Hrvatskoj prijeti trajno zaostajanje za Europom

Da bi se uvelo više reda u nacionalno financiranje znanosti i jasnije odabiralo izvrsne prijedloge istraživanja za financiranje, od 2012. po uzoru na zaklade iz drugih europskih zemalja, Hrvatska zaklada za znanost, osnovana 2001, gotovo je potpuno od Ministarstva znanosti preuzela nacionalno financiranje znanosti. O rezultatima rada Zaklade koja je 23. studenoga u HAZU-u obilježila petnaestu obljetnicu, i o stanju u hrvatskoj znanosti razgovaramo s akademikom Dariom Vretenarom, predsjednikom upravnog odbora Zaklade i redovitim profesorom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Gospodine Vretenaru, koji su glavni rezultati dosadašnjega rada Hrvatske zaklade za znanost i što sve ulazi u njezin djelokrug?

Hrvatska zaklada za znanost osnovana je potkraj 2001. kao Nacionalna zaklada za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske, a od 2009. djeluje pod imenom Hrvatska zaklada za znanost. Od osnutka Zaklada je financirala znanstvene, razvojne i inovacijske projekte, no tek zakonskim izmjenama iz 2009. i 2012. stvoreni su preduvjeti za preuzimanje financiranja nacionalnih znanstvenoistraživačkih projekata i mladih istraživača koji su dotad bili u nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.  Tijekom 2013. Zaklada je od Ministarstva u potpunosti preuzela financiranje projekata, a od 2014. i financiranje razvoja karijera mladih istraživača. Trenutno Zaklada financira gotovo 450 znanstvenoistraživačkih projekata te 330 doktoranada.

Što se promijenilo u financiranju znanosti nakon što je brigu o znanosti preuzela Zaklada?

Prije 2013. Ministarstvo je financiralo između 1500 i 2000 istraživačkih projekata, no njihov godišnji proračun bio je u prosjeku bitno manji od proračuna istraživačkih projekata koje financira Zaklada (od 150.000 do 250.000 kuna godišnje). Manji broj bolje financiranih projekata trebao bi potaknuti okrupnjivanje naših istraživačkih potencijala i interdisciplinarni pristup istraživanjima, a osim toga i omogućiti sustavno praćenje rada na projektima, što je u slučaju usitnjenih projekata bitno otežano, a najčešće i nemoguće.

Jedan je od glavnih ciljeva Zaklade uspostava sustava stabilna financiranja znanstvenih istraživanja u Hrvatskoj jer je to osnovni preduvjet podizanja kvalitete istraživačkih projekata i postupnog uvođenja međunarodno priznatih mjerila vrijednosti i uspješnosti u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Zahvaljujući naporima djelatnika Zaklade, ali i velikog broja znanstvenika koji su bili uključeni u postupak izbora i vrednovanja znanstvenih projekata u proteklih petnaest godina, nadam se da smo se barem približili tom cilju.

Na svečanosti u Akademiji rekli ste da je prema posljednjim podacima UNESCO-a Hrvatska među malobrojnim zemljama u kojima se smanjuju izdvajanja za znanost. Zašto Hrvatska ne prepoznaje isplativost ulaganja u znanost i obrazovanje?

Hrvatska zaostaje u izdvajanjima za visoko obrazovanje i znanost, ne samo u usporedbi s najrazvijenijim zemljama ili europskim prosjekom nego i sa sličnim državama središnje i istočne Europe. Prema UNESCO-ovu izvješću iz 2015, Hrvatska je jedna od rijetkih država članica Europske Unije u kojima je postotak bruto nacionalnog dohotka koji se  izdvaja za istraživanja i razvoj pao između 2009. (0,84%) i 2013. (0,81%). Budući da naš nacionalni dohodak ipak raste, a sredstva za istraživanja i razvoj ne povećavaju se, možemo očekivati da će taj, već premalen postotak, i dalje padati. Prema tom izvješću, gotovo sve nove članice Europske Unije postigle su znatan napredak u posljednjih deset godina, uz iznimku Bugarske, Rumunjske i Hrvatske, u kojima se stanje pogoršalo. Za usporedbu, države EU-a za znanost izdvajaju oko 2% BDP-a, pa i ako do 2020. Hrvatska uspije dosegnuti zacrtani cilj od 1,4% BDP-a, još će biti pri dnu u odnosu na Europu, u kojoj je planirano prosječno ulaganje u znanost od 3% BDP-a, a neke države planiraju i daleko veća ulaganja: Austrija 3,76%, Finska 4%, Švedska 4%. 

Ključni je čimbenik razvoja društva znanje. Istraživanja stvaraju znanje koje je javno dobro, a poticanjem i financijskim podupiranjem istraživanja te stvaranjem uvjeta za njihovo provođenje moderne države i zajednice država osiguravaju gospodarski rast i društveni razvoj. Stoga je teško razumjeti i naći odgovor na pitanje zašto hrvatska politika ne prepoznaje vrijednost ulaganja u znanost i obrazovanje, ali činjenica je da ako nastavimo voditi dosadašnju politiku, prijeti nam trajno zaostajanje pa i ispadanje iz europskog istraživačkog prostora. Nažalost, to je karakteristika država koje se ne razvijaju na načelima uključivosti, pa onda i ne promiču kulturu izvrsnosti koja vrednuje  inovativnost, originalnost, znanstvena istraživanja i umjetničko stvaralaštvo.

Zato najbolji znanstvenici odlaze iz Hrvatske?

Prije svega istaknuo bih da fluktuacija znanstvenika nije neuobičajena ni u mnogo razvijenijim državama od Hrvatske, no takve države odlazak znanstvenika lako nadoknađuju privlačenjem talenata iz drugih država. U slučaju Hrvatske takve kompenzacije zasad nažalost nema, a posebno su pogođene struke koje su po svojoj prirodi univerzalne (npr. prirodne znanosti, biomedicina, tehničke znanosti). Postoje dvije kategorije znanstvenika koji odlaze iz Hrvatske: oni koji odlaze u inozemstvo na doktorski studij i oni koji odlaze nakon stjecanja doktorata u Hrvatskoj. U prvom slučaju odlazak je obično motiviran nemogućnošću dobivanja adekvatnog radnog mjesta doktoranda u Hrvatskoj, dok su u drugom slučaju znanstvenici motivirani željom za poslijedoktorskim usavršavanjem na uglednim međunarodnim institucijama, boljim uvjetima rada i sl.

Da bismo donekle popravili tu sliku, Zaklada je uspostavljanje cjelovitog programa razvoja karijera mladih istraživača prepoznala kao jedan od svojih strateških ciljeva. Osim toga, kroz Zakladu se provode programi fonda Jedinstvo uz pomoć znanja, koji potiču suradnju domaćih znanstvenika s istaknutim hrvatskim znanstvenicima u dijaspori te se na taj način koriste potencijali hrvatskih istraživača koji su karijeru nastavili u inozemstvu. Ipak, kao što sam istaknuo na početku ovog odgovora, znanstvenici će uvijek ići za što boljim uvjetima rada kako bi ostvarili svoje ciljeve pa je stoga nužno stalno poboljšavati znanstvenu infrastrukturu, ali i sustav znanosti u cjelini kako bismo bili u mogućnosti zadržati što veći broj vlastitih, a istodobno privući i darovite istraživače iz inozemstva. Ono što bi nas sve trebalo potaknuti na ozbiljno promišljanje problema „odljeva mozgova“ jest činjenica da je, prema izvješću UNESCO-a, od 148 država Hrvatska rangirana na 137. mjesto po kapacitetu da zadrži svoje mlade darovite znanstvenike, a na 141. mjesto po kapacitetu da privuče talentirane istraživače iz inozemstva.

Što vidite kao glavne probleme hrvatskoga znanstvenog sustava?

Hrvatska nedovoljno ulaže u obrazovanje i znanost. Posljedice zanemarivanja razvoja znanstvenoistraživačkog sustava malena su i rascjepkana znanstvena zajednica, nedostatak snažnih centara izvrsnosti, slaba povezanost istraživačkih skupina, ispodprosječna razina kvalitete istraživača, skupina i ustanova prema međunarodnim mjerilima vrednovanja uspješnosti, izostanak motivacije i nedovoljna pripremljenost za prijave pa onda i relativno malen broj međunarodnih znanstvenih i tehnologijskih projekata, nedovoljna odlazna, a posebno dolazna mobilnost istraživača. Kao poseban problem istaknuo bih iznimno malen broj kvalitetnih interdisciplinarnih istraživačkih projekata.

Na razini države nedostaju jasne smjernice kojima se određuju prioritetna područja, posebno u primijenjenim istraživanjima. Povezanost je akademske zajednice s gospodarstvom slaba, a izostaju u većoj mjeri primjene rezultata temeljnih istraživanja na razvojno-inovacijska istraživanja, kao prijenos novih tehnologija prema gospodarstvu.

Koliko, i na koji način, gospodarstvo u Hrvatskoj u odnosu na druge zemlje ulaže u znanost?

Cilj Europske Unije bio je da do 2010. u prosjeku dvije trećine izdvajanja za istraživanja i razvoj budu izravna ulaganja gospodarstva. To se nije ostvarilo u potpunosti i taj udio je u 2013. godini bio 55 posto na razini EU-a, s velikim razlikama od 10,9 posto za Cipar, do 63,8 posto za Sloveniju i 66,1 posto za Njemačku. U Hrvatskoj je taj postotak u 2013. bio 42,8 posto pa ona zapravo ne zaostaje mnogo za europskim prosjekom. Međutim, suradnja između akademskog i gospodarskog, javnog i privatnog sektora u istraživanjima i razvoju nije u našoj zemlji dovoljno razvijena. Skromna ulaganja u istraživački intenzivna i inovativna područja dovode do zabrinjavajućeg zaostajanja Hrvatske u primijenjenim i razvojnim istraživanjima. Dok u razvijenim zemljama veća ulaganja gospodarstva u tu vrstu istraživanja izravno povećavaju inovacije i konkurentnost na tržištu, u slabije razvijenim zemljama ona ponajprije olakšavaju prijenos, prihvaćanje i primjenu novih znanja i tehnologija. 

Dosta se medijske prašine podiglo kad je Zaklada prije tri godine raspisala natječaj s uvjetom da se svi projekti moraju prijavljivati na engleskom, uključujući i one iz humanističkih znanosti poput kroatistike. Mogu li se na jednak način tretirati humanističke i prirodne znanosti?

Razumije se da opći uvjeti natječaja mogu i moraju biti jednaki za sve znanstvene grane jer jedino tako možemo osigurati ravnopravno natjecanje znanstvenika za ograničena sredstva kojima Zaklada upravlja. Kako bi se to osiguralo, koriste se ranije opisani postupci odabira prijedloga za financiranje, pri čemu se posebna pozornost obraća na izbjegavanje sukoba interesa pri donošenju odluka. Budući da je hrvatska znanstvena zajednica malobrojna, problem potencijalnih i stvarnih sukoba interesa doista je znatan te se stoga svi projekti upućuju na procjenu nezavisnim stručnjacima izvan Republike Hrvatske, koje naši odbori za vrednovanje ocijene najkompetentnijima za istorazinsko vrednovanje. Jedini razlog podnošenja projektnih prijava na engleskom jeziku jest nužnost uključivanja stručnjaka koji ne govore hrvatski jezik, a to je prepoznao i zakonodavac uključivši u Zakon o Zakladi odredbu koja obvezuje raspis javnih poziva na hrvatskom i engleskom jeziku. Sličnu praksu provode i mnoge druge europske zaklade, posebno iz manjih država.

Moram napomenuti da nam istraživači iz prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti prigovaraju što tražimo prijave na hrvatskom jer se oni kao radnim koriste engleskim jezikom,  uključujući i objavljivanje radova samo na tom jeziku. Kada su u pitanju humanističke znanosti, smatram da je dobro da su prijave napisane na obama jezicima jer to našim odborima koji odabiru neovisne recenzente omogućuje da prijedloge upute onima za koje smatraju da su najkompetentniji za pojedinu temu, bez obzira govore li hrvatski ili ne. Pojednostavnjeno rečeno, o relevantnosti istraživačke teme i kvaliteti projektnoga prijedloga u prvom koraku odlučuju hrvatski stručnjaci uključeni u rad odbora za vrednovanje, a u drugom koraku, odnosno istorazinskom vrednovanju, strani stručnjaci koji su najkompetentniji za konkretnu temu i iz humanističkih znanosti. Tko su oni, najbolje znaju naši humanistički znanstvenici koji predlažu strane recenzente. Mi smo ponosni što na vrhunskim sveučilištima i institutima po svijetu imamo znanstvenike koji govore hrvatski jer su odavde potekli, pa na njih također računamo kao vrednovatelje prijedloga. No kako je mnogima od njih engleski radni jezik, u vrednovanju projektnih prijedloga tako je možda i njima lakše. Naposljetku, Zaklada je predvidjela mogućnost da predlagatelj projekta iz humanističkog područja obrazloži zbog čega bi njegov prijedlog trebalo uputiti na istorazinsku procjenu stručnjaku koji govori hrvatski jezik, što će mjerodavni znanstveni odbor procijeniti i ako je potrebno pronaći najboljega recenzenta koji udovoljava i takvu uvjetu, a da nije u sukobu interesa. To dakako nije lako i zahtijeva dodatni angažman mnogih.

Zaključno bih još istaknuo da podnošenje prijavne dokumentacije na engleskom jeziku nipošto ne znači da se taj jezik mora koristiti u provedbi odobrenog projekta. Svi korisnici potpora Zaklade slobodni su svoje rezultate objavljivati i predstavljati na onom jeziku koji drže najprikladnijim za svoje područje istraživanja.

Jesu li danas općenito društvene i humanističke znanosti podređene prirodnima?

Činjenica jest da u prirodnim, tehničkim i biomedicinskim znanostima uspješni projekti često privlače pozornost javnosti zbog moguće primjene rezultata u gospodarstvu i drugim dijelovima društva. Strateška orijentacija na primjenjivost temeljnih istraživanja vidljiva je u svim razvijenim zemljama sa svrhom stvaranja novih vrijednosti. Osim toga, te znanosti često zahtijevaju skupu opremu, materijale i infrastrukturu, pa se za to izdvajaju znatna sredstva. S druge strane, vrhunska istraživanja u društvenom i humanističkom području uglavnom zahtijevaju manja materijalna izdvajanja, ali to nipošto ne znači da su manje vrijedna, manje potrebna, a koji put ni manje primjenjiva. No iz toga bi bilo pogrešno zaključiti da prirodne znanosti dominiraju u odnosu na društvene i humanističke. Ako usporedimo broj studenata koji pohađaju društvene i humanističke studije s brojem studenata na prirodnim studijima, brojčani odnosi bit će u korist društvenih i humanističkih studija, što se posljedično reflektira i u broju nastavnika i istraživača. Strategija Zaklade predviđa ravnomjeran razvoj svih znanstvenih područja, a da u tome uspijevamo, pokazuje broj projekta u svakom natječajnom ciklusu koji slijedi sličnu raspodjelu po znanostima kao u ostalim usporedivim europskim zakladama za znanost. Za mene osobno primarna podjela znanstvenih istraživanja nije na specifična područja rada (npr. prirodne, društvene, humanističke...), nego na kvalitetna i manje kvalitetna. Smatram da pred društvenim i humanističkim znanostima stoje veliki izazovi suvremenoga hrvatskog i europskog društva, pa će one vjerojatno na njih i odgovarati, a samim će time i šira javnost postati svjesna važnosti takvih istraživanja, što trenutno možda nije uvijek slučaj.

Zaklada je nedavno objavila rezultate natječaja Izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja. Kako ocjenjujete dosad postignutu razinu izgrađenosti znanstvenoga nazivlja u nas?  

Skrb o hrvatskom strukovnom nazivlju – bitnoj sastavnici hrvatskoga standardnog jezika – jedna je od temeljnih filoloških zadaća. Izgrađenost nazivlja ključ je stručnoga i znanstvenoga sporazumijevanja. Hrvatska zaklada za znanost poduprla je inicijativu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika te je 2008. pokrenut program Izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja. Tim su programom stvoreni temeljni preduvjeti za trajni razvoj znanstvene i stručne terminologije na hrvatskom jeziku, odnosno izgradnju  terminološke infrastrukture kakvom već raspolažu gotovo sve europske države. Smatram da je to posebice važno za hrvatski jezik otkad je postao službenim jezikom Europske Unije. Cilj je programa poduprijeti projekte koji će pri izgradnji strukovnoga nazivlja osobitu pozornost posvetiti interdisciplinarnomu pristupu, odnosno uskoj suradnji između stručnjaka pojedinih struka i jezikoslovaca, te ujedno uspostaviti suradnju među stručnjacima različitih struka kako bi se nazivlje za iste pojmove u različitim strukama ujednačilo. Dakle, izrađuje se baza podataka hrvatskoga strukovnog nazivlja (usustavljenih terminoloških zbirki) pojedinih struka uz prijevodne istovrednice na drugim jezicima (u prvom redu na engleskom, a po mogućnosti i na drugim europskim jezicima). U bazi, koju održava Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, trenutno je uključeno 26 struka i više od 30.000 hrvatskih naziva, njihove istovrednice na engleskom, ali i drugim jezicima (http://struna.ihjj.hr/). Hrvatska zaklada za znanost dosad je u izgradnju nazivlja uložila gotovo dva milijuna kuna, dok je proračun posljednjega natječaja bio dodatnih pola milijuna kuna. Iako je napredak u izgrađivanju baze i usustavljivanju strukovnoga nazivlja vidljiv, mnoge struke još nisu zastupljene. Rad na bazi ne prestaje završetkom pojedinih projekata već bi voditelji neprekidno trebali dopunjavati bazu. Izgradnja i normiranje strukovnog nazivlja dugotrajna je zadaća od iznimne važnosti za hrvatsku znanstvenu zajednicu.

Što za budućnost hrvatske znanosti znači ugovor o povećanju pristupa elektroničkim izvorima znanstvenih informacija, vrijedan gotovo 134 milijuna kuna, koji je potpisan u Ministarstvu znanosti 25. studenoga?

To je izvrsna vijest za našu znanstvenu zajednicu. Nabava inozemnih znanstvenih časopisa i osiguranje pristupa elektroničkim časopisima i bazama podataka osnovni je preduvjet za bavljenje znanstvenoistraživačkim radom. Bez dostupnosti izvora podataka i znanstvene literature nije moguće provoditi istraživanja, a pogotovo ne ona koja su i međunarodno relevantna.  Ovaj ugovor stvara preduvjete da naši znanstvenici provode vrijedna istraživanja i razvijaju karijere u Hrvatskoj, a ujedno povećava konkurentnost domaćih istraživačkih skupina u europskim znanstvenim programima i fondovima.

Nedavno ste postali članom Akademije Europe sa sjedištem u Londonu. Kako je došlo do toga članstva i zašto je ono važno za hrvatsku znanost?

Academia Europaea (AE) bira u svoje članstvo znanstvenike koji su međunarodno prepoznati po djelovanju i rezultatima, a glavni je kriterij dokazana akademska izvrsnost u određenom znanstvenom području, odnosno polju. Izboru prethodi nominacija kandidata od strane članova AE, u mom slučaju članova Razreda za fizikalne i tehničke znanosti. Predlagatelji su iz različitih znanstvenih polja i ne mogu biti iz iste zemlje kao kandidat. Nakon vrednovanja prijedloga razredi Akademije preporučuju eventualni izbor, o kojem glasaju članovi i potvrđuje ga Vijeće Akademije. Moj izbor za redovitog člana AE vjerojatno nije posebno važan za hrvatsku znanost, ali svakako pridonosi povećanju međunarodne vidljivosti hrvatske znanstvene zajednice, a iznimno je veliko priznanje meni osobno i mojim suradnicima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.