Jesmo li sami u svemiru?

Svakako se zanimljivim može učiniti podatak da su ove godine iznjedrena dva znanstvenofantastična filma koja na oprečne načine sagledavaju hipotetičke dolaske izvanzemaljaca na Zemlju. Međutim, dok su u nedavnome filmu Dan nezavisnosti: Nova prijetnja redatelja Rolanda Emmericha pridošlice iz svemira izrazito destruktivne, što je i uvjet akcijskoga određenja filma tematskoga sklopa spašavanja civilizacijskih zasada od uništenja, u filmu Dolazak redatelja Denisa Villeneuvea što je tek dospio u domaća kina, dvanaest se svemirskih letjelica iznenada pojavi na raznim svjetskim lokacijama ne objavljujući pritom svrhu dolaska. Upravo je to predznak dramskim naglascima ovoga filma, njegovim čak i kontemplacijskim karakteristikama s tek naznakama mogućnosti akcijskoga djelovanja. No ako su drama i kontemplacija u srži fabule i prelamaju se kroz habitus središnjih likova i njihova odnosa s pridošlicama, akcijske se naznake tiču ili sporednih likova ili pak drugih zemljopisnih područja.

U dvadesetogodišnjoj karijeri Kanađanina Denisa Villeneuvea bilježimo devet naslova, a upravo ga je film Naša majka (2010), opravdano nominiran za Oscar u kategoriji stranoga filma, približio i djelovanju u okvirima američke kinematografije. Dolazak je njegov četvrti američki film, a nastao je prema scenariju Erica Heisserera. Pritom se taj scenarist poslužio kratkom pričom Story of Your Life Teda Chianga i restrukturirao ga u višeslojan predložak čija fabula i kontekst omogućuju Villeneuveu izrazito visoke autorske dosege.

Istraživanje beskonačnosti svemira kao i iskonsko pitanje jesmo li sami u njemu? nepobitno su poticali ljude još od staroga vijeka, što potvrđuju raznovrsni zapisi kao i niz kasnijih teoretskih postavki temeljnih na raznim nalazima poput primjerice onih u čileanskoj pustinji Atacami. Upravo zbog toga, a poglavito od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, popularna umjetnost – prije svega književnost te potom film i strip – posegnula je za umjetničkim tumačenjima o odnosu ljudi i izvanzemaljaca. Ne treba pritom zaboraviti ni da su mali zeleni, Marsovci i leteći tanjuri ušli u suvremenu društvenu mitologiju pa je njihova proširenost u znanstvenim i popularnim tumačenjima gotovo nesaglediva.  Međutim, u žanru znanstvene fantastike djela o dodiru s izvanzemaljcima tek su jedan od brojnih žanrovskih odvojaka, a razmatrano kroz prizmu sedme umjetnosti jasna je tijekom različitih razdoblja i njihova naglašena društvena uvjetovanost.

Bliski susreti treće vrste

Prisjetimo se primjerice da su ostvarenja od druge polovice 1940-ih pa sve do početka 1960-ih, dakle u doba Hladnoga rata, često svemirske tuđince personificirali kao odraz komunističke opasnosti ili egzistencijalne strahove od mogućega nuklearnoga rata. Ujedno žanr se u tome razdoblju smatrao izrazito populističkim i bez znatnijih umjetničkih vrijednosti. Kada se tijekom 1960-ih i 1970-ih etablirao kao ravnopravan paradigmatskim žanrovskim sustavima, poput ratnoga filma, kriminalističkoga ili vesterna – prije svega briljantnim 2001: Odiseja u svemiru (1968) Stanleya Kubricka – odrazom je to američkih i sovjetskih svemirskih istraživanjima koja su vrhunac dosegnula 1969. stupanjem ljudi na Mjesec. U nekoliko posljednjih desetljeća uočavamo širok raspon ostvarenja središnjega tematskoga sklopa dodira s izvanzemaljcima. Izravno uspostavljajući nasljeđe s ranijim hladnoratovskim djelima, filmovi poput Stvor (1982) Johna Carpentera ili pak Dan nezavisnosti (1995) Rolanda Emmericha percipirali su svemirske pridošlice kao izrazito pogibeljne, a to je s komičnim predznakom učinio i Marsovci napadaju (1996) Tima Burtona. Ako je barem dijelom komedija i Ljudi u crnom (1997) Barryja Sonnenfelda, obiteljska je drama svakako ET (1982) Stevena Spielberga, vrsno ostvarenje o mogućnosti suživota s izvanzemaljcem, ali i odrazom strahova šire zajednice koja njegovu različitost ne bi prihvatila. Međutim, nema sumnje da je u tome žanrovskome odvojku stvoren manji niz djela čiji kontekst zadire u filozofska razmatranja postojanja izvanzemaljskih civilizacija, susreta s njima i utjecaja na ljudsku vrstu. Takvi su primjerice Bliski susreti treće vrste (1977) Stevena Spielberga i Kontakt (1997) Roberta Zemeckisa. U prvome od njih, NLO nadlijeće prostor SAD-a i apostrofira koordinate bliskoga susreta s ljudima, a kada do susreta i dođe, on je izrazito akulturacijski i bez ikakvih natruha destruktivnosti. U drugome pak signal iz svemira je poticaj izgradnji stroja kojim se protagonistica kroz vremensko-prostorni prolaz susreće s naprednom civilizacijom, ali ne dobiva i društveno vrednovanje zbog ograničenosti ljudske percepcije.

Metafora međuljudskih odnosa

I upravo su ta dva filma referentna za Dolazak, film u kojem nakon slijetanja NLO-a vojska angažira lingvističku stručnjakinju Louise Banks (Amy Adams) ne bi li stupili u kontakt s izvanzemaljcima i doznali razloge njihova dolaska. Pritom su neprestana variranja strukture filma. Ako je barem dvostruka uslojenost okosnice središnjega lika, kroz sadašnjost i flešbekove odnosa s kćeri koja umire mlada, mreža likova neprestano se razgranava. Od brigadira Webera (Forest Whitaker) i vojnoga fizičara Iana Donnellyja (Jeremy Renner), koji je i najbliži suradnik dr. Banks, preko agenta CIA-e Halperna (Michael Stuhlbarg) i satnika Marksa (Mark O’Brien) pa sve do kineskoga generala Shanga (Tzi Ma) neprestano se razmatraju odluke o mogućnostima vojnoga djelovanja koje posljedično mogu ugroziti čitav svijet. I zbog toga je naposljetku presudna dvojnost pojedinca, protagonistice, i vojne institucije u kojoj upravo osobni čin prouzroči odustajanje od agresivnoga vojnog djelovanja kineskih postrojbi. Međutim taj je čin uvjetovan komunikacijom s izvanzemaljcima koje lingvistica i fizičar nazovu Abbott i Costello, imenima poznatih komičara iz razdoblja klasičnoga Hollywooda. Naime, kako je njihova percepcija vremena nelinearna, protagonistica uvidom u budućnost pronalazi način izbjegavanja pogibeljnoga sukoba. Uz to, opažamo i dvostrukost tehnološke i medijske komunikacije s drugim lokacijama dolaska NLO-a. U institucionalnome smislu, komunikacija se prekida nakon što heptapodi izvanzemaljci – kako ih nazovu zbog oblika – poručuju nudimo oružje, čime se pretpostavljaju vojne mjere, dok u medijskome neprestane televizijske i internetske vijesti mjestimice čak i podgrijavaju mogućnost sukoba.

Višeznačnost odnosa Dolaska s Bliskim susretima treće vrste i Kontaktom percipiramo i u načinima komunikacije. U Spielbergovu filmu to su osnove glazbe, u Zemeckisovu matematika, a u Villeneuveovu jezik. Ipak, i u Dolasku se u kratkoj opasci naznačuju i tzv. prim-brojevi, koji su temelj Kontakta, pa se veze dvaju filmova osnažuju i činjenicom da su središnji likovi obaju ženski, barem djelomice kao odraz mitskoga simbola Zemlje. Dolazak je emotivno, intelektualno i tajnovito filmsko ostvarenje. Dakako, referiranje o dolasku izvanzemaljaca i kontaktu s njima zapravo je komentar ljudskih civilizacijskih procesa, razlika i razmirica koje se pokušavaju nadvladati za dobrobit čovječanstva. Zanimljivo je pritom da taj film u kontekstu uz sažimanje filozofskih stanovišta odražava čak i sintezu vjerskoga misticizma raznih religija.

Kvaliteta na svim razinama

Film je to izrazite slikovnosti temeljene na začudnoj filmskoj fotografiji Bradforda Younga i produkcijskom dizajnu Patricea Vermettea. Neobičnost mu podcrtava i izvanredan učinak skladatelja Jóhanna Jóhannssona, a svakako i vrhunski redateljski postupci Denisa Villeneuvea. Sklapajući dramaturšku slagalicu Villeneuve je oblikovao cjelinu visoke retoričnosti i zamalo neprestanih iznenađenja. Uspješno podižući prag gledateljeve empatije postigao je i učinak promišljanja filmske građe te gradirao emocionalnost. Tako gledatelj retrospektivno može ustanoviti da je gotovo svaki pojedini segment dosegnuo smisao u sklopu cjeline te ovaj film nastavlja manji niz mudrih znanstvenofantastičnih filmova o bitku čovjeka i njegovoj egzistenciji započet Gravitacijom (2013) Alfonsa Cuarona. Pritom je za gledateljevu percepciju pa i za kvalitetu filma prijelomna i glumačka izvedba Amy Adams. Besprijekorna tumačenja središnjega lika dr. Banks, Amy Adams oslonila se na prigušen izričaj temeljen na neverbalnom i suzdržanim gestama. Oslonac o svedenu izražajnost lica otponac je i psihološkome profilu lika, ali podjednako i katalizator gledateljeva ulaska u sam film. Jeremy Renner i Forest Whitaker su usprkos vrsnoj glumi ipak korak iza Adamsove, koja se sa svakim novim ostvarenjem kvalitetom uspinje u suvremenoj kinematografiji. Nema sumnje da je Dolazak djelo koji ostavlja znatan trag u okvirima žanra i suvremenome filmu, a podjednako je jasno da i redatelj Denis Villeneuve sa svakim naslovom postiže znatne iskorake iz matice filmskoga svijeta.