Gavranovo iznenađenje

Miro Gavran u svakom svom novom projektu iznenađuje vjernu publiku novim žanrom, odnosom prema kazališnoj umjetnosti ili preobrazbama očekivanoga.

Miro Gavran u dramskome tekstu Parovi jasno određuje i scenske zakonitosti i okvire niza radnji, tako da čak i glumce interpolira u popis dramskih osoba, na neki se način vraćajući antičkom preciznom shematskom prikazu koji započinje Tespis, a konačno oblikuje Sofoklo. Još u 5. stoljeću prije Krista starogrčki su dramatičari izračunali da već tri glumca mogu odigrati velik broj dramskih osoba mijenjajući kostim i masku i da se njihovim konverzacijskim križaljkama može istkati mreža suodnosa koji dovode do tragičnoga kraja. Gavran se u drami Parovi vraća toj strukturi ne radeći uobičajenu distinkciju između teksture i pozornice, kao ni daleki grčki dramatičari, a nadopunjujući antičku ideju trodijelnosti dodavanjem još jednoga trokuta osoba, gradeći tako trokut muškaraca i trokut žena. U popisu dramskih osoba ni prva, ni druga, ni treća glumica, zapravo nijedna od triju protagonistica, nema imena, ali ih sve dobivaju u odigranim scenskim pričama. Isti je postupak s muškim dramskim osobama. Geometrijska pravilnost upotpunjuje se činjenicom što svaki glumac i glumica glume po četiri uloge. Zanimljiv šesteročlani glumački ansambl Miro Gavran smješta u šest životnih situacija u kojima ne sudjeluju svi glumci, ali svi jednako zastupaju svoje karaktere pokazujući mogućnosti preobrazbe u toponimnim odrednicama Ljetovanja i Rađanja, a slijede dijelovi: Kompjutoraš, Oproštajno pismo, Posao i Policajci raspoređeni u sedamnaest scena.

Robert Raponja prihvatio se zahtjevnoga i složenoga posla režije Gavranova teksta koji je prije hrvatske premijere već doživio inozemne izvedbe, u Litvi i Makedoniji, i koji ima samo djelomice komedijsku razinu prepoznatljivosti, zabuna, preuveličavanja, ponavljanja, koju su gledatelji naviknuti na Gavranov lepršavi humor na premijernoj izvedbi 27. studenoga u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga očekivali, katarzično se i vedro hvatajući za svaki nagovještaj smiješnoga. Pomalo iznevjerena komedijska očekivanja nadomjestila su se snažnim osjećajem melankoličnosti, melodramatičnosti i emotivnosti na kojoj je inzistirao redatelj Robert Raponja u suradnji s glumcima i s autorom izbora glazbe Nevenom Zebićem i oblikovateljem svjetla Marijem Vnučecom, svakodnevicu i životne probleme pretvarajući u predstavu koja klizi na privlačnom rubu revijalnoga i melodramatskoga, ali uvijek profesionalnoga i visokoestetskoga tona. Tako se u naizgled opuštenoj atmosferi ljetovanja ispreplela cijela mreža slabosti, nezadovoljstava životom, neočekivanih situacija, tuga i balansiranja u muško-ženskim odnosima supružnika koji su se u potrazi za novim životom iz Zagreba preselili na more, da bi iznajmljivali apartmane razmaženim gostima, od kojih je jedan par u rastajanju, a drugi na medenom mjesecu prije vjenčanja.

Žena, kao i uvijek izvrsna Mladena Gavran, u Parovima virtuozno balansira između skrbnosti, psihotičnosti i racionalnosti, a muž, Gavranov vjerni glumac Ivan Jončić, igra u pomaku realističnosti i grotesknosti, šutljiv i pogleda zarobljena u daljini.

Robert Raponja iskoristio je sve mogućnosti teksta kako bi pokazao sve slabosti društva kojima se Miro Gavran bavi, a vrlo je dobro, vidljivo je u svakom pokretu, uz suradnju s maštovitom autoricom scenskoga pokreta Sanelom Janković Marušić, u gesti i impostaciji glasa, radio s glumcima koji u ne baš idealnim produkcijskim uvjetima, ali s ipak nešto bogatijom scenografijom Jasmine Pacek pokazuju majstorstva preobrazbe, mimetičnosti i osjećaja za pravu i iskrenu emociju i nijansirani trenutak.

Zanimljiv tekst sa zanimljivim karakterima, u realizaciji majstora glume kojima se pridružuju mlađe snage, osim već iskušane i uvijek emotivno točne Ane Vilenica i nova snaga, tek diplomirana, šarmantna glumica Sara Moser i mladi Jakov Gavran, glumac unutarnje energije i slojevitosti, jaka glasa, preciznih pokreta i s velikim smislom za humor, uz lucidno točna i šarmantnoga Ivana Glowatzkoga, pravi je recept za dojmljivu i kvalitetnu predstavu koja nudi pogled u svijet ljudskih tajni, želja, mogućnosti, strahova, nadanja, slabosti.

Sjajno su se složili na sceni majka i sin, glumica i glumac Mladena Gavran i Jakov Gavran, koji izvrsno surađuju i upotpunjuju ovaj gotovo u potpunosti obiteljski projekt. Jasmina Pacek osim scenografije osmislila je i kostimografiju, skladnu u bojama i „uparenu“ u situacijama. Sudeći prema premijernoj izvedbi, ovacijama i srdačnom pljesku za sve glumce i stvaraoce predstave, Miro Gavran ponovno je uspio iznenaditi – i u ovoj, najambicioznijoj predstavi privatnoga Teatra Gavran u njegovu četrnaestogodišnjem trajanju.