Dopisnica iz sustanarstva

U Vijencu br. 572 od 4. veljače 2016. moj sustanar iz prizemlja, kolega i mlađi lancman (štono riječ, zemljak) Pavao Pavličić napisao je tekst o dopisnici, a u njemu i ovo: „Dopisnica danas valj­da više i nema, a ja ih još dobro pamtim ...). Dalje je pisao o razmjeni dopisnica među hrvatskim književnicima (Matoš, Krleža itd.), no ovaj tekst ne pišem zbog tih muzejskih artefakata. Pišem ga zbog onoga „valj­da“ (ih više i nema). Jer dopisnica i danas IMA! To što se od Pavlova teksta do mojega reagiranja moglo već roditi i dijete može se komu činiti kao da imam dugi lajtung, kasno paljenje, bosanske svjećice ili da sam pater langsam; sve su to oznake za vrlo odgođeno, naknadno, pa i zakašnjelo reagiranje. No ja najprije volim sama nešto provjeriti, pa tek onda o tome pisati. A boljega mjesta od Ivanca za provjeru kako stoji stvar s dopisnicama nisam mogla ni zamisliti. Sunčan dan, topao, ne i vruć, mala provincijska pošta, nekako domaća, gdje žurba i nervoza još ne kroje kapu ni službenici za šalterom ni znanici ispred šaltera dok nesmetano ćaskaju o poznanicima a da pritom nitko živčano ne cupka; osjećala sam se opušteno, kao i uvijek kad sam na putovanju, tada se nekako unormalim, jer je sva uobičajena strka i zbrka ostala negdje drugdje, pa sam si i ja priuštila pitanje: postoje li još dopisnice? U Zagrebu što brže nestajem sa šaltera da svojim zapitkivanjem (kak baba gnjavi!) ne izazovem gnjev repine iza sebe, a ovdje me službenica gotovo začuđeno pogledala i rekla: kako da ne! Tek sada kad sam ih našla i primila u ruke (kao nevjerni Toma), mogu pouzdano reći: dopisnice u domaćem poštanskom prometu još postoje.

Dopisnica, dakle, ima, no mogla bih objasniti i nešto čega doista nema (ni u rječnicima gdje bih očekivala da toga ima). To je nepostojanje izraza dugi lajtung: nema ga ni u rječnicima stranih riječi, ni u Agrameru, rječniku njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru, ni u Esekeru, istom takvom u osječkom govoru, pa ni u Sabljakovu Rječniku žargona. A riječ je još živa u razgovornom jeziku onih sredina u kojima još životare germanizmi; dolazi od njem. Leitung, upravljanje, vođenje; Leitungskabel, provodni kabel, a znači (u razgovornom jeziku) upravo što i kasno paljenje i bosanske svjećice: mnogo kasniju, pa i zakašnjelu, reakciju. Premda dugi lajtung govori o sporosti reagiranja, ipak je bolje imati i takav pa odgovoriti nego nikakav pa se na sve oglušiti (današnja sve češća praksa).

Kolegu Pavličića nazvala sam sustanarom iz prizemlja naše zajedničke kuće, tj. stranice. U današnjem stanovanju već je i pojam sustanarstva nepoznat (dakle još nešto nepostojeće), pa ću objasniti i njega, kako ne bi tko pomislio da kolegu Pavličića stavljam u neki sumnjiv ili, još gore, sramotan kontekst samo zato što je sustanarstvo relikt naše ne tako davne prošlosti, a na nju vrli novi svijet gleda s nevjericom. Danas pomalo izumire i stanarsko pravo, pa kako onda neće ono još starije, sustanarsko?! Značilo je ravnopravnu diobu stanarskoga prava u tzv. društvenim stanovima najčešće na dva subjekta. Situacija je, dakako, bila sve prije nego komotna, nusprostorije su bile zajedničke (što je već samo po sebi odvratno), a ni spavanje u sobi do neznančeve nije bilo vrhunac komfora, no nakon Drugog svjetskog rata, u nestašici stambenoga prostora, i to je ljude strpalo barem pod krov. Danas to još lijepo možete vidjeti na retrospektivama sovjetskoga ili rumunjskoga filma, kad mnogo ljudi na malom prostoru traži intimu makar i iza krpe razvučene na konopcu koja figurira kao da je neprobojni Kineski zid. Prvi naši gastarbajteri dobro bi razumjeli o čemu govorim. Kao što ni ja njih ne spominjem napamet. Stvari viđene.

Današnje dopisnice znatno se razlikuju od nekadašnjih, koje i ja dobro pamtim. Dapače, jednu sam uvrstila i u svoju knjigu Moja draga škola, Profil, Zagreb, 2009. Bila je žućkasta, savitljiva, već frankirana, a ja sam se njome javljala svojima davnih 1950-ih iz dječje kolonije u Medulinu. S prednje strane mama je tintom napisala adresu, a na poleđini i u onom preostalom stupcu sprijeda olovkom sam i pučkoškolskim rukopisom škrabala izvještaje o divotama kupanja, pranju zuba (to više nije bila divota, tek dano obećanje koje sam svako jutro ispunjavala nad betonskim valovom i probušenom cjevinom umjesto pipe), o hrani, spavanju u limenim barakama u borovoj šumi, a u svakoj 50 duša. Eh, kako sam se razveselila kad mi je službenica u Ivancu rekla da dopisnica još nije izumrla! Današnje dopisnice bijele su i veselije, čak i tanje, od svojih otužnih žućkastih prethodnica, no one su i vjesnice nekih događanja, pa sam u Ivancu zatekla one s temom o X. školi mladih filatelista, dodatna se marka na njih ne lijepi, danas na tom mjestu ne piše vrijednost, jer se tarife brzo mijenjaju, pa bi to samo kompliciralo stvar. Službenica zna da dopisnica stoji kao i marka za razglednicu u domaćem prometu (2,80 kuna). Borduru joj čine neki čovječuljci koji kao da razdragano plešu kolo. Svaku seriju oblikuje netko drugi. Ova je djelo Jasne Bolanče. Kupila sam ih nekoliko i upravo sam na jednoj od njih željela zahvaliti Zvjezdani Jembrih, koja mi je poslala svoju izvrsnu knjigu Ljetopisi na dar. Knjigu sam nosila sa sobom na izlet i čitala je na tom ugodnom hodanju oko Trakošćana, pa sam se veselila što ću joj zahvaliti na tako neobičnom komadu papira, za koji već mnogi i ne znaju da postoji, a ova serija odnosila se upravo na Trakošćan! No Zvjezdana dopisnicu nikada nije dobila. Je li karta bila prepodatna, premekana, pa se zalijepila u poštanskoj uložnici krapinske pošte i ondje ostala? Tko će znati! Pitam se gdje završavaju sve one uredno poslane, a nikad pristigle, pošiljke što su krenule k adresatu iz čista srca samo zato da mu sjećanjem uljepšaju dan? Ne znam. A nema više ni Čapeka, ni njegove Poštanske bajke, ni zabrinutih poštara da slučaj riješe na opće veselje. Ostao je samo poštanski horor nebrige i šlamperaja, kojemu i sama (ne prvi put) svjedočim.