Zvuci ruske duše

Ruska škola i danas je neodoljiv mamac za publiku, što se pokazalo u subotu, 19. studenog, kad je, uz gotovo u potpunosti ispunjenu veliku dvoranu, Lisinski odlučio dodatnih dvjestotinjak stolaca smjestiti na pozornicu. A na njoj – dvanaest pjevača i njihov voditelj – Zbor Ruske patrijaršije iz Moskve. Primarna mu je zadaća obogaćenje liturgije (već trideset godina djeluje kao crkveni zbor), stoga i njegov koncertni repertoar prati tradiciju duhovne i narodne glazbe – mahom ruske – uz povremena iskliznuća u zapadnoeuropsku baštinu.

Anatolij Grindenko je 1983. zbor utemeljio (i do danas ga vodi) sa svrhom obnove starocrkvenoga zborskog pjevanja i njegova povratka u liturgiju. Proizašlo iz bizantske tradicije, a razvijajući se u okvirima istočnog obreda, distancirano od utjecaja sa Zapada, starocrkveno rusko pjevanje uvelike se razlikuje od europske duhovne glazbe. U to se mogla uvjeriti publika na koncertu ciklusa Lisinski subotom, gdje je prvi dio, osim zadnje skladbe ukrajinskoga skladatelja Dmitrija Bortnjanskog, bio posvećen božićnim duhovnim i svjetovnim napjevima anonimnih autora 16. i 17. stoljeća. Suprotno polifoniji, koja tada u Europi doživljava procvat, ti su napjevi jednostavnim slogom, melodijskim obrascima i načinom izvedbe (tzv. znameni raspjev) donekle srodni gregorijanskim napjevima. Izuzev minimalne uporabe organistruma i udaraljki, cijeli je koncert bio a cappella, u skladu s pravoslavnom liturgijom.

Zanemarimo li tek sitnije ritamske neujednačenosti, izvedba je bila na visokoj tehničkoj razini sa zavidnim volumenom zvuka. Ansambl (sastavljen isključivo od muškaraca) usporedno uz interpretativni provodi i muzikološki rad s ciljem da publici predoči izvoran zvuk ruske glazbe. Unatoč tim nastojanjima, izostajalo je one umjetničke nadogradnje i isticanja individualnih aspekata napjeva pa su oni, izuzev vrlo lijepo izvedena himna Svjetlosti tiha, zvučali pomalo sterilno. Prvi je dio koncerta na (očigledno prevelika) očekivanja publike odgovorio tek u smislu zadovoljenja znatiželje i upoznavanja nečega novog.

Smetala je i nedovoljna razrađenost programskoga koncepta koncerta, koji je u drugom dijelu donio skladbe različitih razdoblja (pa i umjetničke vrijednosti) ruskih, ukrajinskih i europskih skladatelja. Njihova je izvedba varirala, a iako je zvukovnost koja je s jedanaest glasova a cappella u potpunosti ispunjala veliku dvoranu Lisinskog ne samo nadasve pohvalna nego i rijetko čujna, u više je navrata nedostajalo zvukovnoga balansa između tenora i basa, kao i finih dinamičkih nijansiranja. U interpretativnom su pogledu najuspjelija bila Neprohodna vrata Dmitrija Bortnjanskog. Prije ruskih narodnih pjesama iz 19. stoljeća s kojima je koncert završio izvedene su dvije ukrajinske božićne pjesme. Jasno distancirane od ruske glazbe svojim slogom, nastupima solista te melodijskim i harmonijskim aspektom, na zanimljiv su način ukazale na sličnost s hrvatskom tradicijskom glazbom, odnosno klapskim pjevanjem.