Suvremena umjetnost nije didaktična

Renata Poljak multimedijalna je umjetnica koja se već dvadesetak godina vrlo intenzivno bavi socijalno-političkim temama. Identitet njezinih radova obojen je izravnim progovaranjem o aktualnostima, snažnom naracijom i atraktivnim sadržajem specifične poetike i umjetničke prakse. Izlagala je diljem svijeta. Videoinstalacije su medij u kojem je pronašla sebi najprimjerenije sredstvo likovnog izričaja te se tako, na razne načine, osvrće na sadržaje koji bi trebali biti u žarištu društvene angažiranosti. Polazišna točka Renatina kriticizma najčešće je ona sama i njoj bliski svjetovi, iz čega stvara obrazac na temelju kojega će u svoj svijet uvući promatrača i aktivno ga vezati uza svoje radove.

Intimizam vas kao umjetnice izražen je snažnom ich-formom. Ljudima je draže služiti se metaforama i drugim ilustracijama negoli vlastitim životom. Zanima me je li riječ o višoj razini hrabrosti ili pak činu suočavanja s unutarnjim bićem pa onda i s okolinom?

Ne razmišljam o tome dok pripremam rad. Mene više privlače radovi koji govore o intimnom iskustvu individue te kako društvo, politika i ekonomija utječu na nju negoli oni koji tematiziraju npr. formu ili imaju potpuno dokumentaran pristup sastavljen od metodološkog istraživanja neke grupe i slično, i bez jake vizualne potke. 

Što vas tjera na takvo djelovanje?

Jako volim emocije, kada mi ih pobudi umjetničko djelo. Možda je to utjecaj filma i kinematografije, ali volim kad me ono što gledam natjera da mislim o situaciji u kojoj se ta osoba našla zbog širega društveno-socijalnog konteksta, odnosno kada rad ne govori samo o posljedicama nego i o uzrocima. Volim suvremenu umjetnost jer nije didaktična, jer na nekoj drugoj razini priča priču koja onda zbog specifičnoga pristupa temi i zbog točno odabrane forme postaje umjetničko djelo. Nije dovoljno samo ispričati priču, priča ima mnogo, a ne postaju sve umjetničko djelo.

Postoje li konkretni događaji na koje se referirate u svojim djelima, izravne sugestije?

Od rada do rada to se, jasno, mijenja. Kod Staging Actors / Staging Beliefs (Boško Buha) input je bio moj boravak u Francuskoj. Koliko sam se god razumjela s prijateljima, toliko bih u situacijama kada bismo tematizirali vrijednosti koje su najčešće povezane s djetinjstvom, shvatila kako smo odrasli u različitim filmovima pa sam počela razmišljati o utjecaju kinematografije na formiranje osobe, konkretno mene. Odatle i naslov rada Staging Actors / Staging Beliefs.  Riječ je o nizu dugogodišnjih promatranja i promišljanja tema političke konfuzije u Hrvatskoj, o novonastalim crno-bijelim podjelama, o potpunoj promjeni kako sustava tako i vrijednosti.

O tome sam htjela napraviti rad, a Boško Buha i Slavo Štimac samo su došli kao točka na i iz koje sam onda mogla početi kreirati rad. U umjetnosti je nerijetko sve obrnuto i često počinjem od kraja jer zapravo stvaram rad tek onda kada imam čistu ideju i poruku. Tek tada ili paralelno s tim tražim formu i način na koji ću to realizirati. Zato mi je rad dugotrajni proces koji uključuje vrijeme artikuliranja i promatranja.

Konkretno u radovima izloženim nedavno u Galeriji Kranjčar, a prije toga u Galeriji umjetnina Split, sad u Bratislavi, koji su ključni momenti i osobe kojima ste bili nadahnuti? Čini mi se da obitelj ima veliku ulogu u tome!?

Želja mi je bila progovoriti o današnjim migracijama; tragedijama na moru koje su sveprisutne i iz godinu u godinu ne staju, o riječima Predraga Matvejevića da je Sredozemno more zapravo velika grobnica… Željela sam to napraviti na način koji nije dokumentaran, i nije nužno da idem npr. na Lampedusu i radim intervjue, već sam na neki drugi način pokušala ispričati tu priču. Kako se mnogi umjetnici bave temom migracija, moja je ideja bila da taj problem prikažem iskustvom osobe koja je to prošla, kako bi ta tema prestala biti priča o brojkama i bezimenim likovima na ekranu, uz identifikaciju emocijom. Odatle ideja da se rad snimi u Bolu, na Zlatnom ratu, s vremenskom distancom od jednog stoljeća, u crno-bijeloj boji s praznim morem kao glavnim toposom filma; kao metaforom odsutnosti, odlazaka i dolazaka, povijesti koja se ponavlja.

Rad se zove Partenza / Odlazak?

Da, u Partenzi kombinacijom različitih kadrova prikazujem kraj ljubavne priče moje pranone, čiji je muž otišao u Čile trbuhom za kruhom, naravno morem (muškarčev odlazak – ženin ostanak). Crno-bijela kinematografija Borisa Poljaka, Zlatnom ratu potpuno je oduzela turističko značenje. Prazan prostor, s jednom ženom pri vrhu rta, pridonosi mojoj namjeri da krajolik utječe na prikazivanje željene emocije lika. U ovom slučaju to je emocija osamljenosti i čežnje, nemogućnosti odlaska, svuda prisutne granice kopna, mora i neba… Granice su jasne: ne možeš dalje, moja pranona ne može dalje.

Posljednja je scena zapravo u mojim mislima bila ponovo pokretač cijelog rada. Naime, htjela sam povezati prošlost i sadašnjost kroz more, tako da na kraju filma žena (glavna glumica Dajana Čuljak) ulazi u more odjevena, nestaje pod površinom, a i kamera se spušta ispod razine mora (kamera Zoran Mikinčić Budin), još je sve crno-bijelo; prazno more na površini i crno more ispod, a zvuk postaje dubok, podmorski. I dok gledamo taj prazni bezdan, slika lagano prelazi u boju, u drugo, sadašnje vrijeme. Kamera ispod mora diže pogled odozdo prema morskoj površini, gdje se polako pojavljuje odjeća živih boja, današnjih migranata, osamljenih cipela, dječjih igrački… Golema količina odjeće bez vlasnika postupno ispunjava ekran, pada na pod, taloži se…

I sami ste rano otišli iz Hrvatske. Ukazale su se neke dobre prilike, odnosno ponude, ili ste ih sami odlučili potražiti odlaskom iz zemlje?

Nakon fakulteta u Splitu i godine rada kao asistentica slikanja na tek otvorenoj akademiji UMAS, izašao je open call za postdiplomski studij u Nantesu u Francuskoj, za mlade umjetnike. Nakon prijave, od nas četiristo iz cijeloga svijeta izabrali su dvadeset kandidata za intervjue, a zatim i deset finalista, među kojima sam bila i ja. Tako je sve počelo: moj život od umjetnosti, moj pravi umjetnički put.

Po završetku programa, nakon devet mjeseci, vratila sam se u Split, držala sam privatne satove, a onda su krenuli pozivi za bijenala i internacionalne izložbe. Nakon samostalne izložbe u Nici, u nekadašnjem Matisseovu atelijeru, počela sam uzimati aviokarte s Nicom kao polaznom i dolaznom točkom, jer sam se u međuvremenu zaljubila…

Posebnost vam je videoinstalacija, fotografija i fotokolaž. Što je presudno za izbor tehnike kad počinjete stvaralački proces?

Riječ je o točnom izboru forme za ono što hoćeš reći svojim radom, samo o tome ovisi koju ću tehniku upotrijebiti, nemam fiksne granice. Najteže je naći pravu formu.

Prvo iskustvo videa počelo je nakon što sam slikala Domaćicu i nisam nikako uspjela slikom, ili serijom slika, pokazati kontradikciju koja me sve više mučila tijekom cijelog procesa koji je trajao osam mjeseci. Kada sam nakon toga došla u priliku da snimim video (i to ispod mora), sve mi je postalo jasno! Sve se poklopilo: forma je bila napokon – točno onakva kakvu sam htjela!

Što je s drugim tehnikama, klasičnijim?

Sada u Partenzi postoje crteži koji su mi važni, pogotovo Bajka. Crteži horizonta u ugljenu zapravo su mi pomogli u fokusu na film i njima podcrtavam more koje je glavni lik u radu. Foto-kolažima i crtežima htjela sam filmu dati još prostora u pravom smislu, da se posjetitelji mogu, nakon što pogledaju Partenzu, još zadržati u njoj.

Koja su vas ishodišta odredila, usmjerila?

Proces umjetničkog sazrijevanja nešto je po meni najgenijalnije što se događa u životu. Pritom ne mislim da ja nešto previše sazrijevam, ali mi se mijenja ukus, mijenjaju se ishodišta koja su me usmjerila. Zanimljivo i veselo je promatrati svjedoke prolaznosti koji daju, moglo bi se reći, notu nonšalantnosti prema nekad ili tada meni jako bitnim stvarima.

Sjećam se kad mi se dogodio Kandinski, pa Joseph Beuys – to je bilo emotivno iskustvo, osobito stoga što za Beuysovo postojanje i umjetničku veličinu nisam ni znala. Slučajno sam vidjela izložbu dok sam s prijateljicom putovala po malom dijelu Europe na kraju treće godine faksa.

Sve ste sami otkrivali i tako nastavili dalje, ali neki autoriteti ipak prednjače pred ostalima. Tko je to?

Bila su razdoblja kad sam, a i dalje volim strastveno Eija-Liisu Ahtilu, ili Tacitu Dean, koju pak više volim zbog pisanja nego zbog vizualnih radova. U nekim njihovim radovima sam se prepoznavala, vidjela nešto što bih htjela da sam ja napravila tako dobro, pretpostavljam da su onda to uzori. U obama slučajevima riječ je o umjetnicama koje su desetak godina starije od mene.

A apsolutni je umjetnik broj jedan Pierre Huyghe – nešto što me u zadnjim godinama najviše pomaknulo, njegove su izložbe iskustvene instalacije, ne znam koji drugi termin upotrijebiti. Za razumijevanje Huyghea, kao možda i za razumijevanje Beuysa, moraš sve znati o prirodi, emocijama, svijetu, a zapravo ništa ne moraš znati jer ti radovi djeluju na nekoj potpuno drugoj razini i teško se daju prepričati, odnosno svode se na banalne, svakodnevne elemente ili situacije (u Huygheovu slučaju i na living systems) kojima onda oni daju magičnost svojim motrištem, mislim da me to u umjetnosti najviše zanima; takve vrste izložbe kao instalacije s miješanjem formi, žanrova... – sveobuhvatno iskustvo.

Kako tumačite fenomen da ste poznatiji izvan granica negoli u Hrvatskoj?

Od travnja ove godine dosad s Partenzom i nekim drugim radovima napravila sam šest samostalnih izložbi, od kojih su četiri bile u Hrvatskoj, a dvije u velikim renomiranim muzejskim prostorima. To bi trebalo značiti potvrdu neke kvalitete  i poznatosti, ili bi barem tako trebalo biti da se u ovoj zemlji prema suvremenoj umjetnosti ljudi najčešće ne odnose samo kao prema hobiju.