Majstore, hvala ti!

Poštovana gospođo Dubravka,
ožalošćena rodbino, žalosni zbore,

Svima koji ste voljeli i poštivali akademika Antu Stamaća izražavam u ime Matice hrvatske iskrenu sućut. Najstarijoj hrvatskoj nacionalnoj kulturnoj ustanovi nesebično je poklonio velik dio svoje darovitosti  i svoje silne radne energije, kao autor vrijednih i zapaženih knjiga, kao urednik važnih edicija, kao Matičin književni tajnik i potpredsjednik.  Njegovo putovanje nepreglednim poljem filologije, teorije književnosti i hrvatskoga  pjesništva u Matici je hrvatskoj nalazilo i poticaje  za stvaranje i mogućnost govorenoga i pisanoga priopćavanja svojih ideja i svojih nemira, u Matici je nalazio predah,  prijatelje s kojima je provjeravao svoje stavove, evocirao sjećanja, radovao se i tugovao, vehementno protestirao ili se sjetno smješkao kad bi se njegova neusporediva erudicija srela s preuzetnim neznanjem. Ne samo u zagrebačkoj središnjici, nego i u brojnim  Matičinim ograncima uvijek se radujući što je Matica tako gusto premrežila hrvatski nacionalni prostor. Uvijek je iskazivao otpor prema svemu što zatire duh i normalno ljudsko ophođenje, ali se nije posve  slagao s onima koji su politiku shvaćali samo „kao nemilu silu što satire slobodarsko nagnuće pojedinčevo“.

Majstore, nisi gasio svijeću mada si noću brojao zvijezde i uzdisao za mladošću i mada Ti ozbiljna vremena nisu opraštala. Nisi mogao izdržati, uvijek si iznova uzimao pero, a onda očima punim čuđenja tražio prijatelje da s njima uz čašu vina od obične večeri napraviš svečanost. Često upravo u Matici hrvatskoj. Prijatelju, Tvoji matičari znaju da će Tvoj zvjezdani prah zauvijek svjetlucati po Matičinim prostorijama i kao ispruženi prst u starim hrvatskim knjigama pomagati da razaznamo što je važno i da na tome, kao i Ti, radimo sve dane koji će nam biti dodijeljeni. Hvala Ti za sve!

Stjepan Damjanović
predsjednik Matice hrvatske