Sajam knjiga u znaku rasprodaje

Rasprodaja – osnovno je obilježje Interlibera, najvažnijega sajma knjiga u zemlji. U okolnostima nepostojeće knjižarske mreže, visokih cijena knjiga i slabe prodaje tijekom godine, takav sajam potreban je izdavačima, koji se na taj način rješavaju zaliha i oslobađaju skladišne prostore, ali i čitateljima, koji po znatno sniženim cijenama dolaze do štiva. Stanje u izdavaštvu je loše – vidi se to ponajprije po broju novih naslova, kojih će ove godine prema procjeni predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Miše Nejašmića biti deset posto manje nego lani, kada ih je bilo oko 1300. Uključujući slikovnice i kuharice, Nejašmić ne očekuje više od 1150 noviteta. Prema broju naslova na tisuću stanovnika daleko smo ispod europskog prosjeka, objašnjava Nejašmić. Njemačka ima jedan nov naslov na tisuću stanovnika, a Hrvatska oko 0,4, što znači da bi Hrvatska trebala izdavati oko 4500 naslova godišnje kako bi bila u europskom prosjeku. Doduše, s obzirom na to da  smo zemlja malog jezika, tek bismo s oko 8000 naslova godišnje imali visoko razvijeno izdavaštvo i išli ukorak s velikim jezicima i razvijenim društvima.

„Na Interliberu se jedva mogu naći nove knjige“, kritičan je književnik Miljenko Jergović, koji je na ovogodišnji sajam došao s romanom Wilimowski u nakladi Frakture, romanom o neobičnoj poljskoj obitelji koja neposredno uoči Drugoga svjetskog rata dolazi u zaleđe Crikvenice na neku vrstu godišnjeg odmora. „Pritom su nove knjige zatrpane takvom količinom starih knjiga i starog papira, da je pravo umijeće dokopati se onoga što bi trebao biti sajamski sadržaj, jer sajam knjiga nije isto što i sajam antikviteta ili starih novina“, ističe Jergović. Slično razmišlja i direktor naklade Leykam International Jürgen Ehgartner, koji je nakon višegodišnjega rada u austrijskoj industriji knjige sa suprugom Hrvaticom osnovao hrvatsku izdavačku kuću. „Interliber je za mene velika tržnica. Naravno da se ne može uspoređivati sa sajmovima u Frankfurtu i Leipzigu, gdje sam radio petnaest godina. Vjerujem da je Interliber otpočetka bio više orijentiran na publiku s besplatnim ulaskom i širokom ponudom. No moje je mišljenje da je ponuda modernog antikvarijata prevelika u odnosu na ponudu novih naslova, koji na taj način potonu“, zaključuje Ehgartner. O tom je problemu još početkom godine pisao glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić s prijedlogom da „pravo nastupa na Interliberu imaju samo oni nakladnici koji knjige uistinu i objavljuju kako bi se prekinula praksa da neki izdavači sajam pretvore u totalnu rasprodaju na kojoj knjiga ima status stare krame“.

No, s obzirom na dugogodišnju i duboku krizu hrvatskoga izdavaštva, bilo bi iluzorno očekivati znatna poboljšanja na Interliberu, a svi znamo njegove boljke. Nema provodne teme, nema objedinjenog ni usklađenog programa, sadržaja ili poruke koju knjižna branša upućuje hrvatskome društvu. U takvim okolnostima, tješi činjenica da su petim i šestim paviljonom svih šest dana vladale gužve, da interesa za knjigu ima i da se knjiga kupuje. Čitatelji su imali priliku susresti se i porazgovarati s mnogim domaćim piscima, pa su uz kupljenu knjigu, unatoč napornim gužvama i neonskom svjetlu, zasigurno ponijeli i pokoje lijepo sjećanje.

Kina na Interliberu

O međunarodnom karakteru Interlibera ne može se govoriti, iako su na Sajmu nastupile Srbija i Kina. Najmnogoljudnija zemlja svijeta predstavila je pisca Xu Zechena, čiji je roman Trkom po Pekingu kinesko Društvo za prozu proglasilo jednim od najboljih romana 2006. Roman o pekinškim preprodavačima krivotvorenih dokumenata i DVD-kopija dosad je preveden na engleski, njemački, nizozemski i korejski, a organizatori kineskog nastupa nadaju se da bi mogao dobiti i hrvatski prijevod. Suradnja s kineskim nakladnicima, kako smo doznali u našem Ministarstvu kulture, uspostavljena je nakon nastupa Hrvatske kao zemlje partnera na Sajmu dječje knjige u Bologni prošle godine. Dosad je u Kini prodano četrdesetak dječjih naslova, a plod uspostavljene suradnje je i nastup koji je na Interliberu organizirao Pekinški sajam.

Posljednjih nekoliko godina mogli smo na Interliberu pratiti napredak vrijednog projekta Izabranih djela Ive Andrića u trinaest svezaka, koji priređuje akademik Krešimir Nemec u nakladi Školske knjige. Projekt je okrunjen ove godine predstavljenom prvom hrvatskom monografijom o nobelovcu Ivi Andriću: Gospodar priča – poetika Ive Andrića. „Uvijek se sjetim Andrićeve misli da su sve Drine na ovom svijetu krive, nemoguće ih je ispraviti, ali moramo se truditi da ih ispravimo“, rekao je na predstavljanju akademik Nemec, koji se Andrićevim djelima intenzivno bavi već desetak godina. „Ta mi je misao bila vodilja: koliki god bili otpori oko nekih pitanja, moramo ispravljati krive Drine. Jedna je od tih krivih Drina i stav ove sredine prema Andriću. Ako knjiga imalo doprinese da se jedna kriva Drina – a to je recepcija Andrića u hrvatskoj književnosti – ispravi, nitko zadovoljniji od mene. Ukorijenjenost nekog pisca u nacionalne tradicije vidi se upravo po tome koliko on ima nasljedovatelja, a po tom kriteriju Andrić je u hrvatskoj književnosti živ, aktualan i ima vjerne sljedbenike te je čak izgradio poetičku školu. Tu pripadaju pisci različitih naraštaja, pa čak i poetika, ali svi oni izviru iz te tradicije pripovijedanja, iz nastojanja da se bude gospodar priče. To su Ivan Aralica, Ivan Lovrenović, Stipe Čuić, Miljenko Jergović, Josip Mlakić... To je bogata škola i s njome staje svaki razgovor o tome je li Andrić hrvatski pisac ili nije, tu prestaje svako politikanstvo. Tu se vidi ukorijenjenost u ovu sredinu“, rastumačio je akademik Nemec. Najveći hrvatski izdavač Školska knjiga objavila je u protekloj sezoni šezdeset novih naslova, među kojima su i nove knjige akademika Ivana Aralice i Luke Paljetka te još petnaest u sestrinskoj tvrtki Lumen izdavaštvo.

Kulturna uloga sajma

I ugledni nakladnik Fraktura usprkos okolnostima uspijeva zadržati razinu proizvodnje od šezdesetak naslova, među kojima je prijevod romana Juda Amosa Oza i roman Mileva Einstein, teorija tuge Slavenke Drakulić – koja je na štandu potpisivala knjige, baš kao i Miljenko Jergović, Enes Kišević i Franjo Janeš. „No s ekonomskog stajališta nije riječ o zdravom modelu“, tumači vjerojatno najveći profesionalac među hrvatskim izdavačima Seid Serdarević, jer kao nakladnik ne uspijeva „odvojiti novac za investicije, nova radna mjesta, ulaganje u tehnologiju i sve ono što je potrebno ne samo da bi se pratili nego i stvarali trendovi“.

Većina izdavača na Interliberu ističe važnost susreta s vlastitom publikom. „Na Disputov štand ljudi dolaze ciljano kako bi nabavili određenu knjigu“, objašnjava Josip Pandurić, „i znam da će ju pročitati, tako da uz primarno tržišnu funkciju Interliber ipak ima i svoju bitno kulturnu ulogu. Nema ljepšeg nego kad posjetitelji međusobno komentiraju i preporučuju si knjige.“ U teškim prilikama Disput je smanjio broj objavljenih naslova, ali je to bila i prilika da se pooštre kriteriji, kaže Pandurić. Nagrađivana Biblioteka Na tragu klasika sada već ima više od 120 prevedenih djela. Objavili su i tri beletristička naslova domaćih autorica: Kristine Gavran, Mihaele Gašpar i Irene Lukšić. Najplodniji su bili na znanstvenom planu, objavivši knjige Ande Bukvić i Marije Ott Franolić o ženskim dnevnicima te kolumne Dalibora Brozovića s kraja šezdesetih godina, koje odaju aktualnost tog enciklopedijskog lingvističkog duha, ističe Pandurić.

Jedan od najiščekivanijih romana godine – roman Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši – objavila je Naklada Oceanmore, koja se može pohvaliti s još nekoliko vrhunskih knjiga, među inima trećim dijelom heksaloga Moja borba norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda i romanom Sotonski tango Lászlá Krasznahorkaia. Usprkos okolnostima broj naslova s prošlogodišnjih osam povisili su na čak trinaest, dobrim dijelom zahvaljujući entuzijazmu mladog urednika i pisca Nevena Vulića. A zahvaljujući entuzijazmu mladoga tima Naklade Sandorf ni taj izdavač nije smanjio svoju proizvodnju, koja je na tržište upravo izbacila dva romana zvučnih domaćih imena: dugoočekivani roman Marinka Koščeca U potrazi za početkom kruga i Sjećanje šume Damira Karakaša.

Nastupom i prodajnim rezultatima na Interliberu zadovoljni su i u Nakladi Ljevak, kaže urednik i pisac Kristian Vujičić te među novitetima ističe knjigu Noama Chomskog Tko vlada svijetom, koja je u Americi objavljena prije samo nekoliko mjeseci, te prvi suvremeni književni putopis u nas o posjetu biblijskim mjestima i Izraelu, iz pera akademkinje Dubravke Oraić Tolić: Peto evanđelje: sedam dana u Svetoj zemlji.

Matičina izdanja

Matica hrvatska objavila je kao i prethodne sezone 27 novih naslova. Najvažniji je projekt Povijest Hrvata, u sklopu kojeg je ove godine objavljen prvi svezak Nova zraka u europskom svjetlu: hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, koji je uredila Zrinka Nikolić Jakus. „Od predviđenih sedam dosad su objavljena dva sveska i to je bio jedan od najtraženijih naslova na našem štandu“, rekla je voditeljica prodaje i marketinga Valentina Zelenika. Ponosni su i na suizdanja s drugim institucijama, poput monografije o Ivi Dulčiću autora Igora Zidića, objavljena u suradnji s Požeškom biskupijom i Modernom galerijom, a tu je i Opća psihopatologija Karla Jaspersa, objavljena u suradnji s Hrvatskom psihijatrijskim društvom. U sklopu biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti objavljena su djela Mavra Vetranovića, Jure Kaštelana, Dalibora Brozovića, Marina Držića i Janka Polića Kamova. Najprodavanija Matičina knjiga na Interliberu bilo je dvojezično izdanje Sergeja Jesenjina koje su priredile Dubravka Dorotić Sesar i Antica Menac. Svake godine među prva je tri najtraženija Matičina izdanja i Hrvatski pravopis autora Badurine, Markovića i Mićanovića, koji je zadnji put objavljen 2008.

Nakladnici su uglavnom zadovoljni postignutim prodajnim rezultatima na Interliberu. Odahnuli su i stoga što zbog porezne reforme neće doći do rasta sadašnjeg 5-postotnog PDV-a na knjigu. Imaju velika očekivanja od nove ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek jer, kako kažu, dobro poznaje izdavačku scenu i probleme knjižne branše. Prvo što očekuju od ministrice jest porast proračuna za kulturu na jedan posto i donošenje već izrađene Nacionalne strategije poticanja čitanja, a izdavač Seid Serdarević zalaže se i za osnivanje Agencije za knjigu, koja bi se brinula o inozemnim predstavljanjima i problemima knjižnog sektora. „Takve agencije postoje u većini zapadnih europskih zemalja, od Nizozemske i Francuske pa do nama susjedne Slovenije. One mogu raditi na dugoročnim ciljevima, neovisno o politici“, tumači Serdarević, „kako bi knjiga stekla onaj status u društvu koji zaslužuje, na korist hrvatskoga jezika, pisaca, čitatelja i budućih naraštaja“. Možda bi tako i omiljeni sajam knjiga konačno dobio zaokruženu i sadržajnu programsku koncepciju.