Klasici i Kitajenko

Dva vrlo važna i redovito izvođena djela bila su na programu posljednjih koncerata Zagrebačke filharmonije u dugogodišnjim ciklusima, Crvenom i Plavom, pod vodstvom Dmitrija Kitajenka, stalnoga i na neki način počasnoga, znalačkog gosta u udobnoj ulozi umjetničkog savjetnika. U prvom dijelu večeri na programu je bio Trostruki koncert za klavir, violinu, violončelo i orkestar u C-duru Ludwiga van Beethovena, a u drugom, također u nas najčešće izvođena Peta simfonija u d-molu Dmitrija Šostakoviča.

Izbor je bio pun pogodak, kao i pretpostavka da on može privući dovoljno publike u veliki Lisinski dvije večeri zaredom. Već je na koncertu 24. studenoga dvorana bila ugodno puna. Uostalom i najavljeni dirigent Dmitrij Kitajenko s pravom uživa znatno povjerenje zagrebačke publike. Jedina ozbiljna nepogoda dogodila se s programskom knjižicom, koje – zbog tehničkih poteškoća – nije bilo. Eto, i suvremena tehnologija može zakazati, a starinske metode brzog umnažanja osnovnih podataka o djelima na rasporedu već su zaboravljene. Nije baš potreban šapirograf, ali negdje u sustavu sigurno postoji tekst, ili ako nije dostupan zbog neke zaporke, jednostavno se zamoli vanjskoga suradnika da ga vrati i tiska se samo prva stranica s programom i izvođačima u nekoliko stotina primjeraka. Valjda papira ima. Ako su već brojni slušatelji zapamtili iz usmene najave, barem bi trojki mladih solista dobrodošao za osobnu arhivu. Ne znam, možda se u nekom obliku pojavio dan poslije, za koncertni petak.

Glasoviti i jedinstveni Beethovenov Trostruki koncert za tri solistička glazbala koja inače čine klavirski trio, predstavio je mlađu generaciju već uglednih solista: preciznu i poetičnu pijanisticu, ali odlučnu Zrinku Ivančić Cikojević, prezentnog violinista Martina Draušnika i violončelista Smiljana Mrčelu čiji je opsežniji solistički udio bio uzoran primjer osjetljivosti, ljepote tona u plemenitim solima i prilagodljivosti komornim situacijama. Beethovenov Trostruki koncert uvijek je izazov za ponovno čitanje djela razapeta između baroknog oblika koncerta za više instrumenata, komorne glazbe klasičnoga tipa i koncertantne glazbe u kojemu iznimno solo instrument postaje cijeli jedan osnovni instrumentalni sastav. Zajednički nastup Ivančić–Draušnik–Mrčela bio je usklađen do visoke mjere premda i pomalo akademski oprezan, a krasila ga je stanovita otmjena suzdržanost koju je u prilagodljivu suglasju zagovarao i orkestar na čelu s dirigentom Dmitrijem Kitajenkom.

Šostakovičeva Peta simfonija bila je baš po mjeri i dirigentu i do zadnjeg detalja srčanu, ali i pažljivo sabranu orkestru u kojem su se skladno iskazali mnogi solisti, osobito prva violina. Simfonija je nastala u vrijeme kada je staljinistički režim bez milosti već slutio subverzivnu moć Šostakovičeve glazbene satire. Ona se u glazbi teško može dokazati ako na neki način ne platite procjenu jednog ili ekipe stručnjaka sklone režimu ili pak one druge stvarno ili pretpostavljeno nesklone vješto ne ucijenite. Naslućena ucjena sezala je sve do ugodna višedesetljetnog boravka u prostranstvima Sibira. Šostakovič, sluteći naraslu, kritičnu masu nesklonih, piše Simfoniju, koja je naišla na opće odobravanje publike i establišmenta. Kao primjerak uzorna djela sovjetskoga stvaralačkog duha, kliktala je službena kritika. Bolja mimikrija pobjedničkih koračnica i njihov kontekst u tkivu djela, mračni i duboko zabrinut polagani stavak, na svu sreću nisu zapaženi ili su naprosto vješto prešućeni. Odobravanje gustoj sadržajnosti i asocijativnosti simfonijske gradnje nije prestalo ni do danas, a visoka i angažirana razina izvedbe na filharmonijskom koncertu samo je tomu pridonijela u rasponu od moguće dopadljivosti na prvo slušanje do raspoznavanja skrivenih značenja za iskusnije.