Raskošna filmska gozba

Posebno priznanje kojim je u konkurenciji dugometražnih filmova ovogodišnjega Zagrebačkog filmskog festivala ovjenčana crnohumorna socijalna drama Ne gledaj mi u pijat scenaristice i redateljice Hane Jušić već je šesta nagrada koju je u nešto više od dva mjeseca od početka svog festivalskog života osvojilo za hrvatske filmske standarde uistinu iznimno ostvarenje.

Posrijedi je dugometražni prvijenac darovite autorice koja se tijekom proteklih šest godina u filmskim krugovima afirmirala nizom manje ili više, ali svakako iznadprosječno uspjelih kratkih filmova u kojima je demonstrirala redateljsku zrelost, promišljenost i senzibilitet, autorsku samosvijest i ambicioznost, sklonost intrigantnim i aktualnim pričama predočenima iz vizura osebujnih protagonistica, podjednak afinitet ka posezanju za nenametljivim no vrlo učinkovitim stilizacijama, sjajno korištenje prostora uz kreiranje nerijetko začudnih i značenjski vrlo moćnih mizanscena, odličan rad s glumcima te usmjerenost bavljenju stanjima i odnosima u manje ili više disfunkcionalnim obiteljima.

U tematskom fokusu Hane Jušić uvijek je uže ili šire shvaćena obitelj sa zategnutim međuodnosima (nekih) njezinih članova, a protagonistice se težnjom za oslobađanjem kroz seks ili makar i neuspješnim pokušajima bijega trude nositi s konvencionalnim ili patrijarhalnim odnosima u obiteljskim zajednicama, s postojećom ili tek naslućivanom opresijom unutar tih zajednica te s osjećajima zarobljenosti životnim okolnostima i bezizlaznosti situacija u kojima ih zatječemo.

Seks je bitan motiv i u konstruiranju drame i emancipaciji protagonistica i u autoričinu dugometražnom prvijencu Ne gledaj mi u pijat, koji je nakon nagrade FEDEORA za najbolji europski film u programu Dani autora na Mostri osvojio i Posebno priznanje na festivalu u Varšavi, Nagradu za najbolju redateljicu u Tokiju, titulu najboljeg filma u Valladolidu te nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Bratislavi.

Posljednju je nagradu apsolutno zasluženo osvojila debitantica i naturščica Mia Petričević, studentica arhitekture koju je Jušićeva slučajno pronašla na plaži u Komiži, a koja pred kamerama fantastično dočarava sve vidljive i nevidljive slojeve karaktera mlade Marijane Petković, svu istovremenu i grubost i nježnost, i oporost i požrtvovnost, i sućutnost i mizantropske crte, i želju za bijegom i svijest da je taj bijeg nemoguć.

Autorica Marijaninu egzistenciju kontekstualizira u malen i trošan stan derutne radničke četvrti u Šibeniku, u obitelj u kojoj su i ona i stariji možda donekle mentalno hendikepiran brat Zoran (maestralni Nikša Butijer) i neodgovorna i ne osobito bistra majka Vera (izvrsna Arijana Čulina) isprva izloženi psihofizičkoj opresiji od strane arogantnog i nasilnog oca Laze (sjajni Zlatko Burić).

Jušićeva sugerira da je otac u socijalističkom sustavu bio pripadnik represivnog aparata, za obiteljsku anamnezu bitna je i njegova nacionalna pripadnost, a sad obavlja administrativni posao na koji mu Zoran svakodnevno nosi marendu. No kad doživi moždani udar i padne u krevet, Marijana će uz posao medicinske sestre u laboratoriju dijelom preuzeti skrb o ocu, da bi ubrzo počela u fušu s prijateljicom Anđelom čistiti vile bogatih sugrađana u gradskoj okolici. Kad agresivni patrijarhat zbog očeve bolesti zamijeni nešto manje, ali ipak također arogantan i agresivan matrijarhat, u kojem je Zoran u skladu s dalmatinskom tradicijom kao sin vječno pošteđen, dok je Marijana iskorištavana žrtva izložena stalnom omalovažavanju i kritici, u djevojci će se probuditi bunt i spomenuta želja za bijegom. Ta će se želja najprije manifestirati u druženju i nevoljkom obavljanju dodatnog posla s Anđelom, a potom u lakomislenu flertu i neobveznu seksu s trojicom nepoznatih mladića, da bi naposljetku postalo jasno kako je bijeg nemoguć, i zbog osobne Marijanine slabosti i neodlučnosti, i zbog obiteljske okoline koju ne može samo tako napustiti.

Tjeskobnu egzistencijalnu socijalnu dramu Jušićeva boji tamnim i mjestimice nepodnošljivo mizantropskim tonovima, istodobno je razblažujući crnim humorom i elementima groteske, a susjedi na ulici funkcioniraju kao kor iz grčke tragedije koji komentira, a donekle i usmjerava zbivanja. Šibenik u filmu nije šarena turistička destinacija, nego pozornica crne socijale, grad mračnih uličica, ruševnih kuća te dotrajalih i nedovršenih fasada iz kojih viri armatura, eksploatiraju se autentični govor i zvukovi svakodnevice, a oni koji ne poznaju grad u njegovoj će se filmskoj slici teško snaći. Kad se pred kraj ukaže prepoznatljiva panorama, za bilo kakvo olakšanje prekasno je jer su tjeskoba i mrak već obuzeli gledatelje. Premda bi se cjelini moglo ponešto i prigovoriti, primjerice potpuno zanemarivanje očeva lika nakon moždanog udara, uz tek verbalno objašnjenje da o njemu najviše skrbi stanovita Vinka, to nimalo ne umanjuje izrazito pozitivne dojmove o filmu koji je zasluženo obasut pohvalama i nagradama te koji Hanu Jušić predstavlja kao iznimno zrelu i vrlo potentnu filmašicu.