predviđate kako bi opet mogle početi redukcije struje. A takvo predviđanje legitimno je kao i svako drugo.