Ostavština Oca Domovine

Kao što i priliči političaru kojega Hrvati u punini nacionalnoga ponosa i identitetske samosvijesti nazvaše Otac Domovine, ljubio je Ante Starčević zemlju Hrvatsku i njezin narod zdušnom ljubavlju privrženika i posvećenika, ljubavlju koja u svojoj cjelovitosti bijaše toliko višeslojna i raskriljena da su njezine protege išle od djetinje prostodušnosti do očinske brižnosti i dubine. I još dublje i još dalje i dalekosežnije: do pronicavosti pravoga političkog vizionara. Valja se u tome smislu prisjetiti Matoševih riječi: „Pesimist u satirama i iza stečenih iskustava, bijaše Stari kao svi doktrinari optimist, vjerujući u svoje ideje, a bez te vjere i bez tog optimizma nema energičnih i velikih karaktera i činova. Samo naivnost i pouzdanje u jednostavne ideje može djelovati na gomilu i tako pokretati svijet. Stari je otac preporođenog nacionalizma hrvatskog, uskrisitelj naše državne misli, [...] Narod koji mogaše dati toga staroga Starčevića, ne može i neće propasti!“ Matoš, pravaški poklonik i nasljedovatelj Starčevićev, o njegovu je literarnom stilu napisao: „Stil njegov, plastičan i spartanski lapidaran, stil Tacita, Luthera i Kurelca, narodan i istodobno učen, ostaje u našoj prozi bez takmaca. Neke njegove riječi i fraze kipte životom, ušavši već u obični govor kao izraz hodkar, skrozirati (kroz prste gledati), prostota, poživinčen, slavosrb.“

Rođen 1823. u Velikome Žitniku kraj Gospića, umro je Ante Starčević 1896. u Zagrebu. Ove godine navršilo se 120 godina od njegove smrti. S tim je povodom priređen znanstveni kolokvij: održan je u Zagrebu 24. studenoga, u Društvu hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića.

U pozdravnoj je riječi predsjednik DHK-a Božidar Petrač napomenuo da su se sve hrvatske domoljubne i državotvorne politike prošloga stoljeća oslanjale na političku podlogu dr. Ante Starčevića. On je bio nositelj idejâ hrvatske političke slobode i državne neovisnosti te je njegovo političko nasljeđe uzeo dr. Franjo Tuđman kao temelj na kojemu je 90-ih godina 20. stoljeća obnovio hrvatsku državnu neovisnost, istaknuo je Božidar Petrač te dodao da se i nakon toga nije iscrplo Starčevićevo državotvorno djelo, nego je i danas aktualno te se na njemu može i dalje izgrađivati hrvatska država.

Izniman govornik

Zatim je Ivo Banac održao predavanje Starčevićev putokaz, rekavši da je Ante Starčević bio „prva cjelovita ličnost u hrvatskoj politici“, tvorac „integralne hrvatske nacionalne ideologije ili hrvatskoga nacionalizma“. Starčević je time posve zanijekao ilirizam, iako ima zajedničke korijene s pravaštvom u državotvornoj misli Pavla Rittera Vitezovića. Odnos s nehrvatskim dinastijama ugovoran je, veže ih samo zajednički vladar te prestaje postojati kada jedna strana prekrši ugovor, a Habsburzi su to učinili mnogo puta, primjerice nakon okupacije Bosne i Hercegovine, kad Hrvatskoj nisu vratili izgubljeni teritorij. Ivo Banac istaknuo je nadalje Starčevićevo stajalište da hrvatski politički narod nije više samo plemstvo, nego cijeli narod, čime se nacionalizam iskazuje demokratskom ideologijom. Pritom uz hrvatski politički narod ne može u Hrvatskoj biti drugoga političkog naroda. „Religija nije znak narodnosti jer postoje pravoslavni i muslimanski Hrvati, a nacionalizam je sekularna ideologija pri čemu religija treba biti privatna stvar pojedinca; pravaštvo je uz to i liberalna ideologija gdje ustavna demokratska vlast štiti slobode i vlasništvo građana“, objasnio je Starčevićeva stajališta Ivo Banac.

Nakon toga Dean Slavić imao je izlaganje Retorika i stil Starčevićevih govora. Starčević se u svojim političkim govorima običavao služiti nizom retoričkih figura kojima je povećavao živost i uvjerljivost nastupa, rekao je predavač. Učestalijim Starčevićevim stilskim figurama pripadaju anafore, tj. isti počeci rečeničnih perioda, primjerice: „...narod hervatski žertvova se trista godinah za Austriu,...“, „Narod hervatski veruje...“. Starčević je rado rabio i dijatribe, nizove kratkih upita, redovito u oštru tonu, koji zapravo imaju napadački karakter, primjerice: „Ako nije neodvisna, zašto je Austria pogazila prava Ungarie na Hervatsku, zašto je Austria ovim predlogom postavila u sumnju odnošenje o komu ni ista ona nedvoji, zašto Austria nije dala, da Ungaria, kako ostale svoje županie, tako i Hervatsku uredi.“ Na izlaganju su bile predočene i neke Starčevićeve amplifikacije, konglobacije, pretericije, entimemi, metafore i druge stilske figure. „Treba reći da, unatoč bogatstvu izraza, stil Starčevićevih govora ostaje vrlo jasnim – čime velikan hrvatske političke misli ispunjava osnovni uvjet dobra stila i po Aristotelu i po Kvintilijanu“, zaključio je Dean Slavić.

Nakon toga je predavanjem Što je bilo starčevićanstvo u vrijeme Starčevićeve smrti? nastupio Stjepan Matković, objasnivši da je već od početka 90-ih godina 19. stoljeća nastupila među pravašima borba za Starčevićevo nasljeđe. Zajedništvo su načeli disidentski istupi, što je dovelo do fragmentiranja među pravašima. Bilo je i pokušaja oporbenoga združivanja, ali bezuspješnih. I kod združivanja i kod raskola ocjenjivala se Starčevićeva uloga. „Često se uspoređivao s osam godina starijim đakovačkim biskupom Strossmayerom, što je zapravo bio samo jedan u nizu pokazatelja njegova rasprostranjena utjecaja, jer su obojica – njima uz bok neki su još stavljali i bana Mažuranića – smatrani dvjema najizrazitijim ličnostima druge polovice 19. stoljeća“, rekao je Stjepan Matković. Zaključio je: „Starčević pripada povijesti i to onoj koja ima svoje posebno poglavlje za razumijevanje hrvatskog položaja u vremenima modernoga oblikovanja nacija. On je svoje ‘deržanstvo’ ispunio, dajući svoj udio u poticanju svijesti o pripadnosti hrvatskoj naciji i okupivši oko sebe zagovornike i sljedbenike hrvatskoga državnog prava.“

O političkome djelovanju Stranke prava u sutonu Austro-Ugarske Monarhije govorio je Zlatko Matijević. Rekao je da tijekom Prvoga svjetskog rata nijedna od država Antante nije htjela potpuni poraz i dokidanje Austro-Ugarske te stvaranje neke južnoslavenske državne zajednice. Usuprot Narodnome vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba, Stranka prava odnosno frankovci nastojali su pitanje državnopravnoga uređenja juga Monarhije riješiti uz pomoć vladara. „Premda su frankovci dobili suglasnost cara i kralja Karla I. i odlučujućih mađarskih političkih čimbenika, kao što su István Tisza i Sándor Wekerle, da mogu krenuti u osnivanje treće državne jedinice, obnovljenoga Zvonimirova kraljevstva unutar granica Monarhije, do toga ipak nije došlo jer se Monarhija nezaustavljivo raspadala“, rekao je Zlatko Matijević.

Potom je Ivan Čulo održao predavanje Ante Starčević i socijalno pitanje, pri čemu je Antu Starčevića predstavio kao socijalnoga mislioca. O Starčeviću se piše mahom s povijesnog ili političkog aspekta, a gotovo nikada sa socijalnog. Sociolozi dolaze ili iz lijevoga socijalnodemokratskog, u našem slučaju marksističko-socijalističkog, ili iz katoličkog miljea. Ni jednima ni drugima Starčević nije blizak pa ga prešućuju, kazao je predavač. „Nisam stekao dojam da je Starčević liberal jer ne zastupa individualizam, nego kolektivizam. Starčevićev kolektiv je – Hrvatska. Štoviše, on ju, u filozofsko-personalističkom smislu, shvaća kao ‘osebu’, odnosno osobu. Otuda, Hrvatska može kod njega biti vesela, tužna, razočarana, sretna, nesretna..., kao i svako živo i egzistirajuće biće“, zaključio je Ivan Čulo.

Uslijedilo je predavanje Marka Samardžije naslovljeno Starčevićev jezični paradoks, gdje je bilo riječi o Starčevićevu ekavskom zapisivanju staroslavenskoga glasa jat. Isprva je Starčević reflekse jata pisao, pomalo neočekivano, s ie/je, tj. načinom koji je tek ulazio u tadanju hrvatsku pisanu praksu; k tome je rabio i „rogato e“ (ě), tj. slovopisno rješenje uobičajeno za preporodno razdoblje. No u većini radova objavljenih nakon 1850. Starčević se okreće ekavskomu refleksu jata. Istaknuvši to da je ekavica jadan od slobodnih hrvatskih izbora, Marko Samardžija kazao je da su na tu Starčevićevu odluku utjecale hrvatske sociolingvističke prilike. „Pisanje ije/je koje su zagovarali Karadžić i njegovi u početku vrlo malobrojni hrvatski pristaše Starčeviću jednostavno nije dolazilo u obzir, navlastito nakon što je objavljen članak Srbi svi i svuda, 1848, neka vrsta velikosrpskoga nacionalnog programa u kojem su svi štokavci, neovisno o ‘vjerozakonu’, proglašeni Srbima. Stiješnjen između sve veće proširenosti odnosno običnosti rješenja Zagrebačke škole, koja je pisala ie/je, i srpskosti Karadžićeva rješenja ije/je, Starčević se odlučio za ono rješenje koje je tada u hrvatskoj pisanoj praksi bilo najrjeđe i najneobičnije, pa zato i najosebujnije“, objasnio je Marko Samardžija.

Nakon toga Tomislav Jonjić nastupio je s referatom Ante Starčević u ideološko-političkim previranjima uoči Drugoga svjetskog rata. Hrvatska stranka prava – kao središnja politička grupacija koja je nosila pravaško ime i izravno se pozivala na nasljedovanje dr. Ante Starčevića kao Oca Domovine – bila je među onim strankama i organizacijama kojima je djelovanje zabranjeno nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature 1929. „No usprkos slabostima stranačke strukture, koja je, uostalom, karakterizirala i mnoge druge stranke toga doba, uključujući i Hrvatsku seljačku stranku, i ta zabranjena Hrvatska stranka prava ni u doba otvorene diktature, pa onda ni nakon donošenja Oktroiranog ustava, nije prestala biti čimbenikom hrvatskoga političkog života“, rekao je Tomislav Jonjić.

Drugi o Starčeviću

Posljednje predavanje, naslovljeno Dvije monografije o dr. Anti Starčeviću, održao je Željko Vegh. Govorio je o najpoznatijim i najopsežnijim monografijama o Anti Starčeviću. Don Kerubin Šegvić napisao je monografiju Dr. Ante Starčević. Njegov život i njegova djela, objelodanjenu 1911, a Josip Horvat autor je monografije Ante Starčević. Kulturno-povjesna slika, koja je objavljena 1940. „Već samim naslovima autori pokazuju da su im različiti interesi: Šegviću su u prvom planu osoba Ante Starčevića, njegovo političko djelovanje i njegova djela, a Horvatu je, kako on tvrdi, u prvom planu kulturno-povijesni kontekst u kojemu je djelovao Ante Starčević. Pitanje je kako su se različiti pristupi Kerubina Šegvića i Josipa Horvata povijesnoj osobi Anti Starčeviću odrazili na ocrtavanje Starčevićeva lika, kao i na vrednovanje njegova djela“, rekao je Željko Vegh.

Na kraju je Božidar Petrač u ime organizatora zahvalio predavačima i publici. Rekao je da žali što nisu nastupili svi prijavljeni predavači te je izrazio nadu kako će sva predavanja, i održana i neodržana, biti objedinjena u prigodnom zborniku radova. Budući da su se mogla čuti zaista znalačka predavanja, k tome i zanimljivo izložena, nema dvojbe da će zbornik biti vrijedan doprinos bibliografiji o nezaobilaznoj političkoj, književnoj i općekulturnoj ličnosti Oca Domovine Ante Starčevića, koji je izrekao mnoge svevremeno suvremene državotvorne misli, takve da ni u 21. stoljeću ne gube na važnosti i smjerokaznosti.