Rat očima djeteta

U književnosti, na filmu i u stripu česta je autorska strategija uporaba perspektive djeteta koje nevinim, znatiželjnim i bistrim pogledom promatra njemu često nerazumljiv, a ponekad i strašan svijet odraslih. Bilo da je riječ o Limenom bubnju Güntera Grassa i Volkera Schlöndorffa, o romanu Ubiti pticu rugalicu Lee Harper i njegovoj filmskoj adaptaciji u režiji Roberta Mulligana, o talijanskom neorealizmu i njegovim iranskim odjecima, o filmovima 400 udaraca, Mala Miss Amerike i Panov labirint, sudbine i doživljaji djece u umjetničkim djelima uvijek dodatno naglašavaju apsurd, licemjerje, nemoral, laž i zlo, odnosno ljubav, plemenitost, požrtvovnost i dobrotu koji vladaju u svijetu odraslih. Uporaba dječje perspektive umjetnicima pruža priliku da učinkovitim hiperbolama te poigravanjima emocijama i očekivanjima gledatelja odnosno čitatelja kreiraju pomaknute te manje ili više iskošene poglede na pojedince i društvo u cjelini.

Takvu autorsku strategiju nalazimo i u sjajnom kratkometražnom filmu Po čovika redateljice Kristine Kumrić, adaptaciji kratke priče Povratak književnice i novinarke Maje Hrgović, potpisnice scenarija filma. Točnije, riječ je o segmentu Hrgovićkina romana Živjet ćemo bolje, u znatnoj mjeri autobiografskom dijelu opsežne proze za koji je autorica zaključila da odlično funkcionira i kao samostalna cjelina te ga još 2013. poslala na natječaj Jedna slika iz Domovinskog rata. Posrijedi je javni poziv koji je 2013. organiziran u suradnji HAVC-a, Ministarstva hrvatskih branitelja, HRT-a, Hrvatskog društva pisaca i Vukovar Film Festivala, gdje je priča Povratak osvojila glavnu nagradu. Režiju filma Po čovika potpisuje Kristina Kumrić, predavačica na Sveučilištu u Osijeku koja se 2008. afirmirala zapaženim dokumentarcem Dobrodošli u Igrane, a ovo joj je drugi redateljski projekt i igrani prvijenac.

Po čovika je promišljeno, inteligentno koncipirano, zaokruženo i vrlo zrelo ostvarenje koje imponira na svim izvedbenim razinama, od scenarističke i dramaturške kompaktnosti preko sjajnih redateljskih rješenja do korištenja filmskog prostora i rada s mladim glumcima. Priča filma odvija se 1991. u ranojesensko popodne negdje u zaleđu Dalmacije, dok su dani još vrući te dok desetogodišnja Mia – fantastično je utjelovljuje Janja Avdagić – i njezina dvije godine starija sestra Lorena u odličnoj interpretaciji Lorene Živković, dočekuju povratak oca koji je tri mjeseca proveo u srpskom zarobljeništvu. Očev povratak poremetit će uobičajenu dječju svakodnevicu ispunjenu igrom i zabavom, u kojima se Mia ispostavlja kao veliki autoritet i među dječacima, no njezina će se odlučnost i energičnost pred strahom od ponovnog susreta s ocem istopiti poput snijega na suncu. Taj je strah uvjetovan dijelom vlastitom nesigurnošću i plahošću, a dijelom narastajućom psihozom među njezinim ukućanima, osobito majkom (na filmu ne baš iskorištena Marina Redžepović). Nakon što otac (Franjo Dijak) stigne, emotivno-psihološka stanja male protagonistice autorice iznimno pametno i učinkovito dočaravaju uporabom kamere iz ruke koja gledateljima nikad ne otkriva sve, već samo ono što vidi i Mia. Ona je s jedne strane ograničena niskim rastom, zbog kojeg i ne može sve vidjeti, pa tako ni doslovno ni metaforički nema jasan ni cjelovit pogled u svijet odraslih, a s druge strane sugerirano svjesno i namjerno izbjegava izravan i pun pogled, odbijajući suočiti se s ocem, za kojeg majka u jednom trenutku kaže da joj se vratilo „po čovika“. Otac je drastično smršavio, šutljiv je i povučen, a autorice ga prikazuju u detaljima i krupnim planovima, tek u jednom kratkom kadru u srednjem planu u cijelosti dok sjedi na stolcu, time gledatelje dodatno poistovjećujući s Miom te ekspandirajuću nelagodu i dalje ostavljajući naznačenom i sugeriranom. Tu nelagodu pojačava i sekvenca majke koja u večernjem mraku plače daleko od očiju svih, a vidi je samo Mia, i dalje obilježena nesigurnošću i nerazumijevanjem, ali jasnim osjećanjem traumatičnosti očeva povratka, što jedan od odraslih (uobičajeno uvjerljiv Nikša Butijer) krajnje nespretno pokušava uljepšati prikazujući njegovo zatočeništvo u isključivo pozitivnom svjetlu.

Po čovika impresivno je djelo. Spisateljica Maja Hrgović hrabro se nosi s vlastitim traumama iz djetinjstva i suočenja s očevim povratkom, zbog čega priznaje da joj je jako teško gledati film, dok Kristina Kumrić nagoviješta veliki redateljski potencijal zbog kojeg njezine buduće projekte valja iščekivati s nestrpljenjem.