Strategije manipulacije

U malenu gledalištu na pozornici Teatra &TD 15. studenoga gledali smo praizvedbu predstave Teror tolerancije autora i redatelja Mirana Kurspahića. Kurspahić se u predstavi bavi slobodom i neslobodom govora, a granice proširuje tzv. globalnom temom, koja sidrište pronalazi i u hrvatskim očitovanjima. U nastojanju uspostavljanja sarkastična, ironična i provokativna tona u predstavi postavlja pitanje o posljedicama gotovo utopističke ideje koja zauzima početak predstave u kojem se prikazuje što se događa kad progresivna, liberalna stranka, nazvana Strankom Istine, izbori pobjedu na izborima.

Datumski dobro tempirana, predstava korespondira i s američkim izborima i za neke neočekivanom pobjedom Donalda Trumpa. Poduprta ironičnim diskursom svemoćne power-point prezentacije i medijskih tablica i tableta, predstava Teror tolerancije želi prikazati, neprekidno se rugajući ljudskoj gluposti, malograđanštini i strahu od moći politike, što se događa kad se ideje Stranke Istine ugrade u zakone, kad zaštite ugrožene skupine i „stanu na kraj“ netoleranciji. U izvedbi koja naglašeno i stalno želi postavljati pitanja granica tolerancije i netolerancije i graniči s pokušajem kazališno isprovocirana pamfleta, namjerne scenske, izvedbene karikaturalnosti i neprestane želje za provokacijom upućene užoj i široj publici, s gledateljima i svijetom u kojem živimo satirično se pokušavaju prikazati geste, figure i tipovi stranke ljevice, stranke desnice, blagosti i terora. U ironizaciji malena lutkarskoga kazališta, s asocijacijama na povijesna događanja i marionetsku vladu i ginjolska prikazanja, velike lutke, noćne barove i bordele – glumci korespondiraju s lutkarima koji pokreću malene lutke, s tim malenim lutkama i s lutkoizacijom stereotipa i takozvanih ikona i protuikona.

U stalnim pokušajima uspostavljanja suigre s publikom glumci pokušavaju u gledalište staviti teatrine manipulacije i mistifikacije što bi trebali oznakoviti slobodu govora i slobodu prava slušanja i reagiranja.

Prije svega, riječ je o političkom kazalištu, ili o kazalištu politike, svojevrsnoj sintezi brehtijanskoga kazališta, varijetea, kazališta lutaka s malim i velikim lutkama, kabareta i drugih tipova kazališta povezanih s ekstremnim političkim stavovima i vladama koje zauzimaju velik dio svijeta. Velik, mislim i vremenski i prostorno prevelik dio predstave, zauzima igra Velikoga Vuka, svojevrsna zrcala Velikoga Brata.

Zamišljeno ispitivanje granice slobode govora „u našem društvu“ i istraživanje relevantnosti tog prava za razvoj demokratskog, zdravog društva bez tabua, što se skicira u autorskoj koncepciji, i doslovno je konkretizirano u gledalištu i na pozornici, stalnom igrom manipulativne i manipulacijske strategije, pri čemu se u izvedbenom i izvođačkom smislu najviše ističu potezi i govori Viktora Orbana u ostvarenju Csille Barath Bastaić i Brigitte Bardot u tumačenju Iskre Jirsak. Dojmu namjerne stereotipne prenaglašenosti i imitacije konkretiziranih stereotipa pridonosi i Sven Jakir u ulozi transvestita, Domagoj Janković kao Vuk i Miran Kurspahić u više uloga, koji uz autorske i redateljske pokazuje glumačke i oponašateljske preobrazbe. Treba primijetiti i znatno bolju glumu hrvatskih glumaca na engleskom, francuskom i mađarskom nego na hrvatskom jeziku.

Kad se, kako se navodi u popratnom tekstu, u autoreferencijalnom trenutku, istražuje uloga i važnost slobodnoga govora za sam kazališni čin, autore i publiku, predstava poprima ipak preveliku duljinu trajanja koja bi se u sljedećim izvedbama, ako do njih dođe, jer je nakon praizvedbe proglašen štrajk u Studentskom centru, trebala bolje tempirati i dramaturški „štrihati“ kako bi se dobilo na ritmu, tempu i dinamičnosti izvedbe i kako bi se, figurativno i scenski, rugalački ili istinoliko, mogla probiti prava informacija Stranke Istine. Usklađen  dio autorske ekipe čine i kostimografkinja Katja Šunjić Kudin, s naglašenom imitacijom odjeće živih i internetskih izvora-uzora, i scenografkinja Nina Mia Čikeš rješenjem pozornice i gledališta u formi povlačenja, navlačenja i odvlačenja zastora. Dio publike na premijeri novu je itedeovsku predstavu, koja nastoji prikazati teror tolerancije ili toleranciju terora, pratio sa zanimanjem, povremeno i dijalogizirajući s glumcima u posebnim crvenim teatrinima i izvan njih.