Preko police osiguranja do poduzeća

Pored menadžerskih kredita, pojavnost financijskog instrumenta osiguranja menadžera (uključujući i police životnog osiguranja) također je bila tipična za proces pretvorbe i privatizacije ratne Hrvatske. Menadžeri bi najprije uspjeli ishoditi da ih neko društveno poduzeće (zapravo država kao njegov vlasnik, iako o tome uglavnom nije bila obaviještena), putem odluke upravnog odbora ili radničkog savjeta, proglasi osobama od posebne važnosti ili vrijednosti za poduzeće. Poduzeće bi na temelju te odluke s nekim osiguravajućim društvom sklopilo policu osiguranja (za, primjerice, otpremninu ili životno osiguranje), a troškovi police isplaćivali bi se iz sredstava materijalnih rashoda poduzeća ili drugih troškova poslovanja (iako su se i premija osiguranja menadžera i premija životnog osiguranja smjele isplaćivati iz rashoda poduzeća samo ako su izravno dovodile do povećanja prihoda ili smanjenja rashoda). Menadžer bi potom, na osnovi vrijednosti police, s bankom sklopio ugovor o kreditu (obično nešto manjeg iznosa negoli je bila vrijednost police), za koji bi založno pravo (što je niža razina osiguranja od jamstva) bila upravo polica osiguranja. Kredit se davao na razdoblje od jedne godine, nakon čega bi društveno poduzeće jednostavno proslijedilo sumu vrijednosti police banci. Usporedivo s ranijim primjerom menadžerskih kredita, i financijski instrument osiguranja menadžera bio je, dakle, način na koji su pripadnici rukovodećeg sloja sredstvima istog tog poduzeća dolazili do vlasničkih udjela u samom poduzeću.

Naravno, bit je bila u tome da bi menadžer, ili u ulozi izravnog uplatitelja ili u ulozi korisnika kredita temeljena na polici osiguranja otpremnine ili polici životnog osiguranja, novcem koji bi u konačnici isplatilo društveno poduzeće (ili država), došao u posjed vlasničkog udjela u istom poduzeću. Prema dostupnim podacima, do sredine veljače 1993. bilo je više od stotinu osoba korisnika financijskog instrumenta osiguranja menadžera. Dio tako zaključenih polica osiguranja zasigurno je bio nezakonit. Primjerice, društveno poduzeće iz Zagreba potkraj 1992. za četiri rukovodeće osobe odobrilo je zaključenje polica osiguranja u vrijednosti 5.300.000 hrvatskih dinara (po osobi). Police su založene kod banke koja je potom četvorki odobrila kredit i sredstva uplatila na račune tih osoba. Četvorka je zatim, putem izravnih uplata na račun Hrvatskoga fonda za razvoj ili kupnje udjela, došla u posjed dionica poduzeća. Banke su kredite izdavale neuobičajenom brzinom: gotovo odmah, a često i istog dana, poduzeće bi premiju isplatilo menadžeru, da bi je on proslijedio banci, koja je potom odobravala kredit. Nezakonitost takva postupanja sastojala se u tome što su osiguranja menadžera isplaćivana iz sredstava materijalnih troškova ili troškova poslovanja poduzeća, a što je bilo u suprotnosti s odredbama Zakona o računovodstvu. Naime, čl. 72 spomenutog zakona zabranjivao je da se police životnog osiguranja na ime jedne osobe isplaćuju na teret materijalnih troškova ili troškova poslovanja poduzeća u kojemu je korisnik police bio zaposlenik. Radilo se, dakle, o postupcima koje se s punim opravdanjem treba okvalificirati kao nezakonito prisvajanje ili pljačku javne (državne ili društvene) imovine.

Croatia osiguranje
i njezin generalni direktor

Ipak, slučaj nezakonitosti i amoralnosti financijskog instrumenta osiguranja menadžera, koji je uzburkao kako zainteresiranu javnost, tako i političke elite ratne Hrvatske, bio je onaj središnje osiguravateljske kuće Croatia osiguranje, tada poduzeća u većinskom vlasništvu države. Poduzeće je ranije osmislilo novi program osiguranja menadžera: ciljanim skupinama, poput glavnih direktora i drugih članova rukovodećeg kadra, ponuđen je program osiguranja, a namijenjen, kako je navedeno, pojedincima izloženim „opasnostima koje se pojavljuju u svezi s poslovima u obavljanju dužnosti managera“. Navedeno je podrazumijevalo i osiguranje otpremnine menadžera. U slučaju da se u vremenu trajanja police dogodi neki od slučajeva predviđenih osiguranjem, iznos oštećenja uvijek se isplaćivao samom osiguraniku, a po isteku police opet bi osiguraniku bila isplaćena cjelokupna svota. Prema podacima Službe društvenog knjigovodstva iz lipnja 1993. vinkulirane police osiguranja (ili one koje su založene kao jamstvo osiguranja kredita i zaključene s Croatiom), a na temelju kojih je odobren kredit, glasile su na korisnike osiguranja, kojima se po isteku osiguranja isplaćivala uplaćena premija. Dakle, ugovaratelj osiguranja ili poduzeće u društvenom vlasništvu platilo je jednu vrstu osiguranja za svoje zaposlenike s posebnim ovlaštenjima (menadžere), pri čemu je po isteku osiguranja uplaćena premija pripadala tim osobama. I u slučaju eventualne ozljede u vrijeme trajanja police, a posebno po isteku police, porezni obveznici snosili bi trošak. Navedeno je bilo u suprotnosti s važećim Zakonom o računovodstvu u doba zaključivanja ugovora o osiguranju. Tijekom 1992. Croatia je zaključila 294 ugovora o osiguranju menadžera i 762 ugovora o osiguranju otpremnina menadžera.

Takvi poslovni pothvati, nedvojbeno obilježeni očitom nezakonitošću i krajnjom amoralnošću u kontekstu socijalnih problema ratne Hrvatske, događali su se dok je poduzeće vodio generalni direktor Dalibor Kovačević. Kovačević je bio oličenje pragmatične snalažljivosti rukovodećeg kadra iz vremena komunizma. Prije proljeća 1990. nalazio se na rukovodećim pozicijama nekoliko poduzeća u Dalmaciji, što je dakako podrazumijevalo vjernost komunistima i rad, kako je navedeno u jednom izvještaju, na „eliminaciji“ onih u tim poduzeću koji nisu bili „na liniji“. Kovačević je i nakon demokratske tranzicije uspio ishoditi potporu novih vlasti pa se ubrzo, nakon kraćeg boravka u upravi Zagrebačke banke, našao na mjestu člana upravnog odbora Agencije za restrukturiranje. Potom je završio na čelu Croatije, gdje je potkraj kolovoza 1991. uspio ishoditi suglasnost upravnog odbora za policu osiguranja čija je godišnja premija iznosila 239.000 dinara. No to je bio tek početak nagla uspona Kovačevića. Ni punu godinu poslije, kao osobi od posebne važnosti, poduzeće mu je dalo jednogodišnju policu za osiguranje menadžera koje je ukupna vrijednost bila vrtoglavih 1.292.000 njemačkih maraka: generalni direktor bi tako, u slučaju trajna invaliditeta, dobio 800.000 maraka, u slučaju uništenja ili gubitka prtljage 2.000 maraka, a u slučaju obične nezgode zbog koje bi izostao s posla, primjerice zubobolje ili prehlade, dnevno bi dobivao iznos od 100 maraka. Siguran u političku potporu, generalni je direktor imovinom poduzeća raspolagao potpuno samovoljno. Bliskim prijateljima dodjeljivao je na korištenje stanove u središtu Zagreba. Istovremeno, više od trideset zaposlenika Croatije, ujedno prognanika iz istočne Slavonije, boravilo je ili u barakama ili kod rodbine i prijatelja. Doista, teško je naći bolji primjer vještine društvenog prilagođavanja i usporednih materijalnih povlastica, a temeljenih na političkom protekcionizmu i u komunizmu i u demokraciji.

Nevjerojatni uvjeti

Neovisno o medijskom tematiziranju gospodarskog kriminala i amoralnosti bogaćenja pojedinaca Kovačevićev uspon neumoljivo se nastavio. Početkom siječnja 1993. Kovačeviću je ponuđeno produljenje direktorskog mandata (sklapanjem novog ugovora o radnom odnosu) na četiri godine, pri čemu su mu primanja iznosila šest prosječnih plaća poduzeća, a imao je pravo i na dio dobiti. U slučaju prestanka radnog odnosa ili odlaska u mirovinu Croatia mu je bila dužna isplatiti otpremninu u iznosu od 24 redovna dohotka, a u slučaju prekida radnog odnosa opet bi iduće dvije godine dobivao primanja u iznosu redovite plaće. Čak i danas djeluju šokantno prava koja je imao: Croatia mu je osiguravala neograničene troškove uporabe telefona i kod kuće, neograničeno pravo korištenja automobila, a obvezala se i sklopiti ugovor o njegovu osiguranju i, kako je izrijekom navedeno, „to na najvišu svotu osiguranja“. Tek zahvaljujući javnom pritisku, upravni odbor Croatije dopustio je promjene kozmetičke naravi u prijedlogu novog ugovora o radu za Kovačevića. „Dalibor Kovačević“, navedeno je u jednoj pritužbi ogorčenih radnika poduzeća iz ožujka 1993, „postavljen je za generalnog menadžera institucije od posebnog društvenog interesa, a da prethodno nije stvorio niti sudjelovao u bilo kojem privrednom projektu, i to u 60-im godinama života, kada po logici stvari više nitko nije sposoban usvajati nova znanja“.

Mnogo vike ni za što

Ako i nije bio sposoban za usvajanje novih stručnih znanja, Kovačević je imao drugih sposobnosti, u prvom redu osjećaj za snalaženje. Sve njegove odluke, uključujući i policu životnog osiguranja, odobrio je upravni odbor poduzeća. Od prosinca 1992. u upravnom odboru Croatije nalazili su se ljudi iz samog vrha političkog i gospodarskog vrha Hrvatske: predsjednik Zastupničkog doma Sabora Stjepan Mesić, tri ministra u Vladi (pravosuđa i uprave Ivica Crnić, poljoprivrede i šumarstva Ivan Majdak i bez portfelja Zvonimir Lerotić), guverner Narodne banke Hrvatske Pero Jurković, dva predstavnika lokalnih vlasti (Željko Lužavec, predsjednik Skupštine općine Rijeka i Mladen Vedriš, predsjednik Izvršnog vijeća grada Zagreba, ali i od početka 1993. potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarsku problematiku) te nekoliko direktora javnih poduzeća ili poduzeća sa znatnim udjelom države (među kojima Nikica Valentić i Antun Milović). Očigledno, Kovačević je imao potporu najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj.

Slučaj generalnog direktora Kovačevića s razlogom je izazvao veliko zanimanje javnosti. Na sjednici Vlade iz veljače 1993. posvećenoj borbi protiv gospodarskog kriminala upravo je osiguranje menadžera uzeto kao najreprezentativniji primjer nezakonitosti, amoralnosti i drugih problema s kojim se suočavala provedba pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Prema dijalogu između potpredsjednika Vlade Vladimira Šeksa i predsjednika Franje Tuđmana: „[Šeks] To [osiguranje menadžera] nije ni privatno poduzetništvo ni sloboda poduzetništva ni spretnost ni okretnost, nego je to kriminal. [Tuđman] Samo, jesi li rekao, molim te, da kod toga to životno osiguranje nije osiguranje koje je on platio nego koje mu plaća [poduzeće]? [Šeks] Točno, predsjedniče, niti on [menadžer] plaća to osiguranje, dakle, to je... [Tuđman] Trostruka pljačka. [Šeks] To je grabež, pljačka. To je isto kao da dočekam nekog na ulici u mraku sa pištoljem i otmem mu torbu sa novcem samo drugi oblik izvršenja.“

U konačnici, Kovačević je u svibnju 1993. otišao u mirovinu. Njegov odlazak iz poduzeća bio je zapravo najopipljiviji učinak cjelokupne afere s osiguranjem menadžera. Istina, Zastupnički dom Sabora je u srpnju 1993. proglasio nedopuštenim i ništavnim, „kao protivno moralu društva“, osiguranje zaposlenika čija je konačna namjera bila stjecanje osobnog vlasništva nad društvenom imovinom. Iako je došlo i do nekoliko istraga koje su provodili organi financijske represije, što zbog nedorečene zakonske regulative, što zbog Tuđmanove nevoljkosti da snažnijim pritiskom na svoje najbliže suradnike (poput članova upravnog odbora Croatije) dodatno produbi krizu vladajuće stranke, dobar dio osiguranih menadžera izvukao se nekažnjeno.