U potrazi za ljepotom: elegantna poniznost Leonarda Cohena

„Nisam znao tko sam, kamo idem, kakav je svijet i kakve su žene. Jedino sam znao da ću dokumentirati ovaj sićušni život. (...) Nikad nisam rekao da sam veliki pjesnik; nikad nisam ni na koji način dao naslutiti da sam išta više od minornoga pjesnika, pjevača ili što god to bilo. Neka drugi daju etikete.“

Možemo zaviriti u svaku od nepreglednih ladica u golemu arhivu popularne glazbe, pročitati i preslušati sve intervjue i izjave relevantnih autora i interpretatora, preslušati sve albume i pročitati svaki stih, ali skromniju figuru od Leonarda Cohena teško je, gotovo nemoguće pronaći. Elegantna poniznost neizostavni je element njegove estetike i njegova karaktera, fascinantnog u svojoj nesavršenosti i ranjivosti, u kreativnoj znatiželji, nježnosti, profinjenosti, nepopustljivoj tvrdoglavosti, povremenoj kontroliranoj vulgarnosti, vječnoj ozbiljnosti i smislu za humor, koji je bio „toliko uzvišen da je na njega malo tko reagirao“.

Secirajući vlastite snove, promišljajući vlastitu osjećajnost i vlastita poskliznuća, Cohen je do zadnjeg takta ukazivao i na povremene dvojbe svakog od nas – i to nije stereotip. U devet izvedbi na albumu You Want It Darker, objavljenu tek nekoliko tjedana prije smrti, ostao je refleksivan i sugestivan. Razlika je samo u tome što se ovdje iz svakoga tona osjeća još dublja rezignacija. Slikovito kazano, ranije je bio pjesnik i ljubavnik – na kraju kao da je ostao samo pjesnik, s vatrom koja se ipak morala ugasiti.

Dakle, ostali smo bez jednog od najboljih kantautora u povijesti popularne glazbe, pri čemu se Cohenova veličina danas uzima zdravo za gotovo. Iz ove perspektive teško je zamisliti da su njegove ploče, i to one najbolje iz prvoga dijela karijere, nerijetko dobivale oprečne, pa i podrugljive osvrte (posebno američke) kritike i da su teško dolazile do široke publike. Očito je dosta vremena bilo potrebno da se svijet saživi s njihovom krhkom konstrukcijom, s varljivom jednostavnošću glazbe s jedne, i kompleksnom, višeznačnom poetikom s druge strane.

No, kao što piše Ira Nadel, njegov najcitiraniji biograf i ugledni profesor engleske književnosti na Sveučilištu British Columbia: „Za Cohena nema razlike između glazbe i pisanja. To utjelovljuje židovsku tradiciju jedinstva Pisanog zakona i Usmenog zakona. Oni su nedjeljivi, a Usmeni zakon ponekad se tumači kao duša Pisanoga. Njihova su otkrivenja istodobna.“

Dakako, ono što je Cohena odvajalo od ostatka kantautorske i svake druge glazbene scene 1960-ih, bila je njegova akademska literarna izobrazba i činjenica da je stekao književnu reputaciju prije negoli je 1967. snimio prvi takt prve skladbe s blistavoga debija Songs Of Leonard Cohen, jednog od impresivnijih prvijenaca kantautorske glazbe općenito.

Napuštanje književnosti

Dakle, nešto šira, ali ne i masovna publika – ona koja sluša ploče, gleda filmove i povremeno pročita knjigu ili dvije – Cohena je susrela upravo tada, na isteku šezdesetih, kad je napokon shvatio da mu spisateljska karijera teško može osigurati pristojnu materijalnu budućnost. Nakon četiri knjige poezije i dva romana (Omiljena igra i Divni gubitnici), od skromne zarade više nije bio kadar, kako je objasnio u nekom intervjuu „ni platiti račune. Sve moje knjige dobivaju odlične recenzije i o meni je vladalo dobro mišljenje u uskim krugovima onih koji me poznaju, ali... ja sam pritom stvarno gladovao.“ Kritičar Boston Sunday Heralda u osvrtu na Divne gubitnike zabilježit će da „James Joyce nije mrtav. On živi u Montrealu pod imenom Leonard Cohen, a piše pod utjecajem Henryja Millera.“

No prave motive Cohenove odluke o glazbenoj karijeri valja tražiti u njegovoj nemirnoj naravi, koju je u glazbenom smislu prva osjetila Judy Collins, tada ugledna umjetnica na sjevernoameričkoj folk-sceni. Dakako, treba napomenuti da je pojam folk ovdje posve lišen podrugljivih konotacija koje mu se pripisuju u domaćoj uporabi; u angloameričkoj terminologiji folk označava ne samo glazbu s ishodištem u tradiciji nego i onu akustičarskog predznaka općenito, a često s naglašeno socijalnom, poetskom ili intelektualnom podlogom.

Provjerena priča kaže da je Cohen oduševljenoj Collinsovoj otpjevao Suzanne u telefonsku slušalicu, što je bilo dovoljno da pjesma završi na njenom albumu In My Life iz 1966, naslovljenu prema klasiku Beatlesa. I lavina je krenula. Doduše, bila je to tiha lavina koju je nedugo zatim dodatno „pogurao“ John Hammond, glasoviti producent i lovac na talente u izdavačkoj kući Columbia Records. Hammondov je instinkt prepoznao mnoga velika imena prije no što su doista postala velika: od Billie Holiday i Boba Dylana do Brucea Springsteena i Arethe Franklin. „Imaš ga, Leonarde“, lakonski je priopćio Cohenu nakon što je ovaj prošao audiciju, a (razmjerno) mladi autor nikada ga nije upitao na što je točno mislio. Na talent? Ili ugovor? Svejedno: sada je imao oboje.

Ljubimac francuske publike

Na svojim ključnim ostvarenjima, a posebice onima iz prve stvaralačke etape, od 1967. do 1974, Cohen unosi nov način korištenja jezika u kontekst rocka, daje mu intelektualnu dimenziju, pokazujući pritom da se to može ostvariti na sasvim prirodan i nepretenciozan način: oskudno aranžiranom glazbenom introvertnošću.

Pojednostavljeno, njegova se estetika napajala iz tri naoko oprečna izvora – iz klasične literature Yeatsa, Keatsa, Lorce i drugih, potom iz opusa country-veličina kalibra Hanka Williamsa (koji poslije dobiva izravnu posvetu u skladbi Tower Of Song), te iz šansonjerskog nasljeđa, što nije neobično s obzirom na frankofonski kulturni kontekst njegova podrijetla: i u vremenima najniže popularnosti Cohen je mogao računati na francusku publiku.

Učinivši svjestan i radikalan otklon od folka, osamdesetih je sintetičkim popom za odrasle osvojio novu slušateljsku generaciju, ali njegov prepoznatljiv bas-bariton, koji je svaki koncertni prostor bio kadar ispuniti od vrha do dna (u što se uvjerila i hrvatska publika), ostao je njegov zaštitni znak. U skladbama poput The Future, Cohenova glazba počela je dobivati i političke prizvuke, a poslije se povukao u zenbudistički samostan u Kaliforniji, gdje je pet godina proveo pod imenom Jikan – u prijevodu, otprilike, Tihi.

Gotovo cijeli njegov život u Umjetnosti zapravo izvire iz procjepa, iz pukotine koja – kao što sugerira stih iz pjesme Anthem, s ne osobitog albuma The Future – i postoji zato da se svjetlo kroz nju probije. Drugim riječima, Cohen je po mnogočemu hodajuća kontradikcija, autor rascijepljen između beznadne melankolije i britke duhovitosti; između spiritualnosti i ovozemaljske putenosti; između „trivijalnosti“ rocka i kompleksnosti „prave“ poezije. Napokon, i njegova kontinuirana glad za opuštenijim mediteranskim životnim stilom na otoku Hidri naspram dijametralno suprotna, montrealski hladna podneblja kojega se nikada nije odrekao, dovoljno govori o „razapetosti“ umjetnika u vječnom kretanju (stvarnom i metaforičkom) i u potrazi za pravim, ili barem nekakvim odgovorima. Domaći Montreal, magloviti i odbojni London, njujorški Manhattan (s Warholovom Tvornicom), grčka Hidra, hotel Chelsea (New York još jednom), povremeni izleti u Pariz, te zenbudističko skrovište u Los Angelesu... sve su to lokacije koje su na ovaj ili onaj način obilježile njegovu životnu i umjetničku putanju.

Romantični autsajder

Tko je bio Cohen? Odgovor je teško sažeti u jednoj knjizi, a kamoli rečenici. Za neke, zlobnije, on je prototip današnjeg hipstera. Za druge, (kao što je publicist i novinar Tim Footman) on utjelovljuje arhetip neurotičnog autsajdera, sazdanog od romanticizma 19. stoljeća i egzistencijalizma 20. stoljeća. Štogod bilo posrijedi, njegove pjesme vremenom dobivaju na vrijednosti – te pažljivo i dugo oblikovane ispovjedi (samo je kultna tema „Hallelujah“ oblik dobivala pune dvije godine!) očito su osuđene na dug, vječan život.

Ili, prema Nadelovim riječima: „U svom životu Cohen je nastojao svjedočiti, dodirnuti i iskusiti ljepotu iz prve ruke. Međutim, ironija ove žudnje jest u tome što bi nestala čim bi je dodirnuo. Napustio bi sve koje je volio – kad bi dobio ljepotu, napustio bi je jer bi se osjetio zatočenim. Ili, kao što je jednom napisao, ‘čemu se divim u zoru, prezirem u sumrak.’ Želja za stvaranjem rađa se iz depresije i očaja.“

Možda, ali to je tek jedna dimenzija Cohenova stvaralaštva. Riječ je o nevelikom ali kompleksnom opusu, teškom tek četrnaest studijskih ploča, o opusu izraslog iz obične, svakodnevne patnje, ali i radosti i žudnje za životom. Ako ima istine u tvrdnji da je uvijek bio sklon „napuštanju“ (što je odlika romantičnog pesimizma utkanog u njegov DNK), to proizlazi iz filozofskog shvaćanja da je „jedini apsolut promjena.“ Za njegovo dosezanje potrebna je golema disciplina, i u tome jest ključ Cohenove postojanosti i uspjeha. Jedno je sigurno: intimni zapisi s prvih crta njegovih emotivnih bojišnica odavno su se urezali u svjetski kulturni krajolik: glazbeni, literarni i svaki drugi.