Vatra

Zanimljivo je u rano proljeće promatrati putnike u autobusima što iz Zagreba voze prema Slavoniji i prema Dalmaciji. To je doba godine kad zemlju treba pripremiti za sjetvu i sadnju, pa se zato svuda naveliko spaljuje korov. A putnici, čim uoče pramen dima, odmah priskaču prozoru, pažljivo promatraju krajolik i sve pitaju jedni druge kakav je to plamen, koliki je i ima li koga da ga nadzire. A na licima im se jasno vidi strah.

Doista, današnji gradski čovjek može proživjeti mjesece i godine, a da ne vidi nikakav drugi plamen osim onoga plavkastog, plinskog, na štednjaku, koji ionako nije prava vatra. A još sasvim nedavno – takoreći jučer – nešto slično bilo je posve nezamislivo, jer ljudi su se s vatrom susretali na svakom koraku i bili su s njom u vrlo tijesnu dodiru.

Počinjalo je to već od djetinjstva. Djeca su tada, naime, pomagala u kući i držalo se – sasvim obratno nego danas – da je to dobro i za njih i za kuću. Tako su onda ta djeca već vrlo rano doznavala što je sve nužno za vatru. Znala su da su potrebna drva i ugljen i znala su da su nezaobilazna još i tzv. sitna drva. A znala su to zato što su upravo njih slali u šupu ili u podrum da ta drva nacijepaju. Ondje ih je čekao panj i sjekira, i trebalo je da – pažljivo i precizno – naprave drva za potpalu. Tako su djeca u nježnoj dobi učila kako se pravi dobra vatra, učila su to toliko rano, da se poslije nisu toga trenutka ni sjećala, pa im je u odraslom životu zapaliti vatru bilo jednostavno kao i govoriti.

Vatra se pravila ovako: u ložištu je trebalo naslagati ona sitna drva tako da između njih ostane nešto prostora, za prozračivanje, pa su se zato stavljala ukoso ili u križ. Ispod njih trebalo je gurnuti stare novine, a onda sve potpaliti žigicom. Kad bi vatra počela hvatati drva, valjalo je u nju puhati, jer joj je kisik pomagao da se razmaše. Tek kad bi se sitna drva dobro razgorjela, mogla su se staviti i krupnija, a sasvim na kraju – kad bi sve to već bio pravi oganj – dolazio je i ugljen.

To potpaljivanje zbivalo se obično u kuhinjskom štednjaku, jer ondje je vatra bila najpotrebnija, i jedva da se ikad gasila: ujutro, kad bismo potpaljivali novu vatru, šparhet (šporet, špaker) bio je još topao od stare. Kao neki vječni plamen koji slavi život obitelji, ta je vatra gorjela takoreći stalno.

Ili bi bolje bilo prispodobiti je olimpijskom plamenu? Jer, baš kao i olimpijski plamen, i ta se vatra prenosila. Ako bi se po nesreći dogodilo da se kućni plamen ugasi, valjalo je otići do susjeda i odande na lopatici donijeti malo žara. Isto se tako žar iz kuhinje prenosio i u kupaonicu, gdje je bio visoki kotao obojen plavo ili zeleno, a u kojemu se grijala voda za kupanje. Ukratko, život u kućanstvu nije se bez vatre – i bez stalna pogleda na nju – nikako mogao zamisliti. Zato se nastojalo da se djeca zarana upoznaju s vatrom, da shvate kako je ona dobar sluga, a loš gospodar, i da nauče njome upravljati.

A ona su onda ta iskustva koristila i izvan kuće. Jer, bilo je tada igara koje danas više ne postoje, a koje opet nisu bile moguće bez vatre.

Krali smo od odraslih žigice, jednu po jednu, pa ih pripaljivali na prozorskom staklu ili na kakvoj drugoj zgodnoj površini. Isto tako, znali smo i druge načine da zapalimo vatru: činili smo to uz pomoć kresiva i suhoga lišća, kao i uz pomoć povećala s baterijske lampe kroz koje je trebalo na osobit način propustiti sunčanu zraku.

Pa smo se onda vatrom igrali. Znali smo, recimo, kako se puca uz pomoć karbida i limenke za boju, pa bismo naložili vatru, a onda iz nje uzimali ugarke i potpaljivali karbid. Kad bi došlo kasno ljeto, nabrali bismo u nečijoj njivi mladoga kukuruza, pa bismo klipove natakli na štapove i tako ih pekli. A događalo se koji put i da smo vatru palili iz čiste obijesti, samo zato da bismo mogli preko nje skakati, ili zato da bismo je potom mogli politi kablom vode i slušati kako ugarci cvrče.

Vatra nas je, osim toga, pratila kamo god bismo krenuli. U školu smo, na primjer, išli kroz grad, a ondje bismo vidjeli čovjeka koji peče kestenje i radnike kako na vatri griju katran kojim će pokrpati asfalt u glavnoj ulici. U školi nas je također dočekivala vatra, jer u učionicama su stajale peći koje bi podvornik ujutro naložio, a mi bismo znali motriti kako su se vratašca na njima užarila. A ako bismo čitali strip ispod klupe, moglo nam se dogoditi da nam ga nastavnik oduzme, da otvori ona vratašca i baci naše blago ravno u vatru.

Škola je, uostalom, i sama znala da je nama vatra draga, a slutila je valjda i njezinu simboliku, pa je zato jedan od vrhunaca prilikom raznih svečanosti bila tzv. logorska vatra. Logorska se vatra priređivala i na mnogo višim razinama od školske, i oko nje se uvijek plesalo kolo, tzv. Kozaračko. Da smo tada znali što sada znamo, bili bismo mogli izbliza pratiti kako se miješaju dva rituala nejednake starosti: ples oko vatre bio je ostatak iz pradavnih vremena, ali mu se sad pridavalo značenje revolucionarnog čina, kao da je onaj oganj zapravo plamen revolucije, ili barem ljubavi prema domovini.      

Ukratko, mi smo od početka znali da vatra nikad nije samo vatra, nego da znači i nešto više od toga. Zato nam nije trebalo tumačiti što je to vatreni navijač, niti što je to vatrena ženska. I, mislim da smo po tome bili u prednosti pred današnjim ljudima: kad se oni nađu u prilici da se posluže vatrom, ne znaju što bi i kako bi, ne vide simboliku vatre i žive u stalnom strahu od nje. Nama je vatra bila domaća životinja, a njima je divlja zvijer. Pa zar nije to dokaz da je vatri mjesto u ropotarnici?

Pitanje je samo kako da se ona onamo stavi, a da ne napravi kakvu štetu. Ipak, imam ja i za to rješenje. U ono vrijeme, kad je vatre bilo svuda, dospijevala je ona i u naše krevete: postojao je osobiti grijač u koji bi se stavila žar iz šparheta, a onda bi se sve to strpalo pod pokrivače u ledenoj sobi u kojoj smo spavali. Eto, u taj grijač stavit ćemo vatru, pa neka u ropotarnici čeka svoj trenutak.