Umjetnost ljudske tragedije

Ugledni kipar Stjepan Gračan, umirovljeni profesor emeritus i dekan Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, priredio je rezime svojega dugogodišnjega skulptorskog opusa u svojoj 75. godini života, kako i priliči kiparu – u Gliptoteci HAZU-a, hramu hrvatske moderne skulpture.

Izvrstan kataloški predgovor napisao je autor Gračanove retrospektive, pisac njegove monografije, Zdenko Rus, jedan od najboljih hrvatskih živućih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti. Rus i Gračan su vršnjaci. Rus prati Gračanov rad od početka, čak su studirali povijest umjetnosti zajedno, jer Gračan je prije upisa Akademije likovnih umjetnosti dvije godine studirao povijest umjetnosti, filozofiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu, da bi poslije djelovao kao likovni kritičar pišući o izložbama u Osijeku i Slavoniji, gdje je rođen (u Pustakovcu, a djetinjstvo je proveo u Osijeku). Poslije se u životu potpuno posvetio kiparstvu i umjetnosti. Pisao je on cijeli život i dnevnik („bilješke“), koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana u formi knjige.

Zdenko Rus tekst za Gračanovu retrospektivu naslovljava Nepodnošljivo kiparstvo: poetika užasnog, kontekstualizirajući Gračanov opus u prostor i vrijeme, sjajno analizirajući uzroke i posljedice te smisao nastanka i postojanja određenog tipa umjetnosti o kojoj piše. Tko ne poznaje Gračana, a susretne se s njegovim skulpturama, trenutačno se zgadi od predstavljenog užasa i strave. Pomislilo bi se da je riječ o bolesnom, bizarnom i morbidnom umu koji takve odvratne forme stvara, o poremećenoj osobi. Da Gračana osobno ne poznajem godinama i da se s njim nisam mnogo puta družio i razgovarao, i ja bih to možda pomislio. Gračan je profinjen, pristojan, normalan, kulturan i obrazovan humanist, zanimljiv sugovornik i intelektualac među kiparima, koji od mladosti do danas, više od pola stoljeća, točno zna što radi i zašto to radi.

Naime, od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća Gračan publici podastire ružnoću i odvratnost svojih figura koja sablažnjava neupućene, ne da bi provocirao (a itekako provocira malograđanski ukus i svijest), već da bi izazvao emocije i razbio ravnodušnost isforsirano brutalno deformiranim i groteskno odurno modeliranim ljudeskarama. I doista, nitko ne može ostati ravnodušan u susretu s Gračanovim kipovima – spodobama, leševima i zombijima. Promatrače navodi na razmišljanje o ljudskoj sudbini, ljudskoj zloj kobi, o stanju obespravljenih, mučenih i ubijanih jadnika, životnih gubitnika, poglavito nevinih žrtava, svagdje u svijetu. Oni se uprizoruju poput zombija, grubo modeliranih dijelova tijela, rascijepljenih glava i često – što je karakteristično za većinu odraslih hodajućih mrtvaca koje vješto i suvereno izvodi u poliesteru – razjapljenih čeljusti, bez usta, a iz rupe namjesto usta gotovo da čujemo onaj stravični munhovski egzistencijalni krik.

Već je opće mjesto naše suvremene umjetnosti grupa Biafra, koju su osnovali kipari Branko Bunić, Stjepan Gračan, Miro Vuco i Ratko Petrić, nazvanu po krilu zgrade studentskog doma kod Meštrovićeva paviljona, u kojoj su stvorili prvi radni prostor i priredili prvu izložbu 1970. Inzistirali su na figuraciji, ne bi li izravno progovarali o čovjeku, svakodnevnom anonimnom čovjeku. Daleko bi nas odvelo pisati o Biafri i bijafrancima, o tome se ionako dosta zna, pa ćemo samo spomenuti da su priredili petnaest izložaba u osam godina trajanja grupe (1970–1978). Poslije se grupi pridružuju Stanko Jančić, Ivan Lesiak, Đurđica Zanoški... Važna je stvar da su prvi izašli sa skulpturama (i slikama: Zlatko Kauzlarić Atač, Rudolf Labaš, Emil Robert Tanay, Vlado Jakelić, Ratko Janjić Jobo…) u vanjski prostor, na otvoreno, među ljude. Jančić i Petrić prvi su i najvrsniji popartisti, a oni te Gračan i Vuco pod izravnim su utjecajem velikih njujorških popartističkih kipara Georga Seagala i Edwarda Kienholza. Izlažu na neuglednim, perifernim, pustim mjestima, parkićima, haustorima. Još za studija povijesti umjetnosti Gračan radi organičke, bijele skulpture, čistih oblika, pod utjecajem Konstantina Brancusija i Jeana (Hansa) Arpa. Također, izradio je i niz kolaža, potpuno samosvojnih, na tragu prve hrvatske neoavangarde, posve apstraktnih. Po upisu Akademije okreće se figuraciji u doba prevlasti apstrakcije i konceptuale. Oduševljava se pop-artom i u njemu vidi spas za umjetnost, za razliku od mnogih drugih stručnjaka, povjesničara umjetnosti. Tu je i pojava Nove figuracije i Novoga realizma 1961. u francuskoj umjetnosti.

Gračan je razvio kiparenje ljudskih figura uništenih egzistencija, izgubljenih i osamljenih u prostoru i vremenu, jadnike, žrtve, gubitnike. To su nevine žrtve koje vape za pravdom jer su nepravedno smaknute. Tada je harao Vijetnamski rat, u nigerijskoj pokrajini Biafri milijun je ljudi, mahom djece, umrlo od gladi, a da međunarodna zajednica, kao ni u drugim kriznim situacijama, nije reagirala. (Uvijek sam mislio da je grupa Biafra uzela ime po strahoti i nepravdi mnogobrojnih umrlih od gladi u Biafri, a ne po svojevrsnom prvom zagrebačkom i hrvatskom skvotu.) To su ljudi zombiji, živi mrtvaci, sjajno izvedeni u tehnikama kojima Gračan suvereno vlada: poliesteru, poliuretanu, čak i gumi. Imaju bizaran izgled, ali neposredno i efektno ostavljaju učinak na promatrača. Dodatno su sugestivne zbog boja koje iz njih zrače, jakih i intenzivnih, tako da je grozomoran dojam tim izraženiji. Poslije su figure postale čiste groteske: naredale su se figure zgrčenih i spaljenih dojenčadi i svinja, za koje bih osobno rekao da mnogo duguju pepelom prekrivenim jadnicima u Pompejima koje je žive spalila vulkanska lava provalom Vezuva 69. godine poslije Krista nego modelima Seagala ili Kienholza. I doista dvije figure, žene i muškarca, izvedene su kao da ih je prekrila lava i ostao od njih samo pepeo, u ljubavnom grču.

Reakcija na politička zbivanja

Radovi Bez naziva XII iz 1972. i Bez naziva XV iz 1973. prikazuju spaljena tijela čovjeka koji napola sjedi, odnosno sjedi, a odnose se na muškarce koji su se dobrovoljno samospalili iz ideoloških i svjetonazorskih razloga, zahtijevajući slobodu i mir, dakle iz političkih razloga. To su budistički redovnik Quang Duc, koji se sam spalio u središtu Saigona 1963. zbog antibudističke politike predsjednika države, američkoga ratnog veterana iz Vijetnama Normana Morrisona, koji se spalio pred uredom ministra obrane McNamare u Pentagonu 1968, a iste se godine spalio češki student filozofije dvadesetogodišnji Jan Pallach u središtu Praga zbog sovjetske okupacije Praga i Čehoslovačke.

Gračan vrlo žive, suvremene političke sukobe intenzivno proživljava i na njih ukazuje i upozorava na zlo, koje pretvara u naturalističke prizore smrti, i zato su njegove skulpture sjajne, a njihova ružnoća opravdana i jasna. Nije nevažan ni utjecaj profesora s Akademije Valerija Michielija, majstora ljudeskara u raspadu egzistencijalističke tragike. Gračan stvara Princa karnevala, i ciklus Poslije svega, s nizom poluspaljenih, pougljenjenih djece i praščića, za koje je jedna žena, užasnuta prizorom, uzviknula da je predstava blasfemična, što dovoljno govori o uzbuđenju i reakcijama mnogih koji se susretnu s gnjusnim kiparevim idejama. Stoga Rus s pravom u naslov teksta izložbe stavlja sintagmu Nepodnošljivo kiparstvo, jer mnogima ono upravo to i jest. Saznanje da su ljudi i svinje identične DNK-strukture, s gotovo frivolno-morbidnim predznakom, koji doista ljude koji imaju malu djecu mogu šokirati i natjerati da uzviknu: blasfemično. No Rus ispravno zapaža da Gračan nije apologet „estetike odvratnosti“, već da je njegov problem etički, a ne estetički. Slažemo se s tom postavkom, jer Gračana zanima stanje čovjeka i čovječanstva, ljudska tragičnost, a ne tjeranje nekog trendovskog „novoestetskog“ aksioma o estetici ružnog i odvratnog.

Osim toga, estetika ružnoga u umjetnosti postoji u 19. stoljeću, u kritikama Charlesa Baudelairea, a odvratnost je postala česta u mnogobrojnim suvremenim umjetničkim konceptima, na primjer kod bečkih akcionista, Colletee Schneeman, Paula McCarthyja, da nabrojimo prve koji nam padaju na pamet.

Propitivanje današnjice

Strategija odvratnog odavno je nadomjestila ljepotu u umjetnosti. Kod Gračana su potom došli i klonovi na red, pa su ružičaste bebe završile u vrećama, što osnažuje ideju o umjetnikovim preokupacijama što je danas čovjek i što znanost s čovjekom može napraviti u ime „napretka“, pitajući se opet o etičkim normama svih aspekata ljudskosti. U vrijeme nihilizma sve je moguće, ljudi postaju sjene, otuđenici.

Gračan je ostavio i niz crteža koji opsesivno istražuju bit i sudbinu čovjekovu, pa su izrazito ekspresionistički, kao što je ekspresionistička, u krajnjoj instanci, i većina njegovih skulptura. Posebno sablažnjivo i tragično tužno djeluju ubijeni fetusi u šestom mjesecu trudnoće, ta nesretna dječica kojoj nije dana ni šansa da budu rođena. Stavljeni su onako crveni i ružičasti u vreće i obješeni na grane stabala. Kada je svjetski poznat talijanski umjetnik Maurizio Cattelan izložio hiperrealističke figure tinejdžera obješene o grane, izazvao je opću sablazan, a kada je Gračan to učinio mnogo ranije i mnogo gore (obješeni fetusi) zgrozio je samo dio domaće javnosti, jer nažalost nije, premda bi trebao biti, svjetski poznat. Njegova ideja bila je hommage velikom mađarskom piscu Beli Hamvasu, koji spominje svinje i cvijeće, pa ih Gračan stavlja u plastične vreće i vješa. Mnoštvo je izvanrednih radova i ciklusa u umjetničkoj karijeri napravio kipar Gračan, a zanimljivo je i kako ih je radio. Nakon što bi figuru modelirao i izlio u poliesteru, ostavio bi izvornu boju ako bi htio potencirati kolorističku živost i uvjerljivost kipova, a kada bi htio dobiti efekt pougljenjenosti, jednostavno ih je spalio let-lampom. Kako god, njegove sablažnjivo i perverzno odvratne figure toliko uvjerljivo govore o egzistencijalnoj ljudskoj tlapnji, da postaju ganutljivo duhovitima i šarmantnima u svojoj poetici smrti.