SDP-ova „partijska stigma“

Nakon što provedu izbore za novog predsjednika, u SDP-u bi uskoro mogli odlučivati i o novom nazivu stranke. Neki istaknuti članovi smatraju da riječ partija iz sadašnjeg imena ima negativnu političku konotaciju koja opterećuje stranku. Promjenom naziva i izbacivanjem „partije“, smatraju, postigla bi se svojevrsna distanca od komunističkoga totalitarnog nasljeđa i od povijesne partijske stigme. Zagovornici promjene naziva vjeruju da bi novo vodstvo trebalo napraviti takav drastičan ideološki zaokret. Međutim, jasno je da smo još daleko od dubinske unutarnje ideološke reforme ili katarze kad među čelnicima SDP-a mlađe generacije pronalazimo, primjerice, jednog Davora Bernardića, vjerojatnoga budućeg predsjednika, koji se u maniri filotitoističkoga konzervativista protivi preimenovanju Trga maršala Tita.

Na temelju dosadašnjih iskustava i političke prakse u europskim demokracijama promjena imena parlamentarnih stranaka proizlazi iz različitih motivacija i strateških ciljeva. Lijeve ili desne stranke mogu predložiti promjenu imena u svrhu distanciranja od nepoželjne političke prošlosti. Primjerice, današnja francuska stranka Nacionalna fronta pod vodstvom Marine Le Pen nastoji promijeniti dosadašnji imidž ekstremno desničarske stranke, stečen dok je stranku vodio njezin otac Jean Marie Le Pen. Do sada je Marine Le Pen osnovala paralelni pokret Rassemblement bleu Marine (Okupljanje plavo Marina), koji bi trebao postupno zamijeniti tradicionalni naziv Nacionalne fronte i otvoriti se širem spektru biračkoga tijela. Nicolas Sarkozy također je najavio promjenu imena svoje stranke UMP-a (Union pour un mouvement populaire – Stranka narodnog pokreta) kako bi ga oslobodio hipoteke unutarnjih kriza i skandala iz 2012.

Drugi valjani razlog za promjenu imena stranke odnosi se na ideološku promjenu ili zaokret radi bolje prilagodbe aktualnom političkom životu. Primjerice, u Francuskoj, nakon pada Berlinskog zida i ideoloških mutacija koje su nastupile krajem Hladnoga rata, tradicionalne socijalističke ili komunističke stranke promijenile su nazive: francuska Revolucionarna komunistička liga (LCR) pretvorila se u Novu protukapitalističku stranku (2009) s Olivierom Besanconom na čelu, koji nastoji pridobiti antiglobalističku struju i pristaše pokreta Attaca i Indignes. Francuska komunistička partija, koja se stopila s Lijevom frontom, napustila je klasične komunističke simbole, srp i čekić. Čak se i vladajuće socijalističke stranke nastoje prilagoditi dominantnom tržišnom i liberalnom modelu, pa tako i francuska socijalistička stranka razmišlja o promjeni imena kako bi više afirmirala progresivnu socioliberalnu orijentaciju.

Promjena imena stranke može također odgovoriti na izazove veće stranačke i političke konkurencije. Imperativ jače adaptacije i evolucije motivirao je francuske suvereniste pod vodstvom Nicolasa Dupont-Aignana da preimenuju stranku Ustaj Republiko u Ustaj Francuska i na taj način istaknu euroskeptičnu orijentaciju kao i slijeđenje političke brazde Charlesa de Gaullea. Promjena stranačkih saveza može također motivirati promjenu imena: primjerice, novo ime stranke Zeleni od 2010. glasi Europa–Ekologija–Zeleni (EELV), a nastaje u svrhu većeg otvaranja prema civilnom društvu.

Preimenovanje bivših komunističkih stranaka neposredno nakon pada Berlinskog zida također je relevantan indikator i pokazatelj istinske liberalizacije, kao i unutarnje pluralizacije bivših totalitarnih i monolitnih partija. Naime, ne treba zaboraviti, kako ističe ruski književnik i disident Andrej Amalrik, koji je analizirao faze unutarnjeg urušavanja sovjetskog bloka, da su zapravo komunističke partije unutar jednopartijskoga totalitarnog sustava imale monopol nad javnim i političkim životom te da su jedino vodile brigu o „stranputicama današnjice i opasnostima budućnosti“, što ih je lišilo bilo kakva razmišljanja o alternativama budućnosti kao znakovima liberalizacije. Svi znakovi liberalizacije doživljavali su se kao znakovi slabosti i urušavanja, a ne znakovi nade i mogućih reformi. To objašnjava činjenicu da je većina komunističkih partija čekala zadnji trenutak kako bi se one iznutra reformirale i prihvatile pravila izborne demokracije.

Komunističke formacije i jednopartijski sustavi snose veliku odgovornost za političke, gospodarske, mentalne, kulturne i demografske posljedice posttotalitarnog i tranzicijskog razdoblja jer su bile ključni mehanizam reprodukcije jednoumlja i strukturnog nasilja: sve su komunističke partije imale de iure ustavni monopol kao „jedina partija i vodeće tijelo države“ koje je zabranjivalo svaki oblik oporbe i nametalo autoritet i politički legitimitet.

Povijest pada komunizma

U Mađarskoj je 1989. partija na vlasti pod utjecajem Miklósa Németha prihvatila načelo višestranačja u veljači 1989. U Poljskoj je slobodni sindikat Solidarnost doveo do sloma komunizma još i prije pada Berlinskoga zida, dok u studenom 1989. u Istočnoj Njemačkoj,  nakon što je komunistički režimski ustav poništen, Egon Krenz daje ostavku na sve funkcije u partiji, a bivša komunistička partija sama se raspušta i transformira u Stranku demokratskog socijalizma. U listopadu 1989. mađarska Socijalistička radnička stranka također se sama raspušta i pretvara u Mađarsku socijalističku stranku, u Bugarskoj Todor Živkov daje ostavku pod pritiskom reformiranih komunista Andreja Lukanova, a u Čehoslovačkoj, nakon baršunaste revolucije, u prosincu 1989. konstituirana je prva nekomunistička vlada Aleksandra Dubčeka, a Václav Havel postaje predsjednik. U Albaniji 1990. Partija rada Albanije raspušta se i postaje Demokratska stranka Albanije.

I u Hrvatskoj je, treba podsjetiti, još 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske (izvorno pod nazivom Komunistička stranka Hrvatske), a 1952. promijenila je naziv u Savez komunista Hrvatske. Nakon pada Berlinskog zida bivši Savez komunista Hrvatske mijenja ime 20. ožujka 1990. u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, a 3. studenoga 1990. u nazivu ostaje samo Stranka demokratskih promjena Hrvatske. Godinu poslije, 9. studenoga 1991, stranka opet mijenja naziv, i to u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, a 16. siječnja 1993. dobiva naziv – Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP). Sve do danas, ista stranka, premda je pravni sljednik Saveza komunista, nije se kritički postavila prema ideološkom nasljeđu titoizma.

Ne treba također zaboraviti da ime jedne političke stranke jest ujedno i svojevrsni brend, imidž koji podrazumijeva određeni politički i društveni identitet. Takav se brend često promovira kao marketinški proizvod na demokratskom tržištu izbornih tijela. Promjena u marketinški atraktivno ime ne mora značiti i promjenu ideološkog smjera. Semantička obnova i retuširanje imidža često nije praćeno ideološkom obnovom i transformacijom, što se može očekivati od postkomunističkih stranaka poput SDP-a, koje nisu provele unutarnju ideološko-kritičku katarzu iako su prigrlili pravila igre tržišnog i demokratskog društva.

Sasvim je svejedno hoće li SDP napustiti riječ „partija“ i mutirati u skladu s novopečenim imidžom progresivne europske stranke ako se u stranačkim redovima od vrha do dna piramide ne preispita jugoslavensko totalitarno nasljeđe: ideološki titoistički postulati i tradicija političkog centralizma. Većina je europskih komunističkih stranaka prošla kroz takvo kritičko preispitivanje i transformaciju. Jedan primjer imamo u Italiji, u „povijesnom kompromisu“ (compromesso storico) kroz koji je vodio preobražaj tadašnje Talijanske komunističke partije 1970. Ona je, napustivši marksističke dogme, ušla u tadašnju talijansku vladu s kršćanskim demokratima, a nakon pada Berlinskog zida 1989. promijenila ime u Demokratsku stranku ljevice. Je li vodstvo SDP-a spremno osmisliti i provesti nešto što bi bio pandan Programu Bad Godesberg tadašnje Socijaldemokratske partije Njemačke (između 1959–1989), kojim je prekinula s ideološkim marksističkim i dogmatskim načelima iz vremena Hladnoga rata i prihvatila tržišnu demokraciju? S navedenim programom njemačka socijaldemokracija napušta marksizam i uvodi idejne referente iz kršćanske etike, humanizma i klasične filozofije, odbacuje sintagme antiklerikalizma i promiče suradnju s Crkvom, prihvaća  „načelo potpune državotvorne lojalnosti“ (konsenzus oko nacionalnih interesa) i uporabu demokratskih sredstava političke borbe, prihvaća tržišnu ekonomiju, osuđuje komunizam kao totalitarni sustav i otvara se svim društvenim kategorijama kao sveopća narodna stranka. Kada bi po istom modelu domaći SDP proveo takvu transformaciju i napustio dosadašnju partijsku retoriku i apologiju lika i djela J. B. Tita i jugoslavenskog titoizma, onda bi se moglo reći da je možda sazrelo vrijeme i za promjenu samog imena.

Zašto je pristup
arhivima zatvoren?

Također, ne treba zanemariti aktualni politički trenutak u kojem se SDP nalazi zbog pitanja pristupa arhivima Komunističke partije Hrvatske. SDP upravo sada otvara raspravu oko pitanja promjene naziva imajući u vidu da je u posjedu cjelokupne arhivske građe iz vremena kada se ta stranka zvala Komunistička partija Hrvatske i Savez komunista Hrvatske te je za sada pristup toj građi moguć samo uz odobrenje SDP-a. Riječ je o arhivskoj građi od iznimne važnosti za izučavanje povijesti iz totalitarnog razdoblja SFRJ i razdoblje Socijalističke Republike Hrvatske, kada su tijela te partije donosila najvažnije političke, društvene i gospodarske, ali i obavještajno-represivne odluke.

Kontroverza oko navedenih arhiva nastala je kada je vrh SDP-a selektivno i samovoljno, ali i bez kontrole dopuštao pristup samo svojim pristalicama, iako je navedena dokumentacija vlasništvo Državnog arhiva. Na suđenju bivšim čelnicima Udbe zbog ubojstva Stjepana Đurekovića u Njemačkoj izneseni su dokazi da je SDP kontrolirao ne samo arhiv Saveza komunista Hrvatske nego i arhive Republičkog komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (koji je bio državno, a ne partijsko tijelo, tako da nema nikakve osnove da njegov arhiv kontrolira danas SDP), što je protuzakonito.

U svakom slučaju kozmetička promjena naziva ne bi trebala pravno amnestirati SDP kao izravnu pravnu i političku sljednicu bivšeg Saveza komunista Hrvatske. Nakon izbornih poraza Zorana Milanovića, SDP se neminovno nalazi u dubokoj identitetskoj i programskoj krizi, koja se nastoji prikriti putem najava oko promjene naziva stranke, kao da se može preko noći izbrisati „partijska stigma“ dugogodišnjeg ideološkog jednoumlja i terora. Ta najava dolazi prekasno, u trenutku kada su gotovo sve europske komunističke stranke već odavno prošle kroz kritički preobražaj i kroz semantičku i sadržajnu transformaciju: od komunizma i staljinizma prema reformatorskom socijalizmu, lijevom populizmu ili pak socijalnoliberalnoj  demokraciji. Današnji SDP, iako je prigrlio pravila tržišne demokracije i parlamentarizma, nije uhvatio kolosijek takvih promjena, izgubljen u vremensko-prostornom vakuumu u kojem se nastoji još klijentelistički odužiti starom udbaško-partijskom sustavu, nažalost  i dalje aktivnom u hrvatskim  institucijama, grčevito brani neobranjive ideološke pozicije te tako propušta prilike za stvarnu unutarnju pluralizaciju i realnu demokratizaciju. U takvom vremensko-prostornom vakuumu politička stranka još metastazira unutar naslijeđenoga jugoslavenstva, koje joj onemogućuje da evoluira prema socijalno senzibilnoj, suverenističkoj nacionalnoj ljevici.