Bol koja seže u beskraj

Primivši zamolbu da se recepcijski osvrnem na naslovno spomenuto književno te književno-znanstveno, kulturološko, ali podjednako i povjesničarsko šestoknjižje uz, dakako, osjećaj časti, bilo mi je promisliti i kroz prizmu vlastitoga autorskog uobličenja te afirmacije kroz prostorno-vremensku dimenziju danoga, kako je u teoriji književnosti mnogo puta natuknuto, književnoga protusvijeta. Pjesnički susreti u Drenovcima (središtu Cvelferije), koji ondje ne samo da stanuju nego i doslovno žive od 1994. (prethodno su, bez daljega, stanovali u za pisanu riječ sve manje zainteresiranim postpankerskim Vinkovcima), središnja točka poetskoga bivanja cjelokupnoga istočnohrvatskog kraja (i šire), mjestom je i događanjem prvoga cjeloknjižnoga poetskog ukoričenja potpisnika ovih redaka, što, dakako, emotivni pristup problemu čini i opravdanim i logičnim. Tomu je dodati i temeljni okidač nastanka ovoga šestoknjižja – poplavu koja je samoj Cvelferiji naštetila do možebitno nepopravljivih razmjera, a sve to praćeno je bolnim i u mirnodopskim vremenima takoreći nezapamćenim demografskim egzodusom i same Cvelferije, ali i praktički cjelokupnoga prostora Slavonije, Baranje i Srijema.

Kako sam neposrednim svjedokom danoga procesa te na svoje oči gotovo svakodnevno promatram autobuse koji nekamo daleko (Osijek – Dublin, Vinkovci – Deutschland) odvoze našu djecu, dobro odgojenu, poštenu, radišnu i poniznu, s obzirom da svjedočim rađanju pustoši i beskonačnih praznina na svakom djeliću prethodne životnosti, moram napomenuti kako mi je pisanje ovoga teksta jedna od težih zadaća, unatoč unaprijed zadanoj nepretencioznosti praćenoj iskrenom željom da tek u sasvim šturim obrisima, krokijevski, istaknem semantičku višeznačnost projekta. Pa tako nije zgorega spomenuti kako je nakon savskoga mahnitanja kobnoga proljeća 2014. na cjelokupnomu cvelferskom prostoru ostalo jedva deset tisuća stanovnika. Kao frenetični zaljubljenik u Slavoniju, Baranju i Srijem, zbilja bih volio navedenu činjenicu podvući pod nazivnik privremenosti, no racionalnom je biću potpuno jasno da takav razvoj situacije nema nikakve veze s privremenošću. Gašenje Istoka konačna je posljedica centralističke politike kao politike kontinuiteta, što nema veze s tobožnjim svjetonazorskim predznakom ove ili one Vlade i tomu se, četvrt stoljeća nakon najtežih ratnih događanja na tome prostoru, Slavonija, Baranja i Srijem više jednostavno ne mogu suprotstaviti. Ukoliko, stoga, netko na ovaj tekst bude gledao ujedno kao na apel da se, pobogu, nešto napokon poduzme, dakako da neću imati ništa protiv, štoviše, priželjkujem takvu reakciju, koliko god to idealistički ili patetično zvučalo. Uostalom – a onaj tko nije dionik umiruće provincije to teško da može pojmiti – vrlo je tanka granica između idealizma i nihilizma. Kao, uostalom, i granica između života i smrti. To su mogli znati Satan Panonski ili pučki pjesnik Đuka Galović, obojica nažalost pokojnici, to su mogli znati oni koji jesu graničari.

Projekt Cvelferica, panonizam, pismo književnosti, znanosti i kulture, projekt koji će u potpunosti završiti tek onda kada predmet projekta – Cvelferija, kao povijesna hrvatska pokrajina čiji naziv potječe iz doba Vojne krajine kada je Hrvatska bila podijeljena na pukovnije, odnosno satnije, a područje Cvelferije obuhvaćalo je dvanaestu satniju (njem. zwölf – dvanaest) – postane demografski potpuno zatomljen, pismovno je, dakle, šestoknjižje s tendencijom neželjene evolucije u spomenik nestalih onima koji će na danom prostoru, kao neki novi starosjedioci, graditi posve nov, nama neznan i možebitno teško shvatljiv, a još teže prihvatljiv identitet. Pismo, naime, lišeno svojih korisnika gubi esenciju te postaje predmetom arheoloških uvida – dakako da u danoj opservaciji nije osobito teško zapaziti naznaku karikature, ali sa svrhom stilski pojačana ukaza na glavaševićevski nedvojbenu beznadnost situacije. Mnogima takve paralele mogu zasmetati, nekima mogu zvučati čak i uvredljivo, no poznavatelji slavonsko-baranjsko-srijemskih prilika, dopuste li si minimum poštenja, priznat će kako je tomu jednostavno tako i nikako drukčije. U šestoknjižju, doduše, nema mjesta beznađu, no ono samo, a toga su i autori istoga svjesni, ima dugoročno postati predmetom istoga, kao i toliko divnih, ali zasebno nedovoljno utjecajnih entuzijastičnih eksplikata koji su u konačnici prošli tek kao vrlo blijeda uspomena (primjera radi, danas je gotovo nemoguće pronaći više od nekoliko desetaka stanovnika Vinkovaca koji su makar naslovno upoznati s pjesničkim radom jedne od najvrsnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja Marijanom Radmilović, također drenovačkom prvoknjigovnicom, prvom među jednakima).

Pjesnici Cvelferije

Autorski kvartet koji čine profesori Filozofskoga fakulteta u Osijeku Sanja Jukić, Ružica Pšihistal, Goran Rem te nagrađivani književni kritičar Ivan Trojan ukoričenjem pod radnim naslovom Cvelferica, panonizam, pismo književnosti i kulture, projekt postavili su temelj cjelokupnom projektnom djelovanju dane tematike. Razvrstavajući estetski osviješteno pismo u cvelferske podcjeline (prema selima u južnom dijelu Brodsko-posavske županije, koja pritom čine Cvelferiju zasebnim teritorijalnim te kulturološko-geopolitičkim identitetom) kroz dani antologičarski prikaz vješto ukazuju na iznimno literarno bogatstvo danoga prostora, njegovu tradiciju te prožetost modernitetom, koji ukazuje na čvrste sveze s aktualnim tendencijama književne proizvodnje kruga zapadne provenijencije. Urgentni intervencionizam projekta jasno je naznačen poetskim uvodnikom Mare Švel Gamiršek, pjesmom, naime, Druga obala, a zatim i fotografskim zapisima Studija kreativnih ideja iz Gunje pod mentorskom palicom profesora Josipa Krunića, i to na način da su načinjeni fotografski isječci pod vodom, što pojačava netom spomenut predznak ionako snažne urgentnosti sveobuhvatne tragike. Tomu valja pridodati i suradnički odnos cvel­ferskih kroatistica, kojih je fundamentalna ambicija detaljno ispitati pismo kraja prema zasebnim punktovima.

Spomenuti je tako u prvom dijelu projekta naslovno naznačen doprinos Marijane Džalo, Kate Petrović, Sanje Prister Pejakić, Anite Tufekčić te Sanje Šušnjare, ali i koordinatorski udio posebno važnoga u čitavoj priči, naime, Gorana Pavlovića – kao ključna figura Pjesničkih susreta u Drenovcima i jedan od ključnih kulturnih djelatnika cvelferskoga kraja Pavlovićeva je uloga utkana u svaku poru ovoga projekta. Uostalom, potpisnik je ovih redaka bio svjedok i vrlo potresnih elektroničkih poruka koje je Goran Pavlović odaslao na mnoge adrese u jeku potpunoga kaosa, koji je toga nesretnoga svibnja 2014. u vidu poplave zadao gotovo smrtonosan udarac čitavom navedenom području. Da bi sama priča dobila i na ironijskoj dimenziji, kao da ju je režirao neki nepatvoreni homo sarcasticus poput Woodyja Allena, svega koji tjedan prije velike poplave sam je Pavlović s ponosom odrađivao jubilarne dvadesete Pjesničke susrete, a došli su gotovo svi laureati, učinivši taj događaj doista jedinstvenim. I tako, pjesnici su otišli, a stigla je voda. Miroslav je Mićanović, primjerice, te večeri u drenovačkom Domu kulture, gotovo proročanski, čitao svoju Kuću na prodaju i ne pomišljajući koliko bi taj tekst mogao, za koji tjedan, dobiti na simbolici, onoj jakosti koju zbog pozadinskoga užasa nitko živ ne bi poželio.

Ovu je knjigu čitati kao nadgradnju na ranije ispisani naslov Panonizam hrvatskoga pjesništva u koautorstvu Sanje Jukić i Gorana Rema (čije je prvo izdanje objelodanjeno 2012), što je poslužilo kao izvrstan temelj za tematsko-idejno te semantičko-sadržajno širenje na prostor koji obuhvaća kako one usmenotradicijske tako i postmodernističke tendencije. Valja naglasiti kako je prvi dio ovoga u konačnici šestoknjižja tematski osobito oslonjen o pjesničko stvaralaštvo, što je, s obzirom na ulogu pjesništva u Cvelferiji te, jednako tako, Cvelferije u pjesništvu, zapravo posve logično. Smjer je, pak, „kretanja“ cvelferskim selima od zapada prema istoku, onako kako teče savska voda, čime projektantski predznak ovoga uratka, zajedno s fotografskim skicama, čini njegovu zasebnu estetsku dimenziju. Dakako, istaknuti je i vrlo gustu konzultantsku gestikulaciju s postojećom književnoznanstvenom građom, što projektu nudi temelj znanstvene izvrsnosti te mogućnosti jednako gustih i kroatistički potrebitih studentskih te daljih znanstvenih čitanja cvelferskoga prostorno-vremenskog postrealiteta.

Autorski dvojac Pšihistal–Rem, uz urednički doprinos doajena hrvatske književnosti Ivana Rogića Nehajeva (također laureata Pjesničkih susreta u Drenovcima i, sudbinskom providnošću, onih jubilarnih, pretpotopnih) u ovoj se rukopisnoj cjelini dotiču tradicijskoga metapisma cvelferskoga kraja, također „obilazeći“ sela danoga prostora te usustavljujući usmenopredajni korpus u organiziranu, preglednu i baštinski nedvosmisleno vrijednu ukupnost o kojoj dosad nije bilo moguće ovako detaljno čitati na jednom mjestu. Knjiga objelodanjena ove godine u izdanju drenovačke udruge Duhovno hrašće konceptualno je u skladu s prethodno navedenim projektnim temeljem. Tako i ovdje naša priča započinje Marom Švel Gamiršek, nastavlja se fotografskim uronom u cvelfersku apokalipsu, da bi raščlambe tradicijskih refleksija metapisma/metajezika putovale u smjeru istok–zapad, iz smjera izvora prema ušću, kako je u prvospomenutoj knjizi potpuno svjesno naglašeno. Antologičarski je korpus tako organizacijski autoriziran, gestikulativan, postmoderno priljubljen uz konvenciju kojoj, međutim, nipošto ne robuje – jednako kao ni sama usmenopredajnost, nerijetko kritički snažnija od tobožnjega uglavnom politički korektna i suzdržanoga akademskog pisma. Cvelferija, žena se opremi u bilo, stavi žari i ajd, uz onaj istaknuti urgentni karakter koji je samom esencijom dane pojavnosti, možda se i najbolje uklapa u nužnost bilježenja traga Cvelferije čije poplavom intenzivirano umiranje spomenuto na početku ovoga teksta ima biti ovjekovječeno jednako kao i sam život – sva ona, dakle, stoljeća kroz koja se Prostor, trpeći brojna egzistencijalno i geopolitički nesaglediva iskušenja, nudio branikom tobožnjih viših interesa iznalazeći svejedno načine da uz veliku, katkad nesagledivu, žrtvu opstane.

Uvid u tradicijsko pismo

Temelj je daljoj književnoj raščlambi postavljen kroz čitateljsko suočavanje s etnografskim činjenicama kojima je rasvijetliti ulogu prošlosti kao polaznoga čimbenika današnjici, a napose onoj vrlo tmurnoj i gotovo bezizlaznoj nihilističkoj sutrašnjici, čiji katastrofični karakter nije spreman ispisati na način da ga usputni konzumenti ovoga pregleda dožive u svojoj užasavajućoj punini. Moglo bi se reći – prikaz je to koji kazuje kako narod živi ili, preciznije, kako je živio. Od pučkih igara, predaja, kirvaja, žetvenih svečanosti, sve do svinjokolje, svete Lucije ili nadničarskih poslova, etnografska podcjelina disperzirana po projektno postavljenim unutarkorpusnim punktovima vrlo slikovito dočarava cvelferski, ravničarski, protosavski duh koji u poratnoj i posttranzicijskoj zbilji biva osuđen na subegzistenciju knjižnoga ukoričenja kao trenutno jedine nepobitne garancije njegova kakva-takva opstanka. Uz navedeno, dano istraživanje prolazi kroz temeljita čitanja formi tradicijskoga pisma, njegovo evolutivno žanrovsko multipliciranje, suzdržano prezentirajući literarnu vrijednost usmenopredajnoga podteksta. Vidljivo je, dakle, nadovezivanje na neke ranije istraživačke pokušaje koji su bivali osamdesetih godina prošloga stoljeća objelodanjivani u izdanju nakladničke kuće Privlačica urednika Martina Grgurovca, a s osobitim naglaskom na meštre pučkoga pjesništva (poput, primjerice, Tune Garvanovića) – sugestija je to postojane svijesti uskih kulturnih krugova o potrebi pridavanja na značenju tradicijskoga pisma kao identitetno fundamentalnoga, gotovo esencijalnoga i kao takva presudna za oblikovanje identitetne forme sadašnjice unutar koje se, pak, zbog niza okolnosti događaju ozbiljne i vrlo zabrinjavajuće moralno-vrijednosne devastacije.

Treći je dio ove priče započeti konstatacijom kako je taj umnogomu i kvalitativno najreprezentativniji antologičarski predznak izvrsne preglednosti, a nadasve jasnoga i vrlo studioznoga uvodnika, čini knjigu autora Sanje Jukić i Gorana Rema naslovljenu Cvelferica, ispod sto jata vrana i između sto njiva, poezija i metapismo (dakako, objelodanjenu u izdanju slavonsko-baranjsko-srijemskoga ogranka Društva hrvatskih književnika te spomenute udruge Duhovno hrašće koncem 2015) kvalitativno iznimnom. Tomu se nipošto ne treba čuditi – rad dugotrajnih stilističara prožet izravnim sudjelovanjem u kreiranju Susreta temelj je ovoga štiva kao posve logične nadgradnje. Dovoljno je, primjerice, prisjetiti se Drenovačke antologije hrvatskoga pjesništva čija je urednica profesorica Jukić. Isto tako, ne treba smetnuti s uma kako drenovačku pjesničku biblioteku mladih prvoknjigovnika od 1998. sve do danas uređuje profesor Rem. Praktično iskustvo, uz nedvojbena teorijska znanja, dvojcu daje pun legitimitet za takvo, prema tome, iskustvo iznimne ne samo literarne nego i supcivilizacijske, cvelferske osjetljivosti.

A imena koja je ovdje vidjeti najbolje potvrđuju kako u danomu projektu ne postoji pretencioznost, kako je, dakle, cvelferski udio unutar pjesničke, ali i književnoteorijske produkcije izniman. Tako navodimo tradicionalisticu Mariju Tucaković Grgić, živoga kulturnjaka te povremenoga tekstopisca Andriju Matića, doajenicu ukupne hrvatske književnosti Maru Švel Gamiršek, dok je s druge strane izdvojiti iznimno bitna imena hrvatske pjesničke scene osamdesetih (na ovamo) – kvorumaške, naime, pionire Miroslava i Krešimira Mićanovića. Isto tako postnarativnoga nagrađenika Susreta Marinka Plazibata kao i još neka imena koja nedvojbeno potvrđuju stalnost, slobodnim rječnikom rečeno, cvel­ferske literarne scene, one, naime, lirologije nebrojeno puta preispitane na stageu drenovačkoga Doma kulture, također pogođena razornim karakterom savske bujice koja će u međuvremenu, pokazuje se, transferirati u red kulturoloških odrednica Kraja.

Završni se dio ovoga dijela ukupnoga korpusa oslanja o problematizaciju metapisma, ukaz na teorijsku (kako književnu tako i kulturnu) osviještenost autora cvelferskoga prostora, pri čemu, naravno, napose valja ukazati na dokazane teoretičare Miroslava i Krešimira Mićanovića – njihova, dakle, ispitivanja Prostora kroz Jezik kao i literarne te teorijske transgresije Prvoga u Drugo. Spomenuti je pritom i dokumentarizam Ivana Ćosića, zatim Vere Erl te Sanje Šušnjara, njihov povjesničarski, ali i arhivističko-bibliotekarski doprinos izgradnji te očuvanju cvelferskoga tekstualnoga identiteta.

Cvelferija u fikciji i u zbilji

Vrlo sličnim organizacijskim postupcima i vidljivom disciplinom isti autorski dvojac potpisuje i prozni pregled književne odnosno književnoteorijske te kulturne Cvelferije. Cvelferica, ili jedan je Cvelfer tjedan-dva ranije sanjao, proza (Osijek, Ogranak DHK slavonsko-baranjsko srijemski, Duhovno hrašće, 2015) temeljiti je i studijski uvodnik obogaćen preglednikom cvelferskoga fikcionalnoga i nefikcionalnoga proznoga ispisivanja pri čemu je, već na prvu, primijetiti sličan antologičarski postavljen sastav imena što je, s obzirom na limitirane ljudske, a samim tim i intelektualne resurse danoga Prostora, dakako, posve razumljivo. U tomu je možda, površnim uvidom, primijetiti naznaku pretencioznosti, a sve sa željom da ukupnost Djela bude kvantitativno grandioznijom. Međutim, takav bi pristup bio potpuno pogrešan. Na ovaj korpus valja gledati kao na veliki znanstveni projekt namijenjen takvu tipu konzumacije i konzultacije, pri čemu je bitno dotaknuti se svih raspoloživih komponentni tekstnoga Bića.

Stoga je četvrta etapa projekta, unutar vlastitoga ukoričenja, podijeljena na dvije temeljne cjeline – pregled fikcionalne te pregled nefikcionalne proze. I ovdje je nedvojbeno da su vodeći reprezentanti Miroslav i Krešimir Mićanović, autori koji su rasli zajedno s kultnim časopisom Quorum, pri čemu je posebno naglasiti kratku priču Krešimira Mićanovića kao fundamentalnu u tom žanru suvremene hrvatske književnosti. Dakako, pregled ne bi bio potpun kada pritom ne bismo spomenuli Maru Švel Gamiršek, autoricu za hrvatsku književnost važna romanesknoga naslova Portreti nepoznatih žena i zbog njegova vrijednosnoga sebstva, ali i zbog intertekstualnih korelacija kojima je domaćinom bila sama Cvelferija. Pregledu fikcionalne proze valja pridodati i, dakako, vrlo načitana Marinka Plazibata.

Kada govorimo o pregledu nefikcionalne proze, pak, na umu valja imati kako je posrijedi dokumentarističko usustavljivanje dokumenata vremena – svjedočanstava, naime, cvelferskoga sazrijevanja u uozbiljen kulturni kontinuum temeljen na krilatici Susreta koja bi otprilike glasila kako je krštenom čovjeku kultura kruh svagdašnji. Na toj je krilatici, posljedično, temeljen i časopis Hrašće, kroz čije medijsko svojstvo djeluju kulturni i kulturološki krugovi imenovanoga Prostora. Važnu ulogu u danom kontekstu, uz spomenutoga Gorana Pavlovića, ima i dugogodišnji drenovački župnik, velečasni Marko Đidara, koji, na organizacijskom planu, čini neizmjerno mnogo za same Susrete kao središnju manifestaciju, sada je već naglasiti, kozmopolitskoga smisla cvelferske rubnosti. Tu je iznova spomenuti dugogodišnjega županijskog pročelnika za kulturu Andriju Matića, ali i Josipa Krunića, odgajatelja intelektualne elite Gunje i okolice bez čijega mentorstva ne bi došlo do autorske afirmacije niza imena uključujući, u konačnici, i same Mićanoviće, njegove učenike. Zaključiti je kako je ovaj golemi korpus pregleda fickionalne i nefikcionalne proze cvelferskoga prostora vrijedan daljih, primarno studioznih čitanja koja bi, posljedično, vodila u moguće znanstvene reinterpretacije ispitanoga, a na korist cvelferskoga civilizacijskoga kruga kao i samoga čitatelja.

Cvelferija i drama

Peti dio Cvelferice nedvojbeno najviše naginje autorskom intervencionizmu, štoviše, usustavljenom eksperimentiranju koje, u skladu s konceptualnom prirodom projekta, odlično funkcionira. Razigranost u funkciji sjete potaknute sviješću o postupnosti potpunoga nestanka koji neizbježno predstoji dramski nam pregled čini osobito čitljivim. Ipak, natuknički je pojasniti ovu podnaslovnu sugestivnost. Naime, dramski pregled Cvel­ferica, ili su to trnci kakve samo neizvjesnost i iščekivanje mogu proizvesti (Osijek/Cvelferija, 2015) temeljen je prije svega na dramatizaciji onoga što teorijski gledano nije dramsko, ali svakako jest dramatično. Tu napose spominjemo dio koji se odnosi na sudbinski pojam potop, onaj koji se svibnja mjeseca 2014. prometnuo u zaglavni kamen cvelfersko-posavskoga pojmovlja. Potop je dramatizacijski realiziran kroz naknadnu autorsku intervenciju velikoga poznavatelja dramskoga stvaralaštva i vrsnoga književnog kritičara profesora Ivana Trojana, koji se poslužio medijskim materijalima, odnosno svjedočanstvima vodene apokalipse. Komunikacija kulturoloških djelatnika i autora Prostora u trenucima Kaosa dovedena je u slobodne dramske okvire koji, Trojanovoj osjetljivosti zahvaljujući, pritom ne gube na autentičnoj potresnosti logičnoj s obzirom na situaciju koja je uzrok takve komunikacije. I potpisnik je ovih redaka, makar sasvim rubno i sugestivno, svojevrsni sudionik dane tragikomedije – kroz akcije pomoći unesrećenima i komunikaciju s odbjeglima koji su preko noći ostali bez doslovno ičega kao i kroz poruke potpore akterima ovoga dramatizacijskoga pothvata svijest je o danoj autentičnosti, njezinu potpunom užasu naime, potpuna.

I kao protuteža uvertiri u cvelferski beskraj, jednako intervencionistički, uočena je potreba za uspostavom projektiranoga balansa koji kao takav nudi perspektivu možda ne sama opstanka koliko spokojnoga prihvaćanja cjelokupnom postojanju karakteristične neminovnosti. Priče za djecu Mare Švel Gamiršek naslovljene Priče za Sveu i Karen, devet ukupno, dramatizirane su u formu igrokaza te grupirane po cvelferskim selima, a po istom onom principu po kojemu je to činjeno i u prethodnim tomovima Cvelferice, dakle u smjeru zapad–istok, čime je iznova sugerirana nizvodnost vodene tragedije koja je potaknula sam projekt.

Ukratko, koncepcija se petoga sveska Cvel­ferice zasniva na tri polazišne osnove. Prvu čini dokumentacijsko-arhivsko istraživanje, drugu komunikacija s autorima ili nositeljima autorskih prava, a treću dramaturška obrada, s naglaskom, dakle, na treću kao u odnosu na projekt značenjski primarnu.

Sublimacija projekta naslovljena Sinegdoha hrvatske književnosti, znanosti i kulture, Cvelferica sveučilišni je udžbenik čija gusta čitanja tek predstoje, a što je logični rasplet ne samo projekta sama nego i svih nastojanja okupljenih primarno oko dugogodišnjih Pjesničkih susreta u Drenovcima. Znanstveni je to zaključak niza pjesničkih čitanja, dramskih uprizorenja, pučkih kazivanja, okruglih stolova, knjižnih prezentacija, nastupa književnika po danas opustjelim cvelferskim školama i rijetkim općinskim knjižnicama, objelodanjenih antologija, ali i znanstvenih nastojanja prikazivanja uloge panonizma u hrvatskoj književnosti, pri čemu je cvelferska dionica jedna od neospornih polazišnih osnova svakoj suvisloj raščlambenoj aktivnosti. Kao sveučilišni udžbenik ovaj će naslov pomoći novogeneracijskom studentskom razumijevanju spomenute cvelferske uloge, ali i pružiti prostor kako reafirmativnom, tako i novoafirmativnom nastojanju, u čemu je zasluga autora udžbenika Sanje Jukić, Ružice Pšihistal, Gorana Rema te Ivana Trojana iznimna, upravo kao i završna fotografska gesta koja, u odnosu na prijašnje, utopljeničke, predstavlja izron, gestu nade kako će Cvelferija opstati, ako nikako drukčije, onda barem na prostoru dokinutih navodnika kakvo nam nudi Metapismo.

Za studij književnosti

Nesumnjivo, projekt Cvelferica, panonizam, pismo književnosti, znanosti i kulture jest projekt koji i može i ne mora biti završen (a sva je prilika da će trajati i dalje) i iznimni recepcijski izazov književno-teorijski osviještenim čitateljskim krugovima, posebice sadašnjim i budućim generacijama studenata književnosti. Jednako je tako nesumnjivo kako takvu nesumnjivost, s obzirom na prethodno napisano, nije potrebno podvlačiti, pogotovo stoga što ovaj tekst nije namijenjen širokim te prema tome potencijalno nespremnim čitateljskim krugovima. Utoliko će si, a u prilog urgentnom autorskom intervencionizmu, i potpisnik ovih redaka, Cvelferici u čast, dopustiti jednu autorski intervencionističku gestu. Naime, slučajno ili ne, ali u trenucima privođenja ovoga teksta kraju Vinkovce je pogodio prolom oblaka i sve je poplavilo. Ne, nisu to oni ljetni pljuskovi kakvima smo se mi Srijemci veselili kao djeca bosonogi šljapkajući po novonastalim barama. Ili možda jesu, ali mi više nismo djeca kakva smo bili. A nove djece gotovo da i nema. Tek jedan dječak, pomalo bojažljivo, zakoračio je u potopljeno predvečerje. Zakoračio, a onda zastao sjetivši se kako ga, na nekoj od društvenih mreža, nestrpljivo čekaju njegovi prijatelji ljuteći se što opet kasni.