Misterij prvotiska Hektorovićeva Ribanja

Ovo je priča o istraživanju kojim je razjašnjeno kako je prvi i jedini na svijetu poznat otisak glasovite ekloge Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje, tiskane 1568. u Veneciji, dospio u knjižnicu Strossmayerove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Kao i uvijek, kada se zagrebe po površini sudbine starih i rijetkih knjiga hrvatske kulturne baštine, otkrivaju se zanimljivi i skriveni putovi kojima takve knjige pronalaze konačno mjesto u knjižnicama istaknutih institucija.

Godinama prikupljam građu o profesoru Petru Nisiteu (1774–1866), zaboravljenom zaslužnom nestoru arheologije Dalmacije rodom iz Staroga Grada na Hvaru. Nisiteova baka, Apolonija rođ. Hektorović, sestra je don Matije, zadnjega muškog potomka loze Hektorovića, od kojeg je Nisiteo uz dvorac Tvrdalj znamenitog pjesnika Petra Hektorovića baštinio i porodičnu biblioteku. Nisiteo je znatno povećao fond biblioteke te se ona sredinom 19. stoljeća, uz Paravijinu u Zadru, Garagninovu u Trogiru i Marasovićevu u Skradinu, smatrala među najvećim knjižnicama Dalmacije. Kako je Nisiteova biblioteka sadržavala i 44 knjige iz vremena pjesnika Hektorovića, logično je bilo pretpostaviti da je prije prodaje Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku 1950. sadržavala i prvi otisak Ribanja i ribarskog prigovaranja iz 1568. Naime, tada su od vlasnice Laure Politeo otkupljene sve knjige Nisiteove biblioteke tiskane do 1572. Kako to nije bio slučaj, iznosi se dosad nepoznata priča o načinu na koji je jedinstvena Hektorovićeva knjiga dospjela u biblioteku današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Ribanje, koje je pjesnik napisao 1556, otisnuto je prvi put 1568. u Veneciji, kada je Hektorović u 81. godini, vjerojatno na poticaj unuke Julije. Za tiskanje je odabran Giovanni Francesco Camotio (1501–1575), koji u to vrijeme priprema izdavanje referentnog atlasa Isole famose, u kojem je 1571. otisnuto 18 karata otoka i veduta gradova istočne obale Jadrana. Pretpostavlja se da je naklada Ribanja bila skromna, do tristo primjeraka, jer porodica već nakon sedamdeset godina odlučuje ponovno otisnuti knjigu. Drugo izdanje Ribanja izlazi u Veneciji 1638. tiskom Bartolomea Ginammija, svjedoči o relaksaciji porodičnih odnosa nakon desetaka godina sudskih parnica, koje nakon Julijine smrti 1592. za vlasništvo Tvrdalja i posjeda pjesnika međusobno vode njegovi baštinici. Pritom spomenimo da je iste 1638. godine Antun Hektorović (1591–1678) odlučio kod Marca Ginammija, Bartolomeova oca, otisnuti i rukopis drame Robinja Hanibala Lucića, inače Julijina svekra, koji je očito na Tvrdalju zaostao nakon njezine smrti. U radu profesora Aleksandra Stipčevića u svezi s inventarom ostavine mletačkog tiskara Francesca Brogiollija, nasljednika Bartolomea Ginammija, pronalazi se podatak da nakon 1678. ostaje neprodano 460 primjeraka drugog izdanja Hektorovića te 314 primjeraka Lucićeve Robinje, dok se prvo izdanje Hektorovićeva Ribanja ne spominje u vlasništvu pokojnog tiskara. Nakon tog vremena čini se da Hektorovićevo djelo pada u zaborav, iz kojeg ga 1728. iskapa splitski erudit Ardelio Della Bella u radu Dizionario italiano, latino, ilirico.

Čuvar drevnih knjiga

Priču o sudbini prvog otiska Ribanja nadalje razotkriva Nisiteov učenik Šime Ljubić (1822–1896). Mladi Ljubić, tada student teologije u Zadru, gorljivo narodnjačkog uvjerenja, u Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj 29. srpnja 1844. objavljuje prvi članak, Petar Ektorević. Nisiteo s urednikom lista, Dubrovčaninom Ivanom Augustom Kaznačićem (1817–1883), ohrabruje Ljubića na izdavanje Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja. Kaznačić ga pritom upućuje na fra Inocenta Čulića (1782–1852) u Dubrovniku, strastvena sakupljača starih knjiga i rukopisa, koji još od 1810, kada benediktinske samostane u Sv. Jakovu i na Lokrumu zatvaraju Francuzi, uspijeva iz njih spasiti od propasti brojna štampana djela i rukopise starih hrvatskih književnika.

Tako Ljubić saznaje da Čulić u biblioteci posjeduje prvi i drugi otisak Hektorovićeva Ribanja, o čemu u predgovoru izdanja iz 1846. govori: „Hotio sam zadovoljiti prevrednomu Otcu I. Ciuliću, koi željaše (kako iz jednog lista meni blagodarno upravljenoga) da podam na svetlo ovo slavno Hektorevićevo delo sa nekoliko opazakah“ te nastavlja „Zaboravljeno stajaše ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorevića, spisatelja glasovitog i najstariega, u književnomu jugoslavskom skupnovladanju, prem da ime samo ove knjige prisno trake sunčane svetlosti amo tamo razastiraše. Zaljubljen u domovinu, svaku prigodu tražio sam za doznati, gdeno u zabitju ležaše. Niti ta moja sladka radnja je u zalud otišla. Izaznao sam gde je, prosio sam je, i slavovito i prekrasno čeljade Gos. Petar Nisiteo s onom blagostju i dobrotom, koja je s njim unaravljena, podao mi je. Jest ovo tvorenje uzderženo u rukopisu starovitomu, ali pomnjivo prividjenomu na knjigah utištenih jedna god. 1556 a druga, god. 1638 u Mletcih, koje se sada nahode kod samoga po momu znanju prečastnog tražitelja stvarih domovinskih F. Inocenca Ciulića vele vrednoga domorodca.“

Iz Ljubićevih riječi zaključujemo tri bitne činjenice. Prvo, da se kod Čulića nalaze prvi i drugi otisak Hektorovićeve knjige, drugo, da Nisiteo u Starom Gradu posjeduje samo stari rukopis Ribanja, ne i tiskanu knjigu, te treće, da Ljubić podatke o prvom i drugom otisku Hektorovićeve knjige dobiva iz Čulićeva pisma. Dakle, Ljubić tada nije vidio Hektorovićeve knjige, jer u predgovoru za prvi otisak kao godinu izdanja pogrešno navodi 1556, a ne 1568!, a istu tu grešku ponavlja i u kasnijim radovima.

Čulić je u čuvanju sakupljenoga hrvatskog književnog blaga bio strog i zatvoren te nije dopuštao pristup svojoj biblioteci. To potvrđuje i događaj s Ljudevitom Gajem. Kada on naime sa svrhom prikupljanja vrijednih starih knjiga i rukopisa 1841. dolazi u Dubrovnik, a pod zaštitom je Antuna Kaznačića i svi ga dočekuju kao mesiju, od Čulića ne dobiva privolu za razgledanje njegove biblioteke. Fra Čulić umire 9. lipnja 1852. ostavivši biblioteku Franjevačkom samostanu. Bilo je to vrijeme kada je Ivan Kukuljević Sakcinski osnovao Društvo za povjesnicu jugoslavensku sa svrhom prikupljanja i očuvanja hrvatske kulturne baštine. Kukuljević, znajući kakvo blago skriva Čulićeva knjižnica, želi uz potporu zemaljske vlade što prije osigurati pristup kako bi otkupio, prepisao ili iz nje na bilo koji način izvukao djela bitna za hrvatsku književnu povijest.

Darežljivi Dubrovčani

U Dalmaciju se s tom zadaćom zaputio Kukuljevićev suradnik, major Mijat Sabljar (1790–1865), koji početkom ožujka 1854. desetak dana boravi u Dubrovniku. Pritom sakuplja te popisuje vrijednosti i raritete koje nalazi po samostanima, institucijama i zbirkama privatnih vlasnika. Sabljarove putne bilježnice za posjeta Dubrovniku otkrivaju da je u Franjevačkom samostanu naveo naslove 133 knjige, među kojima ne spominje Ribanje. Fond knjižnice bio je toliko vrijedan da on eksplicitno zapisuje: „Bogata knjižnica fratra Čulića u manast., nju kupiti makar za 2 hil. tal.“ (Min. kulture RH, bilježnice 26-28). U knjizi Dubrovačke slike i prilike kroničar Josip Bersa ponešto drukčije oslikava sjećanje Dubrovčana na taj Sabljarov pohod: „Učenjaci, koji su dolazili da proučavaju prošlost hrvatske Atene, bili su strašno lakomi na stare knjige i rukopise; posao im je išao neobično lako za rukom: ono što su za novce nabavljali, nije ih mnogo stalo, osim toga sami građani takmičili su se u darivanju starih spisa. Spomenimo samo jednog majora, koji je g. 1854. došao u Dubrovnik, da će proučavati njegovu povijest: on nabavi deset pergamentnih svezaka, sedamdeset rukopisa i tri stotine starih knjiga, a dobije na dar šest pergamentnih svezaka, pedeset rukopisa (između kojih od Franjevaca dva važna rukopisa Gjura Hidže), sto i osamdeset starih knjiga, nekoliko drevnih povelja, vladarski pečat sa Balkana, a da ne brojimo stare slike i novce.“

Nakon Sabljara Dubrovnik nakratko, u listopadu 1854, posjećuje i Kukuljević, kako bi dogovorio otkup starih knjiga i rukopisa iz Franjevačkog samostana i privatnih knjižnica. Najbolji dokaz da Kukuljević u to doba u rukama nije imao prvi otisak Hektorovićeva Ribanja vidljiv je iz činjenice da u članku Staro hrvatsko pjesništvo, koji objavljuje u Nevenu 17. studenog 1855, o Hektoroviću navodi: „Pjesme ove zajedno s Ribanjem, tiskane su prvi krat god. 1556. a drugi krat g. 1638 u Mletcih.“ Dakle, Kukuljević tada navodi pogrešnu godinu prvog otiska Ribanja, a podatak je očigledno preuzeo iz Ljubićeva izdanja 1846. Nedugo za Kukuljevićem knjižnicu franjevaca obilazi pop Ivan Berčić (1824–1870), profesor staroslavenskog i glagoljske liturgije na sjemeništu u Zadru. Iz zabilješke urudžbenog zapisnika JAZU razabire se da je Berčić tada prepisao tekst Hektorovićeva Ribanja iz 1568.

Kukuljević ponovno dolazi u Dubrovnik 14. listopada 1856. sa svrhom skupljanja hrvatske baštine. U gradu boravi tri tjedna te s Ivanom Augustom Kaznačićem većinu vremena provodi u knjižnici Franjevačkog samostana prepisujući stara hrvatska rukopisna književna djela. Već 15. listopada prima ga franjevački provincijal opat Sabo Franković, s kojim dogovara otkup starih hrvatskih knjiga te mu se dopušta rad na prepisivanju rukopisa Čulićeve knjižnice. Kukuljević o svemu vodi precizan dnevnik u koji unosi stavke na koje je potrošio novac, ali ti zapisi ne otkrivaju otkup ili darovanje knjiga iz knjižnice Franjevačkog samostana. Početkom studenog zapisuje da je sanduk starih knjiga poslao Grivičiću u Šibenik.

Nadalje, Kukuljević u knjizi Stari pjesnici hrvatski, tiskanoj u prosincu 1856, pišući o Petru Hektoroviću, iznosi isti tekst prethodno objavljen u Nevenu, ali pritom ispravlja godinu prvoga tiskanja Ribanja: „Spomenuto ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ tiskano je prvi krat kod Ivana Franje Kamotia, god. 1569, u Mletcih, a drugi krat u istom gradu g. 1638.“ Iz činjenice da se prvi put točno spominje ime tiskara te ispravlja godina prvog otiska Ribanja (doduše uz malu pogrešku) slijedi da Kukuljević tada u Dubrovniku dolazi u posjed Hektorovićeve knjige.

Rukopisi franjevačkog samostana

Bilo kako bilo, Ivan August Kaznačić uz potporu vlade i franjevačkog provincijala dobiva zadaću katalogizacije ostavštine starih knjiga i rukopisa fra Inocenta Čulića, koju završava potkraj 1858. Kukuljević Kaznačićev katalog djelomično objavljuje u Arkivu (1859) pod naslovom Rukopisi hrvatski koji se nalaze u knjižnici Franciškanah u Dubrovniku. Cjelokupan Kaznačićev popis, koji sadrži 1904 tiskanih knjiga i 1132 rukopisa, nazvan Catalogo della Biblioeca del P. Innocenzo Ciulich, tiskan je istovremeno u dodatku lista Glasnik dalmatinski. Bitno je istaknuti da Kaznačićev katalog Čulićeve knjižnice tada već ne navodi ni prvi ni drugi otisak Hektorovićeva Ribanja.

Prvi otisak Hektorovićeva Ribanja očito „nestaje“ iz knjižnice Franjevačkog samostana nakon Kukuljevićeva posjeta, dok je sudbina drugog otiska Hektorovićeve knjige iz 1638. barem donekle bila poznata. Naime, Kukuljević 1867. objavljujući katalog svoje knjižnice naslova Jugoslavenska biblioteka navodi posjedovanje drugog otisaka Ribanja. Kukuljević je svoju zbirku, koja sadržava 12.000 tiskanih knjiga, 2000 rukopisa te više od 5000 listina i povelja, ponudio već 1. siječnja 1868. na prodaju JAZU-u. Akademija s njim 5. kolovoza 1868. sklapa ugovor o kupoprodaji knjižnice za 20.000 forinti. Knjižnica je preuzeta u prosincu 1868. temeljem izvornoga Kukuljevićeva kataloga na listićima. Pretražujući taj Kukuljevićev katalog u Arhivu HAZU nalazi se upis „Hektorović Petre – Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari. Mleci. 1638.“, ali na listićima se ne nalazi prvo izdanje Ribanja iz 1568!

U potrazi za prvotiskom

Dalji trag prvom izdanju Ribanja pronalazi se u 6. svesku edicije Stari pisci hrvatski, tiskanom u kolovozu 1874, u kojem profesor Sebastijan Žepić analizira tekst Ribanja koristeći se prvim otiskom iz 1568. Odakle mu knjiga? Istražujući urudžbene zapisnike JAZU-a otkriva se da 9. prosinca 1872, na sjednici odbora edicije Stari pisci, akademik Đuro Daničić iznosi prijepor vezan uz prinos koji je za Hektorovićevo Ribanje dao akademik Šime Ljubić: „O rukopisu, u kom je Š. Ljubić za štampu priredio i odboru predao pjesme P. Hektorovića, odlučeno bi da se vrati g. Ljubiću, jer ga odbor ne može upotrebiti jedno zato što je po sve nepouzdan, jer ima pogriješaka kojimi se svaki smisao ukida (n. pr. na jednom mjestu stoji biža mjesto naštampanoga hiža, koje je sasviem dobro naštampano i za koje i sam Ljubić pominje da je tako naštampano ali je opet promienio na biža), – a drugo za to što je taj rukopis priredjen po izdanju od god. 1638 a ne po prvom od 1568, a odbor se (po uvjeravanju Daničićevu) nada da će doći do toga starijega izdanja.“

Daničić je pritom tajanstven jer ne navodi ime vlasnika prvog otiska Ribanja, ali uvjeren je da će knjigu uskoro dobiti na korištenje. Zasigurno je tada već imao prvi otisak Ribanja u rukama jer pritom on prvi točno navodi 1568. za godinu prvoga tiskanja knjige. Ubrzo, na sljedećoj sjednici odbora edicije Starih pisaca 6. veljače 1873, koji vodi predsjednik akademije Franjo Rački, zaključuje se da redakciju štampanja 6. knjige Stari pisci, koja obrađuje Hektorovićevo djelo, povjeri profesoru Sebastijanu Žepiću, kojem se predaju oba mletačka tiskana izdanja Ribanja. Tko je mogao biti tajanstveni vlasnik prvog otiska Ribanja? Iz analize brojnih pisama koja tijekom 1872. izmjenjuju Daničić i Ivan August Kaznačić, proizlazi da Kaznačić zasigurno nije taj koji ima prvi otisak Hektorovića, jer bi mu Daničić u korespondenciji, makar na posredan način, dao do znanja da Akademija svakako očekuje da im iz Dubrovnika dostavi Hektorovićevu knjigu, pri čemu bi se između redaka podrazumijevalo da ju je „posudio“ iz Čulićeve biblioteke. 

Tajna Ivana Kukuljevića

Prvi otisak Ribanja tada se nalazi kod Ivana Kukuljevića, što u međusobnoj korespondenciji svi akademici (Rački, Daničić, Ljubić, Matković, Jagić) dobro znaju, iako to očito ne žele izravno spomenuti. Radeći na tiskanju Hektorovićeva djela u okviru edicije Stari pisci svima je bilo nezgodno podsjećati Kukuljevića da je upravo ta, najraritetnija knjiga hrvatske književne baštine, nakon prodaje biblioteke Akademiji 1868. ipak „zaostala“ u njegovu posjedu, vjerojatno iz razloga što je Kukuljević smatrao da je dovoljno Akademiji ponuditi na prodaju samo drugi otisak Ribanja.

Kukuljević se na kraju spremno odazvao zahtjevu akademika te im za plemenitu svrhu rada na Hektorovićevu djelu dao prvi otisak Ribanja, pritom zahtijevajući da mu se vrati drugi otisak Ribanja, koji je prethodno prodao Akademiji. Takav zaključak proizlazi iz prvoga kataloškog popisa biblioteke JAZU-a koji je 1888. sačinio Ivan Krstitelj Tkalčić. Naime, u Tkalčićevu katalogu nalazi se samo upis prvog otiska Ribanja iz 1568, dok nema upisa drugog izdanja iz 1638! U „džentlmenskom dogovoru“ Kukuljević je u siječnju 1873. s Akademijom napravio razmjenu, na način da je prešutno ustupio prvo izdanje Ribanja s time da mu Akademija vrati drugo izdanje koje je s bibliotekom prodao 1868. Nakon Kukuljevićeve smrti Akademija je od porodice dobila i drugi otisak Ribanja. Navedena činjenica razotkriva se iz drugog rukopisnog kataloga knjižnice JAZU-a, izrađena nakon 1892, u kojem se prvi put konačno navode i prvi i drugi otisak Hektorovićeva Ribanja.

Na kraju priče bitno je istaknuti da se jedini na svijetu poznat primjerak prvog otiska Hektorovićeva Ribanja danas nalazi zaštićen u trezoru knjižnice. Spomenimo i to da drugi otisak te za našu književnu baštinu neprocjenjivo vrijedne Hektorovićeve knjige uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu posjeduje još samo Nacionalna biblioteka Francuske u Parizu.