Svijet će nas poštovati koliko mi sebe poštujemo

Povjesničar književnosti i književnik Tihomil Maštrović glavni je urednik kritičkog izdanja Sabranih djela Milana Begovića, koja su dosad tiskana u dvadeset svezaka. To, a osobito međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, kao i skromno obilježavanje 140. obljetnice rođenja Milana Begovića, povod su razgovoru s Tihomilom Maštrovićem.

Gospodine Maštroviću, kada smo dogovarali ovaj razgovor, rekli ste da živimo u vremenu ogorčenih ljudi. Zašto ogorčenih?

Zato što je hrvatski narod nakon vojne pobjede nad srpskim okupatorom u Domovinskom ratu platio visoku cijenu za svoju slobodu, a danas se mnogi pitaju gdje su nestali ideali za koje smo vjerovali da će se ostvariti u slobodnoj, demokratskoj i neovisnoj hrvatskoj državi.

Nisu ostvareni?

Uglavnom ne. Sloboda je donijela sreću u hrvatske domove, ali društvene okolnosti što su ih odredile nezaposlenost, siromaštvo, korupcija, socijalne i društvene nepravde, brojnost birokracije, koju je trebalo nakon oslobođenja lustrirati, stvorile su velik raskorak između očekivanog i ostvarenog. To proizvodi nezadovoljstvo, ogorčenje, mučninu i brojne frustracije hrvatskih ljudi.

Je li gorak okus života uzrokovan možda i strahom da u globaliziranom svijetu individua malo toga može promijeniti?

U globaliziranom svijetu nedostatak individualizma i samosvijesti opća su pojava. Bez samosvijesti nastupa bezvoljnost, neambicioznost, ukratko apatija. No usprkos tomu među pojedincima koji i danas stvaraju djela univerzalnih vrijednosti i mnogi su Hrvati iz umjetnosti i znanosti. Nažalost, to se u najvećoj mjeri ostvaruje izvan domovine jer u Hrvatskoj valja dosta toga promijeniti da ona postane „zemlja znanja“ i optimalnih stvaralačkih mogućnosti.

Kako ste onda vi postigli međunarodno priznanje hrvatskoga jezika?

Na to me ponukala nepriznatost hrvatskoga jezika, što je bila ozbiljna prepreka u svim oblicima komunikacije izvan hrvatskih državnih granica. Posebice na stranim sveučilištima, na kojima se, osim u iznimnim slučajevima, hrvatski jezik nije priznavao kao zasebna činjenica, pa se zasebno nije mogao ni studirati. Nadalje, nije bilo međunarodnih osnova za artikuliranje hrvatskih fondova knjiga u svjetskim knjižnicama, što je korisnicima knjižnica otežavalo uvid u književnost na hrvatskom jeziku. Zato je nakon uspostave hrvatske države valjalo iskoristiti sve stručne i pravne mogućnosti da se napokon hrvatskom jeziku u međunarodnim ISO-standardima dodijeli samostalni jezični kod, kakav imaju svi međunarodno priznati jezici svijeta.

Kada ste to pokrenuli?

Kao glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu od 2007. do 2011. odlučio sam, (bez obzira na mnoge ranije neuspjele pokušaje) 2008. poslati mjerodavnim međunarodnim tijelima zahtjev za izmjenu međunarodnoga jezičnog koda, odnosno za priznanje samostalnosti hrvatskoga jezika. Zahtjev je podnesen međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2, Registration Authority sa sjedištem u Washingtonu, mjerodavnom za svjetsku kodifikaciju jezika.

Do 2008. postojao je samo tzv. srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički naziv za dva jezika, srpski i hrvatski, unutar kojega je razlikovnost izražena samo podjelom na grafiju, hrvatska varijanta bila je iskazana latinicom, a srpski ćirilicom. Umjesto službenoga korištenja hrvatskoga jezika u inozemstvu uporno se nudio tzv. srpskohrvatski jezik, primjerice prevođenje na Međunarodnom tribunalu u Haagu ili pak neobični, zapravo bizarni BKS-jezik na sveučilištima nekih europskih zemalja, npr. u Austriji.

Osim NSK-a je li još tko podupro vašu inicijativu?

Pridružio nam se i Hrvatski zavod za norme, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenu postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije. Četiri ustanove zajednički su zatražile da se izmijeni dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik i postojeće troslovne oznake njegovih „varijanti“ iz norme ISO 369-2 za bibliografsku uporabu; naime do tada se za hrvatski jezik upotrebljavala oznaka scr koja je bila skraćenica za Serbo-Croatian-Roman dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, skraćenica za Serbo-Croatian-Cyrillic. Umjesto te klasifikacije zatražili smo da se uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

I kada je to prihvaćeno?

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee, prihvatili su zahtjev dviju nacionalnih knjižnica i mjerodavnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz dalje upotrebe, a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski sa svojim odvojenim oznakama dobili su mogućnost dalje nesmetane uporabe. Ta se odluka primjenjuje od 1. rujna 2008.

Što je to konkretno značilo za položaj hrvatskoga jezika u svijetu?

Od tada se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde na brojnim sveučilištima gdje za njega postoji interes. Time je znatno olakšan put hrvatskim knjigama u knjižne fondove svjetskih knjižnica, u različite bibliografije, u znanstvene projekte, kao i put relevantnom pozicioniranju hrvatskoga jezika te hrvatske književne i znanstvene baštine u oblikovanju sastavnica cjelokupnoga svjetskog kulturnog nasljeđa. To znači snaženje hrvatskoga nacionalnog identiteta te ravnopravnost hrvatskoga jezika među ostalim jezicima kao pretpostavke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u međunarodnoj zajednici.

I u tomu su, kako ste rekli, sudjelovali i Srbi?

Da. Glede toga važno je reći da Zahtjev za izmjenu međunarodnoga koda hrvatskoga i srpskoga jezika nije pokrenula politika, nego struka. Nije bio artikuliran s ideoloških pozicija – sjetimo se samo jugokomunističkog tzv. „bratstva i jedinstva“ – već s pozicija istinskih stručnih, znanstvenih i životnih interesa jedne i druge strane.

Od tada se u svjetskim knjižnicama knjige tiskane latinicom na srpskom jeziku ne vode hrvatskima ni ćirilicom na hrvatskom srpskima?

Točno. Time su barem srbijanske jezične institucije napustile integralističku jezičnu politiku. Koliko je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika povijesni trenutak za hrvatski jezik, toliko je i za srpski. Naši su jezici jezici u dodiru; bliski ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

Ovdje svakako valja naglasiti da je potkraj 2010. Europska Unija prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, a ne dotadašnji srpskohrvatski, što su čak predlagali, tobože zbog štednje, i neki hrvatski novinari. Tom važnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

Osim nekih novinara vjerojatno je bilo i drugih opiratelja?

Bilo ih je na hrvatskoj strani, nažalost i među jezikoslovcima. Možda nisu bili opiratelji koliko osporavatelji ostvarenoga postignuća, pri čemu ističem da je i prešućivanje oblik osporavanja.

Što im je sporno?

U korijenu sporne su ponajprije njihove biografije i bibliografije nastale na krilima ondašnje jugounitarističke političke ideologije. Naime mnogi su od njih svojim „znanstvenim“ prilozima u pojedinim društvenim ili humanističkim znanostima pridonijeli, više ili manje prikrivenim unitarističkim jezičnim pogledima. Akademik Radoslav Katičić, koji je među prvima pozdravio međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, više je puta istaknuo da su u hrvatskoj intelektualnoj sredini još vrlo prisutni i utjecajni oni koji nisu pripravni doista napustiti ono što je do šezdesetih godina prošloga stoljeća prevladavalo u hrvatskoj filologiji.

Nije li tomu opiranju razlog hrvatsko jugoslavenstvo i strah da će to biti proglašeno nacionalizmom, što je u SFRJ bio najteži grijeh?

I jedno i drugo, ali bih tomu pridodao i zlosretni hrvatski jal, kojim zaista nikada nismo oskudijevali. On nas već stoljećima prati pri svakom ozbiljnijem pokušaju afirmacije hrvatskoga jezika.

Niste spomenuli koliko ste u svemu imali podršku hrvatskih vlasti?

Nismo imali nikakvu podršku hrvatskih vlasti. O odnosu tada aktualne hrvatske političke vlasti prema međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika rječito govori podatak da je 2010. u ime jačanja regionalne suradnje Jadranka Kosor, tadašnja predsjednica Vlade Republike Hrvatske, prijevode pravne stečevine Europske Unije na hrvatski jezik poslala Srbiji i drugim zemljama u regiji kao dar, pri čemu valja znati da je njihova vrijednost procijenjena na više milijuna eura.

Mislite da time nije prihvatila posebnost hrvatskog jezika?

Ne treba biti osobito pametan da se shvati kakve su političke poruke time odaslane. No, činjenica jest da vlada Jadranke Kosor, koja se nije očitovala o ostvarenom postignuću, 2011. nije dala suglasnost za moj drugi mandat na mjestu glavnoga ravnatelja NSK. Moram li spomenuti i to da je 2010, dakle u doba njezine vlasti, državnim novcem tiskana knjiga Jezik i nacionalizam pseudoznanstvenice Snježane Kordić, u kojoj se niječe posebnost hrvatskoga jezika?

Zašto se u Hrvatskoj hrvatstvo tumači i doživljava negativno? U tomu osobito prednjače mnogi kojima ne smetaju francuski, engleski, američki
nacionalizmi.

Riječ je o sluganskom, malograđanskom mentalitetu nastalu pod stranim vlastima koje su stoljećima vladale Hrvatskom, bez obzira upravljale one Hrvatskom iz Beča, Budimpešte ili Beograda. Tu su korijeni postojanja naših brojnih apatrida: mađarona, talijanaša i autonomaša, srbofila i jugofila. Nasuprot njima, oni što su zagovarali hrvatsku nacionalnu samosvijest bili su izloženi političkim progonima, uhićenjima i društvenom marginaliziranju. Tek velike povijesne nevolje, kakva je bila i srbočetnička agresija na Hrvatsku, budile su hrvatsku nacionalnu samosvijest, koja je bila temelj hrvatske pobjede u Domovinskom ratu. Nakon te veličanstvene pobjede, jer nije provedena lustracija, novo-stari hrvatski apatridi opet pokušavaju naći nove gospodare u novim centrima moći, u Bruxellesu, Londonu, Washingtonu...

Moraju li se Hrvati braniti od nacionalnoga, što im se stalno nameće ili sugerira?

Ne. Oni tuđe poštuju, a svojim se diče. O tome najljepše govore završni stihovi pjesme Hrvatska velikog hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića: „ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi i kud god idem sa mnom je Hrvatska.“

S obzirom na strah od nacionalnoga vjerojatno imamo Ministarstvo obrane, a ne rata, Ministarstvo branitelja a ne ratnika itd.? Je li i to discipliniranje hrvatstva?

Defenzivan odnos hrvatske političke vlasti doveo je do toga da nas u svijetu više ne cijene kao poslije vojnoredarstvene operacije Oluja, kada je ugled Hrvatske bio najveći. Političari su rastočili ostvarene vrijednosti i ponašaju se kao da smo vodili osvajački rat, a ne obrambeni. Krajnje je vrijeme da svi zajedno poradimo na nacionalnoj samosvijesti i suprotstavljanju destrukciji defetističke svijesti. Svijet će nas poštovati upravo onoliko koliko sebe poštujemo kao narod, kao političku naciju. A u takvu ozračju će i nazivi koje spominjete biti drukčiji.

Kao glavni ravnatelj NSK-a u Zagrebu jeste li razmišljali da tu knjižnica preimenujete u Hrvatska knjižnica?

Jesam. Sve europske knjižnice imaju u naslovu svoje nacionalno ime. Primjerice, Bibliotheque nationale de France, British Library, Deutsche Nationalbibliothek, Österreichische Nationalbibliothek itd. Odmah po mojem stupanju na dužnost glavnog ravnatelja, u NSK sastavili smo prijedlog Zakona o Hrvatskoj nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ali nažalost naš prijedlog vlast nije prihvatila i tako jedino NSK nema zakon o svojoj djelatnosti (lex specialis) kao što ga imaju sve ostale važne ustanove kulture, znanosti i obrazovanja; HAZU, Hrvatski državni arhiv, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, sva državna hrvatska sveučilišta... .

Kako ste htjeli nazvati NSK?

Naš prijedlog bio je: Hrvatska nacionalna i sveučilišna knjižnica. Danas u njezinu službenom imenu stoji i lokalna odrednica NSK u Zagrebu, što dodatno naglašava njezinu ne svenacionalnu, nego naprotiv lokalnu određenost, zapravo njezinu marginalizaciju, pa i političku. Ona je i u suverenoj Hrvatskoj, kao i u svim prethodnim državama, ostala nacionalno anonimna.

Objavili ste i uredili brojne knjige i zbornike i tako zaboravu oteli mnoge znamenite Hrvate, koji još čekaju pravu književnopovijesnu satisfakciju. Biste li neke izdvojili?

Već dvadesetak godina u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a voditelj sam projekta Hrvatski književni povjesničari, koji se ostvaruje sinergijom znanstvenika s humanističkih fakulteta i sveučilišta, kao i drugih znanstvenih ustanova na čelu s Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Sustavno se provode književnokritička, književnoteoretska i komparatistička istraživanja opusa pojedinih hrvatskih književnih povjesničara, koja do realizacije ovog projekta u najvećoj mjeri nisu kvalitetno bila provedena niti u analitičkim prosudbama niti u sintezama, a pogotovo ne multidisciplinarno, interdisciplinarno i transdisciplinarno, što ta tema zahtijeva.

Zašto nisu istraživana?

Pa između ostaloga i zato što je u ideološkim vjetrometinama dvadesetog stoljeća recepcija znanstvenih rezultata bila zastrta koprenom neznanstvenih, različitim ideologijama prožetih tumačenja. Sada u zbornicima Hrvatski književni povjesničari znanstvenici ne ideologiziraju, već s različitih motrišta pažljivo nastoje detektirati znanstveno promišljanje hrvatske književne povjesnice koje je hrvatsku književnost, umjetničko i kulturno nasljeđe, pa i cjelokupnu hrvatsku narodnu povijest, određivalo kao važnu pretpostavku hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta te kao dio europskoga kulturnog prostora.

Brojni rezultati do kojih su znanstvenici došli u istraživanjima znanstvenih opusa uglednih hrvatskih književnih povjesničara: Mihovila Kombola, Slavka Ježića, Franje Fanceva, Tome Matića, Alberta Halera, Dragutina Prohaske, Branka Vodnika, Ivana Milčetića, Milana Rešetara, Vatroslava Jagića, Šime Ljubića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ive Frangeša i Antuna Barca objavljeni su u zasebnim znanstvenim zbornicima i pokazuju da su prethodne spoznaje o znanstvenim i stručnim prinosima pojedinih hrvatskih književnih povjesničara dobrim dijelom bile nedostatne, a dijelom i pogrešne.

Jer su bile instrument dnevne politike?

Da, vrlo često. Mnoge prosudbe i ocjene bile su određene ideološkim supstratom unesenim u znanstveni diskurs. Tu je činjenicu također važno detektirati kod ocjenjivanja znanstvene djelatnosti važnijih hrvatskih književnih povjesničara, jednako kao i recepciju njihova rada.

A bilo je i prešućivanja?

Rekoh već, i prešućivanje je bio oblik krivotvorenja znanstvene istine. Paradigmatični su primjeri recepcije znanstvenoga opusa S. Ježića, F. Fanceva, A. Halera, D. Prohaske i dr. Stoga neke netočne i nedostatne spoznaje o znanstvenom stvaralaštvu istaknutih hrvatskih književnih povjesničara nakon rezultata suvremenih znanstvenih istraživanja moraju biti redefinirane. Kao i objavljene u odgovarajućem znanstvenom zborniku i dostupni zainteresiranoj javnosti. Nadamo se da će se sustavno prezentirati u sveučilišnim i gimnazijskim udžbenicima, leksikonima i enciklopedijama, povijestima hrvatske književnosti, znanosti i kulture, retrospektivnim pregledima hrvatske književnosti i drugdje.

Možemo li imati pravu historiografiju bez istine o titoizmu i komunističkim zločinima, o kojima se malo napisalo u našoj književnosti?

Zašto dugo vremena nije bilo dobrih književnih djela, ili pak kvalitetnih i pouzdanih znanstvenih studija o mračnom razdoblju komunističke diktature, pitanje je koje mi se kao književnom povjesničaru dugo vremena samo nametalo.

I koji je bio odgovor?

Razmišljajući o uzrocima toga uvijek mi se kao razlog nudio strah. Komunistički totalitarni i represivni sustav nije dopuštao demokraciju ni slobodu stvaralaštva. Pisci koji nisu htjeli prihvatiti represiju kao obračun s političkim protivnicima završili su ili u komunističkim kazamatima ako su odlučili ostati u zemlji dok ih je, ako su se odlučili za emigraciju, u inozemstvu prije ili poslije dočekao Udbin ubojica.

Kako ste se osjećali kada ste nedavno gledali snimke stravičnih komunističkih zločina, koji se u nas još nedovoljno osuđuju?

Bio sam užasnut! Mogu samo zamisliti kako je tek obiteljima onih čije su bližnje zvjerski i bez suda likvidirali komunistički zločinci! Svi ti stravični zločini nad Hrvatima i ostalim žrtvama, među kojima su civili, žene, među kojima i trudnice, starci, djeca, invalidi, ranjenici…, izvršeni su nakon rata i moraju se napokon rasvijetliti, a krivce strogo osuditi. Mora se glasno reći: Oni koji to priječe suodgovorni su za te zločine!

Jesu li strah i inercija razlog što književnopovijesna struka malo brine o srpskom svojatanju hrvatskih pisaca i pripajanju dubrovačke književnosti korpusu srpske?

To se događa i to je neshvatljivo. No ima i iznimaka.

Primjerice?

Odsjek za povijest hrvatske ­književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, u kojem sam zaposlen, prošle godine oštro je reagirao na objavljivanje knjige Zlate Bojović Istorija dubrovačke književnosti (Beograd, 2014), glasno upozorivši kako je na djelu još jedno nijekanje hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta.

To je i krađa?

Da. Spomenuta srpska autorica, inače sveučilišna profesorica u Beogradu, tom knjigom  dubrovačku književnost izmješta iz hrvatske književnosti, koje je ona organski dio i jedan od kamena temeljaca. Svojatanje hrvatske kulturne baštine na tragu je primjene velikosrpskih pseudoznanstvenih teza po kojima Hrvati nemaju svoj jezik nego govore srpskim, po kojima su brojna hrvatska urbana kulturna središta zapravo srpska, po kojima su brojni hrvatski pisci hrvatskoga književnog i znanstvenog nasljeđa srpski itd. Ne budemo li ubuduće glasno upozoravali na takve šovinističke pojave, one će se nastaviti.

S obzirom da ste glavni urednik kritičkog izdanja Sabranih djela Milana Begovića, izdavači HAZU i Naklada Ljevak, možete li reći kada će projekt biti završen?

Nažalost, Begovića od kada je počeo pisati prati zla kob glede domovinske recepcije. Njegov umjetnički opus do sada nikada nije bio predočen cjelovito u jednom izdanju, pogotovo ne u kritičkom izdanju. Stoga objavljivanje cjelokupna opusa u Sabranim djelima prije svega znači postavljanje temeljnih pretpostavki za istraživanja stvaralačkog opusa uglednoga hrvatskog književnika. Kako je riječ o jednom od najcenzuriranijih i najprešućivanijih pisaca u našoj književnosti, to će izdanje, kada bude u cijelosti objavljeno, definitivno potvrditi mišljenje dobrih poznavatelja književnosti koji su isticali da Begovića valja smatrati klasikom hrvatske književnosti.

Nekada su Begovićeva dramska djela bila cijenjena i izvođena u svijetu.

Najveći broj Begovićevih drama praizveden je u zagrebačkom kazalištu, a izvođena su na gotovo svim hrvatskim, kao i na brojnim europskim pozornicama, pa i onima u Južnoj i Sjevernoj Americi. Djela su mu prevedena i tiskana na bugarskom, češkom, engleskom, esperantu, mađarskom, njemačkom, poljskom, slovačkom i talijanskom jeziku. Međutim, inozemni književni i kazališni uspjeh Begoviću nije u hrvatskoj sredini donio očekivana priznanja, naprotiv, možda baš u tome valja tražiti razloge što je bio jedan od najosporavanijih književnika.

Jedan od glavnih osporavatelja i protivnika bio je Krleža.

Da. Ali unatoč svemu tome Milan Begović je djelom i životom pokazao svoj europeizam, znao je biti Hrvat u Europi i Europejac u Hrvatskoj. Želim vjerovati da ćemo mu se odužiti objavljivanjem njegovih Sabranih djela i time hrvatskom književnom klasiku podići „spomenik trajniji od mjedi“.

Koliko ćete još svezaka objaviti?

Do sada je tiskano dvadeset svezaka. Posljednji svezak Sabranih djela objavljen je 2010, bili su to piščevi Izabrani dramski prijevodi i od tada nije tiskan ni jedan od preostala četiri sveska, premda su sva četiri pripremljena. Preostala četiri sveska nužno je što prije tiskati, u protivnom od cijeloga projekta ostat će tek torzo.

Zašto se ne tiskaju?

Izvršni izdavač Naklada Ljevak razlog nalazi u izostanku dostatne novčane potpore Ministarstva kulture u financiranju projekta.