Susreti i sudari svjetova

Ljubitelji iznadprosječno uspjelih, izborom tema i priča kao i žanrovskim predznacima raznorodnih, obično intrigantnih, izvedbeno promišljenih, pametnih, zrelih i nerijetko angažiranih filmskih ostvarenja iz svih krajeva svijeta i na ovogodišnjem su Zagrebačkom filmskom festivalu došli na svoje. Nastavljajući tradiciju širenja iz godine u godinu, ZFF je uz više od stotinu filmova publici ponudio veliki broj predavanja, panela i radionica namijenjenih podjednako onima koji se na različite načine profesionalno bave filmom, kao i onima izvana koji žele detaljnije upoznati određene segmente sedme umjetnosti i danas – unatoč strelovitom tehnološkom napretku zahvaljujući kojem filmovi nastaju i u kućnoj radinosti – neodoljivu čaroliju pokretnih slika. Prema riječima direktora festivala Borisa T. Matića ovo je bio dosad najveći ZFF, a posjetitelji su osim druženja s prestižnim rumunjskim filmašem Cristijem Puiuom (Smrt gospodina Lazarescua, Aurora), koji je na festivalu predstavio novi film, humornu dramu Sieranevada, dobili uvid u dio dosadašnjeg opusa uglednoga njemačkog redatelja Andreasa Dresena (Ljeto na balkonu, Oblak 9), čija retrospektiva u Goetheovu institutu traje sve do 14. prosinca.

Glavni je natjecateljski program ove godine ponudio kakvoćom možda najujednačeniji izbor naslova, za kratkometražnu se konkurenciju može reći isto, a u programu Kockice prikazano je dvanaest barem solidnih, a nerijetko i vrlo uspjelih i prilično intrigantnih domaćih filmova kratkog metra, među kojima i izvrsna psihološka ratna drama Po čovika, o kojoj opširnije pišemo.

Angažman sa stavom

I nagrade su dodijeljene većinom zasluženo, jer se i publika i kritika složila sa stručnim ocjenjivačkim sudom, koji je glavnu festivalsku nagradu, Zlatna kolica za najbolji dugometražni film, dodijelio u svim izvedbenim segmentima impresivnoj (ratnoj) triler-drami Sukob egipatskog suscenarista i redatelja Mohameda Diaba. Djelo koje je kao i Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić nagrađeno na festivalu u Valladolidu, nagradom Pilar Miró za najboljeg novog redatelja, ovjenčanog Diaba potvrđuje kao autora usredotočena na neuralgične točke suvremenog egipatskog društva.

U Sukobu to su dramatični i neizbježno tragični događaji iz lipnja 2013, kada je u burnim zbivanjima nakon arapskoga proljeća kratkotrajna vlast vojnim udarom oduzeta Muslimanskom bratstvu predvođenu Muhamedom Mursijem te su izbili žestoki i krvavi sukobi između pripadnika Bratstva s jedne te vojske i policije s druge strane. Priča Diabova filma odvija se na ulicama Kaira u vremenskom intervalu kraćem od 24 sata, a ravnopravni su protagonisti ljudi koje policija bez biranja i dijelom slučajno kupi po ulicama te zatvara u unutrašnjost policijskog vozila. Među njima su snažnim religijskim motivima vođeni prosvjednici koji su možda i visokorangirani pripadnici Bratstva, dvojica reportera koji pokušavaju što kamerom, a što mobitelima zabilježiti svaki trenutak društvenoga prevrata koji ih okružuje, a neki tek slučajni prolaznici poput mlade muslimanke prekrivene khimarom, sredovječne žene sa suprugom i sinom tinejdžerom ili mladog i za politiku nezainteresirana DJ-a. Dakako, uhićeni ljudi umanjeni su presjek egipatskog društva, baš kao što i njihove interakcije oslikavaju religijskim, političkim, socijalnim, rodnim i inim tenzijama definirane odnose u društvu. Cjelina dodatno imponira autorovom odlukom da se sva zbivanja prikazuju isključivo iz unutrašnjosti vozila, podjednako ona u skučenom prostoru u koji je nagurano previše ljudi, kao i ona oko vozila, koja su predočena kroz dva prozora sa strana i jedan stropni te kroz povremeno otvorena vrata.

Takav koncept neprestano dodatno podiže dramsku tenziju te pridonosi povremeno nepodnošljivu ozračju tjeskobe, zagušljivosti i bezizlaznosti, zbog čega sve viđeno postaje gotovo dokumentaristički vjerodostojno i uvjerljivo. U kombinaciji s tim impresivna, promišljena i funkcionalna režija u kojoj nema suvišnoga, predugog ili prekratkog kadra, naracija koja se ubrzava ili usporava u skladu s međuljudskim odnosima u vozilu i zbivanjima oko njega, konstantni ugođaj tragike i slutnje tragične kobi naznačene već na početku riječima jednog od uhićenih da je prethodnog tjedna u sličnom vozilu poginulo 37 ljudi, sjajan snimateljski rad koji dodatno pridonosi ozračju kaotičnosti i izgubljenosti, s tim povezano iznimno učinkovito korištenje i opisivanje skučenog prostora te suptilno nužno minimalističko oslikavanje naglašeno ljudskih i običnih karaktera zajedno stvara fascinantnu cjelinu koja imponira i slojevitim i nenametljivim, ali jasnim angažmanom. Ne samo antiratnim, ili onim zagovora suživota i tolerancije među različitim religijama i etnicitetima, nego i onim elementarno ljudskim i partikularno ženskim. Svi uhićeni tako su u jednom trenutku sposobni zajedno pjevati i smijati se malim životnim detaljima afirmirajući suživot i altruizam, a već u sljedećem hvatati se za guše u želji da ubiju suputnika. Dvije žene kontrastirane su svojim vjerskim i obiteljskim zaleđima, jer je jedna sredovječna udana svjetovna žena i majka koja ne mari za religiju, dok je druga djevojka koja živi strogo po vjerskim kanonima. No kad se nađu u istoj nevolji, njihova rodna pa i općeljudska solidarnost nadići će sve razlike. Valja se nadati da će pametan i mudar Diabov Sukob prije ili kasnije stići i na redoviti kinorepertoar.

Emancipacija žena

Motive susreta i sukoba različitih svjetova nalazimo u još dvama nagrađenim filmovima, Posebnim priznanjem u dugometražnoj konkurenciji ovjenčanoj feminističkoj drami Dva svijeta, dugometražnom prvijencu redateljice Maysaloun Hamoud te u Zlatnim kolicima za najbolji kratkometražni film nagrađenoj drami Balkon Tobyja Fella-Holdena.

U prvom slučaju riječ je o idejno neosporno tezičnoj te značenjski i angažmanom odveć plakatnoj, no ipak prilično uspjeloj, sigurno i sugestivno režiranoj te raspoloženo glumljenoj storiji o trima generacijski povezanim mladim Palestinkama, koje spletom okolnosti postanu cimerice u stanu u Tel Avivu. Očekivano, i ovdje izvori dramskih sukoba leže u njihovim različitim obiteljskim i socijalnim zaleđima te osobnim izborima, kao i u osvještavanju vlastitih seksualnih identiteta. Dok je atraktivna Laila energična i samosvjesna odvjetnica koja nimalo ne drži do vjerskih regula pa se izazovno odijeva i šminka, puši i zalazi u barove te se upušta u površne veze s muškarcima, nešto mlađa studentica Nour drži do vlastite religioznosti i konzervativnih vrijednosti, a i zaručena je za mladića koji je usmjerava tim putem. Negdje između smjestila se konobarica i povremeni DJ Salma, koja nonšalantnim odijevanjem i životom bez obveza na određeni način bježi od osvještavanja vlastite homoseksualnosti. Također očekivano, sve tri vrlo će se brzo i simultano naći u situacijama koje će ih prisiliti na samoodređenje i konačnu emancipaciju te donošenje prijelomnih životnih odluka. Dok će se Laila zaljubiti u naočitog i naizgled liberalna mladića koji će se postupno pokazati kao sve rigidniji posesivac koji bi joj zabranio pušenje te propisao način odijevanja i življenja, utjecajima drugih dviju cura izloženu Nour zaručnik će silovati kad shvati da mu izmiče i da je gubi, a Salma će upoznati djevojku koja će je navesti na „izlazak iz ormara“.

Sve je u filmu Maysaloun Hamoud lako naslutiti i predvidjeti već nakon dvadesetak minuta, no to baš kao i plakatni angažman u dovoljnoj mjeri biva nadoknađeno neposrednošću, elegantnom i nenametljivo stiliziranom režijom, šarmom i vrlo dobrim glumačkim interpretacijama.

Obiteljske i ine žrtve

Kratkometražni film Balkon ideju o „sukobu civilizacija“ koji u temelju ima predrasude i stereotipe nateže do pucanja, no to čini na inteligentan i vrlo intrigantan način, inicijalnu premisu o odnosu dviju djevojaka iz različitih kultura i civilizacija dojmljivo obogaćujući motivima buđenja istospolne ljubavi koja se povezana s posesivnošću pokazuje kao dominantan agens u želji za upoznavanjem drugog i drukčijeg. Naime, mlada Britanka Tina čini se gotovo opsesivno zainteresirana za svoju vršnjakinju Danu, djevojku u hidžabu koja se s ocem Karimom nedavno doselila u njihovo skromno susjedstvo, a njezina se zainteresiranost isprva doima kao želja za upoznavanjem i zaštitom ugroženog drugog. U skladu s predrasudama, Tina egzotičnu Danu samoj sebi predstavi kao žrtvu očeva zlostavljanja te je odluči „spasiti“. Autor se spretno poigrava predrasudama i očekivanjima gledatelja, koji na određeni način „prirodno“ i „samorazumljivo“ staje na Tininu stranu i prihvaća njezina razmišljanja, da bi se nakon tragedije prouzročene neuzvraćenim ljubavnim osjećajima baš kao i Tina našao posve bez oslonca, i sam suočen s dimenzijama pogrešnosti vlastita rezoniranja i njihovih konkretnih i potencijalnih tragičnih posljedica. Naposljetku, Tina će se lako izvući za svoj zločin upravo zahvaljujući tomu što su predrasude i stereotipi kolektivni, što se muslimanke na Zapadu apriori i bezrezervno tretira kao žrtve, a muškarce kao njihove zlostavljače, bez sluha za stvarno stanje i konkretne odnose.

Na kraju valja makar samo ukratko spomenuti sjajnu psihološku dramu Flamansko nebo autora Petera Monsaerta, iznimno suptilnu, fantastično režiranu, impresivno atmosferičnu i fascinantnom psihologizacijom troje središnjih likova obilježenu priču o pedofiliji čije će žrtve uz onu neposrednu, šestogodišnju Eline, postati i oni koji o njoj skrbe, majka Sylvie, vlasnica obiteljskog bordela te čovjek kojega klinka zove „ujakom Dirkom“, a za kojeg gledatelj jasno sluti što joj je on. Sylvie i Elin su i u stvarnom životu majka i kći, pa je i zahvaljujući tomu moguće objasniti nevjerojatno prirodnu glumu male Esre Vandenbussche, baš kao i intenzitet emocija među likovima. O filmu će biti više riječi nakon što stigne na redoviti kinorepertoar.