O nepotrebnim neurozama

Kako je suvremeni čovjek uronjen u život koji više mari za ekološku osviještenost nego za čistoću osjećaja i jasnoću misli – općenito za čovjekovo suočenje s izazovima suvremena života podložna uspjehu i užicima svake vrste – suvremeni život sve je češće suočen s potrebom tog čovjeka da sačuva ljudskost i otkrije izgubljeni smisao svojoj intimi. Tim problemima bavi se najnovija predstava Pluća suvremenoga britanskog dramatičara Duncana Macmillana, u kojoj glume Jadranka Đokić i Amar Bukvić, a premijerno je izvedena 26. studenog na pozornici Exita u režiji Aide Bukvić.

Riječ je o komadu koji, kako piše redateljica, „preispituju roditeljstvo, klimatske promjene, iscrpljivanje resursa našeg planeta“, u kojem se njezini akteri pitaju: „Može li se imati dijete i istovremeno biti ekološki osviješten?“ Ali to, misli redateljica, „tek je jedna od dvojbi koja će se pojaviti kada jednog popodneva On ‘predloži dijete’.“ Razlog tomu je i što se „Ona previše brine, previše razmišlja i ima veliku, zaista veliku potrebu razgovarati o svemu, razmotriti stvari jer sve učinjeno mora biti i dobro promišljeno.“ A to znači i komplicirano. Samo uzrok kompliciranju nije posljedica površnosti s kojima i od kojih žive suvremeni mladi ljudi, nego je ponajprije posljedica nemoći suočenja s obvezama koje nameće odgovorni život. To je strah od izazova suvremenoga života, bijeg od istinskih životnih problema, bijeg od svega što život čini odgovornim, zanimljivim, bogatim. Na kraju krajeva smislenim.

Riječ je o vrlo ozbiljnoj životnoj dramskoj kronici dvoje mladih ljudi u kojoj engleski autor, ne samo suvremenom engleskom gledatelju, na dramski zanimljiv i duhovit način, rastvara probleme današnjih mladih žena i muškaraca. Točnije muško-ženskog para, koji, nesiguran u svoje misli i odluke – kadšto su neurotični do histeričnosti, prestrašeni istinskim emocijama i osjećajima, ali željni ljubavi – pokušava osmisliti život i budućnost ispuniti roditeljstvom i razumijevanjem.

Komad počinje prizorom u kojem to dvoje mladih ljudi pokušava dokazati sebi i svojem partneru kako osim emocija imaju i razum, principe i jasne stavove koje nastoje ukomponirati u svoje nesigurne egzistencije i time osmisliti svoje postojanje.

On i Ona su mladi, „ekološki osviješteni, gledaju dokumentarce i art-filmove, čitaju knjige o pravim stvarima, voze se biciklima i kupuju od onih koji ne izrabljuju. Ali se voze i automobilima, kupaju u kadi i ponekad ostave vodu da curi bez prave potrebe.“ Ponekad su, kako pojašnjava redateljica, duhoviti i emotivni, ponekad pak brutalno iskreni, propitivanje im je „imperativ, a nesigurnost stil življenja“. Prepuni su „sumnji, strahova i potrebe za bliskosti“, često gube previše vremena tamo gdje ne treba, a ipak se „u pravom trenutku nađu na pravom mjestu, gdje se događa Život“. Koliko god se takav, naoko vrlo običan, životno prepoznatljiv i dosadan komad, činio odveć bliskim i razumljivim, često zbog jednostavnosti odvodi na stranputicu s koje se netalentirani teško vraćaju na pravu stazu. To se na sreću piscu Macmillanu i redateljici Bukvić nije dogodilo. Naprotiv.

Redateljica je veoma duboko uronila u kompleksnost dramatičareve teme, pomno je iščitala, sagledala sa svih strana i asocijativnim redateljskim rješenjima obogatila te ponudila zanimljivu predstavu uvjerljive poruke i bez egzibicionističkih redateljskih eksperimenata.

Jasno je poručila da svako pitanje i neiskušana znatiželja nisu sami po sebi ni problem ni suvišna tema, nego da ih često takvima čini nerazumijevanje vremena u kojima današnji ljudi prebivaju. U tome je dobre i inspirativne sukreatore imala u glumcima: Jadranki Đokić (Ona) i Amaru Bukviću (On), koji su iz svojeg osjećaja svijeta, vremena i prostora života crpli i ponudili prepoznatljive likove.

Jadranka Đokić je nakon dugo vremena opet progovorila cijelim bićem, nudila ozbiljna pitanja i sadržaj osobe koja se želi jednako dokazati kao žena koja zna što hoće i koja ne odustaje od svojih emocija, stavova, snova i ljubavi. Radila je to precizno, istančanim emocijama i nijansiranim mislima u kojima je bilo dovoljno kreativne uvjerljivosti.

U tome ju je podupirao, nadopunjavao i glumačkom suigrom obogaćivao partner Bukvić, koji je u pravom trenutku svoju glumačku osobnost znao partnerski podložiti i istodobno se nadigravati u točnom rastvaranju sadržaja, koji su cijelu predstavu uobličavali u veoma uspjelu kazališnu cjelinu.

Nemalen doprinos predstavi dao je scenograf Miljenko Sekulić Sarma, čija su jednostavna rješenja pridonosila prostoru predstave. Jednostavne kostime ponudila je Danijela Gotal Grgurač, zanimljivu glazbu Willem Miličević, a svjetlo je kreirao Marino Frankola.

Sve u svemu riječ je o predstavi koja publici nudi suvremenu i sumornu priču o životu mladih ljudi, koji unatoč problemima pronalaze put da žive svoj Život.