Dekadencija i očaj

U izdanju Vuković&Runjić i odličnome prijevodu Ursule Burger nedavno je na police hrvatskih knjižara stigao Vicekonzul Marguerite Duras. Riječ je o romanu iz autoričina tzv. indijskog ciklusa, koji se nadaje svojevrsnim iskorakom u odnosu na njezin dotadašnji opus, s čime u vezi je znakovita i činjenica da je nakon objave toga djela (1965) uslijedila dugotrajna, gotovo dvadesetogodišnja stanka u pisanju romana, tijekom koje se Durasova posvetila kazalištu, filmu i kratkim poetskim prozama. U odnosu na npr. romane Ljubavnik i Brana na Pacifiku iz spomenutog autoričina ciklusa, Vicekonzul je hermetičniji rukopis, gotovo pa eksperimentalan s obzirom na pojedine postupke, osobito tretman likova. Ali i u njemu Marguerite Duras varira teme i motive višekratno zastupljene tijekom čitava njezina stvaralaštva, opet stvorivši iznimno suptilno, poetičnošću natopljeno djelo, s ponovno prisutnim snažnim feminističkim impulsom, ali i implicitno predočenom kritikom kolonijalizma, ne odmičući se ni od egzistencijalističke poetike. A ako tražimo odmak, pronaći ćemo ga u zemljopisnoj odrednici jer je radnja iz autoričina rodnoga Vijetnama (poprišta radnji dvaju spomenutih romana) premještena na drugu stranu Indijskoga oceana, u Calcuttu, podjednako sparnu, kaotičnu, siromašnu, vlažnu, i što je najvažnije, također smještenu na obalu velike rijeke, koja u autoričinim djelima uvijek ima snažno simboličko značenje.

Eksperimentalnost rukopisa primjetna je već od početnih stranica jer Vicekonzul zapravo započinje „romanom u romanu“. Odnosno, roman se otvara pričom o siromašnoj mladoj kambodžanskoj djevojčici koju majka istjeruje iz kuće nakon što je zatrudnjela i čije dugotrajno mukotrpno putovanje od Kambodže do Calcutte pratimo u početnim poglavljima knjige, kroz kombinaciju opisa zbivanja i unutarnjih monologa djevojčice. Tijekom višemjesečnoga pješačenja djevojčica, morena glađu i iscrpljenošću, na svijet donosi djetešce, preživljava podajući se neznancima za malo hrane, i malo-pomalo gubi razum i sjećanje (gubeći pritom zapravo i identitet, jedina natruha kojega ostaje tek njezino opetovano glasno izgovaranje imena rodnoga sela), da bi konačno stigla u Calcuttu, gdje živi kao beskućnica, prosjačeći. Ubrzo saznajemo da je zapravo riječ o rukopisu kojega piše Peter Morgan, Englez koji se privremeno zatječe u Calcutti, a inspiraciju za tekst pronalazi u tamošnjim gubavcima i prosjacima, osobito u liku prosjakinje koja glasno pjeva na ulici na nikomu razumljivu jeziku. Ubrzo uočljivo postaje da su jedino djevojčičina iskustva u cijelome romanu psihološki donekle nijansirana, dok su svi drugi likovi prikazani poput glumaca u nekom kazališnom djelu ili na filmu, bez uvida u njihovu nutrinu, koju čitatelj tek može naslućivati na osnovi njihovih gesti, ponašanja ili iskaza.

Likom Petera Morgana autorica čitatelja uvodi u svijet potpuno suprotan svijetu prosjaka i gubavaca s kalkutanskih ulica – to je svijet tamošnje bjelačke diplomatske aristokracije, mikrosvijet osovljen oko lijepe supruge francuskoga veleposlanika Anne-Marie Stretter, u čijoj se orbiti vrte brojni udvarači, dokona povlaštena diplomatska čeljad koja dosadu krati opijajući se na bezbrojnim soarejama, neprestano snatreći o povratku u Europu, pa makar bar na kratak odmor ako još nije moguće zauvijek. Njihova suptilno dočarana dosada i dekadencija, bezvoljnost, apatija i melankolija, osim što su odraz egzistencijalističke poetike koje je Marguerite Duras jedna od najvažnijih predstavnica, također su i izraz kritike kolonijalizma, (možda i nesvjesni) otpor čemu veleposlanikova supruga realizira u području seksualnosti, uživajući u pažnji ljubavnika koji se izmjenjuju u gotovo istome ritmu u kojemu ona poseže za novim i novim čašama alkohola.

Motiv otpora prisutan je i u slučaju naslovnoga lika romana, francuskoga vicekonzula koji je u Lahoreu smijenjen s dužnosti pa u Calcutti čeka kaznu jer je zbog duševnog rastrojstva pucao u svoj odraz u ogledalu, ali i u pse, gubavce i prosjake s balkona svoje rezidencije. A njegova prisutnost u Calcutti došla je kao naručena da barem nakratko tamošnji diplomati raspredanjem o njemu umanje dosadu, da tračevima i konfabulacijima njegova životnoga puta začine svoje depresivne i dokone, beskrajne monotone dane. Pritom oni izbjegavaju uvidjeti da je vicekonzulovo postupanje izraz nemoći, bijesa, i u krajnjoj liniji njegove neosviještene mržnje prema samome sebi kao utjelovljenju politike kolonijalizma, ali još i više u tome propuštaju prepoznati najavu skorašnjega kraja jednoga načina života, a s obzirom na približavanje Drugoga svjetskoga rata, i svijeta kakav su dotad poznavali.

Cijeli roman Marguerite Duras gradi na suprotnostima, ali ne radi se o izravnom kontrastiranju, već su suprotnosti, posredovane bez didaktičnosti ili plakatnosti, prisutne u narativu implicitno, kako na razini motiva i fabule, tako i u načinu tvorbe teksta i pripovjednoga svijeta – na stranicama se tako susreću Istok i Zapad, bogatstvo i bijeda, snovitost i zbilja, žene i muškarci, svjesno i nesvjesno, doživljeno i imaginarno, voda i kopno, mekoća i grubost, tjelesnost i intelekt, marginalci i povlašteni, ljubav i odbojnost, fatalizam i otpor, ali i poezija i proza, konkretno i apstraktno, detalj i simbol. Na taj smo način dobili suptilnu, poetsku prozu iznimne slojevitosti koja se, unatoč eksperimentalnosti i različitosti u odnosu na dotadašnje autoričine radove, skladno naslanja na njezin opus, čineći ga zaokruženom cjelinom osovljenom oko nekoliko temeljnih problemskih točaka kojima se autorica neprestano bavila u pola stoljeća dugu i vrlo bogatu stvaralaštvu, a koje je, osim književnosti, obuhvaćalo i kazalište te filmsku umjetnost (upravo je ovaj roman bio predložak za autoričin kazališni tekst i čak dva filma koja je samostalno režirala).