Neispunjena očekivanja

Kultna, duboko iskreno splitska, Tijardovićeva Mala Floramye premijernom izvedbom nije oduševila. Splićani je vole i dobro poznaju, a strastveni ljubitelji teatra u svijesti i u srcu njeguju kronologiju dosadašnjih uprizorenja. Upravo radi njih, ali svakako i radi mlađih koji tek moraju upoznati djelo koje je obilježilo Split, splitsko kazalište bilo mu je dužno temeljitije i odgovornije pristupiti.

Režija Gorana Golovka dopustila je preduge govorne dijelove, koji su razvodnili intenzitet i dinamičnost zbivanja, a svakako i humor. K tome, neki izvođači nisu govorili splitskim narječjem, što je nedopustivo. Nažalost, bila je uočljiva i nedovoljna spremnost i neuvježbanost, što ne ulijeva povjerenje glede daljih izvedbi, u kojima će se, kako je najavljeno, izmjenjivati čitava plejada pjevača – uključen je gotovo cijeli operni ansambl, što je bliže svojevrsnome „događanju naroda“ nego davanju šanse i drugim izvođačima, kako je vodstvo opere najavilo.

Pozornica Zvonimira Mihanovića bila je potpuno beživotna u prvom činu – Jadransko se more, u pozadini splitske rive, doimalo poput Mrtvoga mora, a karnevalski ples koji se pred njim odigravao djelovao je groteskno. U nastavku je scena bila primjerenija, znatno joj je pridonijelo i svjetlo Srđana Barbarića. Kostimi Mladena Radovnikovića iskarikirali su pojedine zboriste u drugom činu, a najljepši su bili u trećem činu.

Najviše pak pogađa podbačaj vokalnoga dijela. Antonija Teskera debitirala je u vrlo osjetljivoj ulozi vrlo angažirano, ali, nažalost, bez suptilnosti kao temeljna obilježja zanosne i čedne Floramye. Mirko Bože Jurića Pešića otvorio je pitanje je li uopće riječ o tenoru, jer očekivanu lakoću i boju nismo prepoznali. Vodstvu Splitske opere postavljamo pitanje o sudjelovanju izvođača glumački uvjerljivih, ali pjevački potpuno nemoćnih – Gorana Markovića (šjor Bepo Pegula), Cynthije Hansell Bakić (Miss Eveline Beautyflower) i Elizabete Tudor Gančević (šjora Petronila). Zanimljivo je da su neki pjevači manjih uloga ostvarili više od protagonista, tako je Branka Pleština Stanić zvonkim i zaobljenim glasom bila ljupka Tonkica (u ansamble se skladno udružila i Barbara Sumić kao Marica), a Vinko Maroević dopadljiv šjor Dane. Zlatko Aurelio Kokeza, pravi šjor File, gospodski je šarmantan, jedan od rijetkih uvjerljivih tragova staroga Splita.

Zbor je bio zaista spreman (zborovoditeljica Ana Šabašov), čak bi bez povremeno nepotrebnih scenskih gibanja vokalno dao i više. Orkestar je zvučao uredno, dirigent Hari Zlodre dobro je izbalansirao orkestralni zvuk s pjevačima.

Nedvojbeno je da će omiljena Floramye puniti splitsko kazalište, a frenetičan pljesak iznimno brojne publike na premijeri znak je privrženosti omiljenom naslovu, ali i priznanje izvođačima za prinos. Najpitkiji dijelovi operete već su nažalost i odveć potrošeni na raznim estradnim feštama, često i u neprimjerenim aranžmanima, što ide na dušu i nekim pjevačima splitskoga opernog ansambla. I Tijardović ima potrebu za nekakvom autorskom zaštitom, koja bi ga štitila od mogućih daljih estradnih nasrtaja. Po našim pravnim propisima o moralnoj zaštiti prava autora trebala bi se uz ZAMP brinuti i HAZU!