Božićna bajka

Romantična komedija Sve najbolje, na pulskom festivalu ovjenčana Zlatnim arenama za najbolju sporednu mušku ulogu (Goran Navojec), scenografiju, kostimografiju i vizualne efekte te nagradom Breza za najbolju debitanticu Renatu Pokupić, prvi je dugometražni kinofilm Snježane Tribuson nakon punih četrnaest godina, koliko je prošlo od nostalgične humorne drame Ne dao Bog većeg zla.

Razloga je za stanku nekoliko, od realizacije čak pet sezona za domaće standarde dosta uspjele i uvijek rado gledane humoristične serije Odmori se, zaslužio si, preko snimanja kratkih filmova Pod vedrim nebom i Tri ljubavne priče do činjenice da je rad na novom filmu potrajao gotovo četiri godine.

Konačni je rezultat u najvećoj mjeri varijacija autoričina žanrovski srodna djela Tri muškarca Melite Žganjer, koja bi u slučaju da spomenuti film nije završio udajom protagonistice, mogla odlično funkcionirati kao njegov nastavak. Sve je opet na broju, i osamljena debeljuškasta protagonistica koja radi u zagrebačkoj slastičarnici te mašta o pronalasku za sebe savršena muškarca, i sporedni lik koji je Španjolac i dolazi iz umjetničkog miljea, ovaj put opernog, a ne glumačkog, i galerija manje ili više zanimljivih i slikovitih likova u odnosima prema kojima se elaboriraju protagonističina plahost i nesigurnost, ali i praktički beskrajna dobrota i naivnost, i narativni koncept s više fabularnih linija koje se međusobno susreću i isprepleću te čine strukturu blisku onoj sapunice, koja je zamjetna podjednako kao u Meliti, u kojoj Filip Šovagović i tumači junaka sapunice.

Sličnosti su izražene i na izvedbenoj razini, jer autorica stvara mozaik likova te dominantno humornih i u maloj mjeri dramskih situacija čije vođenje i razrješenje jest u dobroj mjeri shematično i predvidljivo, no to ne umanjuje naglašeni generalni pozitivizam i altruizam, kao i šarm zaraznoga bajkovito-eskapističkog ugođaja pojačana i povremenim tendencioznim apostrofiranjem kiča i određene razine artificijelnosti. No sve to prolazi jer je riječ o božićnom filmu čija se radnja i odvija u Zagrebu tijekom adventa, čiji su likovi redom – s iznimkom površnoga zavodnika i manipulatora Mislava kojega tumači Goran Bogdan – vrlo pozitivni i dijelom gotovo budalasto dobrodušni. Film već u naslovu sugerira predstojećim blagdanima primjeren krajnji optimizam i pozitivizam te cilja k tome da oraspoloži i najmrzovoljnije gledatelje. Protagonisticu Vericu utjelovljuje uobičajeno pouzdana Ksenija Marinković, njezina romantičnim zapletom, humornim dionicama i u maloj mjeri dramskim intenzitetom inferiornija partnerica jest operna pjevačica Brankica u odličnoj interpretaciji zasluženo nagrađene Renate Pokupić, koja se iz Beča vraća ocu (Bogdan Diklić) na selo, a treći je ženski lik važan za komično-romantično ocrtavanje muško-ženskih odnosa onaj zaljubljive i lakomislene medicinske sestre Goge (Dora Fišter Toš). Ti muško-ženski odnosi ocrtavaju se kroz relacije triju žena prema trojici tipskih muškaraca, pomalo grubom, neurednom i uvjetno rečeno „narodskom“ zavodniku Ljubi (Goran Navojec), prema blagom i sofisticiranom španjolskom opernom pjevaču Martinu (Ozren Grabarić) te prema spomenutom manipulatoru i zavodniku Mislavu (on na početku prekidom njihove veze i inicira Brankičin povratak u Hrvatsku). Intrigantan je detalj umetanje motiva humora oslobođene i emotivne istospolne veze Veričine bolesne sestre Lucije (Jasna Bilušić) i žene koju u svojevrsnoj cameo-roli bez riječi tumači Lucija Šerbedžija, što je pohvalno proširenje karakternog, dramskog i emotivnog registra iz Melite Žganjer.

Snježana Tribuson i ovdje voli svoje likove, ponajprije ženske, ali i muške, ona ih poštuje, razumije i prema zaslugama honorira na način da dobri bivaju nagrađeni pronalascima pravih ljubavi i smirenjima, a loši stupnjevano kažnjeni dospijevanjem u bolnicu i razbijanjem automobila. Autorica tijekom čitava filma ubacuje zgodne i duhovite detalje nerijetko začinjene apsurdom, poput poklopca na loncu koji lupka u ritmu pjesme Jingle Bells, vatre u štednjaku na drva koja prepadne dvojicu muškaraca, Veričina rukovanja pivskom bocom u bolnici i scene u kojoj si glumac na pozornici HNK pred zbunjenim Martinom teatralno zarije lažni nož, kazališni rekvizit, u srce. Takvi crnohumorni i bizarni detalji funkcioniraju i u cilju humaniziranja likova, i kao stalni signali da je ipak posrijedi svojevrsna bajka koju ne treba uzimati ozbiljno, i kao simboli (Tim) bartonovskoga duha koji je naznačen u vrlo efektnu uvodu. U njemu doznajemo da je Verica slučajna trovačica koja će otrovom za žohare, spletom okolnosti dospjelim u kolače, inicirati zdravstvene probleme drugih likova te time pokrenuti zbivanja. No rukopis Tima Burtona najrazvidniji je u odlično animiranoj sekvenci u prologu, u kojoj skupina žohara izlazi iz ventilacije i raznosi otrov. Pritom su nekolicini žohara spretno pridodani „karakteri“, pa je jedan od njih spor i stalno kasni, drugi se nesmotreno zalijeće u staklo, a treći svakoga trena prevrće na leđa.

Da je kroz film posijano više takvih (produkcijski skupih) segmenata, konačni bi dojmovi bili još povoljniji, no i ovako riječ je o šarmantnom, zabavnom i učinkovito blagdanski ugođenu djelu.