Postimperijalno stanje u nostalgičnom ozračju

Među brojnim piscima austrijske i drugih srednjoeuropskih književnosti koji su u svojim djelima nastalim u razdoblju nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije tu stoljetnu državnu zajednicu raznih naroda i konfesija prikazali u pozitivnom svjetlu, u smislu retrospektivne utopije, posebno važno mjesto zauzima Joseph Roth (1894–1939), autor čiji se zacijelo najpoznatiji roman Radetzky marš (Radetzkymarsch, 1932) prije nekog vremena pojavio u novom – i valja reći izvrsnom – hrvatskom prijevodu Milana Soklića. U kojoj je mjeri pozitivno konotiranje Habsburške Monarhije karakteristično za važan segment austrijske književnosti u postimperijalnom razdoblju, uvjerljivo je još početkom 1960-ih godina pokazao Claudio Magris: u svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1963. pod naslovom Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti (Il mito absburgico nella letteratura moderna austriaca), talijanski germanist i književnik velik dio svoje argumentacije temelji na nizu habsburško-nostalgičnih djela iz 1920-ih i 1930-ih godina, pri čemu – uz Stefana Zweiga i Franza Werfela – u prvi plan stavlja stvaralaštvo Josepha Rotha, autora koji je, smatra Magris, stari svijet Monarhije opisao na najprecizniji i najuzbudljiviji način.

Asimetričnost moći
u prilog Beča i Pešte

Često se s pravom upozoravalo na to da je idealiziranje navodno skladna suživota habsburških naroda, koje do izražaja nije došlo samo u raznim kulturnim formatima međuratnog razdoblja nego se jednako tako nastavilo i nakon Drugoga svjetskog rata, itekako proturječilo povijesnoj zbilji Habsburške Monarhije. Ona nikako nije bila „tamnica naroda“, kako su je prikazivali mnogi predstavnici nacionalnih emancipacijskih pokreta, ali zacijelo nije bila ni država, koja je u stvarnosti realizirala službeno proklamirano „jedinstvo u različitosti“ (Einheit in Vielheit), jer su imperijalnim centrom dugo dominirali austrijski Nijemci, od Austro-ugarske nagodbe i Mađari. Asimetričnost moći u prilog Beča i Budimpešte može se pokazati upravo na primjeru tog ugovora koji se i u novijim povijesnim istraživanjima smatra najvažnijim razlogom za stalnu krizu srednjoeuropske dualne monarhije, naposljetku i za njezin konačni raspad. Okolnost što su mnogi na nju i nakon 1918. gledali u pozitivnom svjetlu ne temelji se stoga na povijesnim činjenicama, nego je znatno više povezana s lošim socijalnim i političkim prilikama te autoritarnim ideologijama koje su obilježavale stvarnost zemalja sljednica u kraćim ili duljim razdobljima 20. stoljeća. Tako ne može iznenaditi što su Austro-Ugarska i fluidni pojam Mitteleurope te s njima povezano kulturno nasljeđe dospjeli u kontekst retrospektivne, pozitivno konotirane utopije, nerijetko i kao neka vrsta oponiranja nacionalističkim, fašističkim i dogmatsko-komunističkim političkim diskursima.

I poziciju pripovjedača u Radetzky maršu određuju stoga sjećanje na staru Austriju, koja je galicijskom Židovu Josephu Rothu bila zavičaj i domovina, i jak osjećaj sjete i žala što se propast dunavske monarhije nije mogla spriječiti. Politički motivirana nostalgija što Rotha obuzima naočigled sve većega društvenog utjecaja autoritarnih pokreta, napose nacionalsocijalizma, potkraj 1920-ih godina, doista se u mnogim svojim aspektima može smatrati idealiziranjem prošlosti i ogorčenim okretanjem od prekarnih socijalnih i političkih prilika u suvremenosti. „Ja nisam dijete ovog vremena, teško mi je čak ne nazvati se njezinim neprijateljem“, započinje svoju životnu priču pripovjedač u prvom licu romana Kapucinska grobnica (Die Kapuzinergruft, 1938), djela u kojem autor preludira i neke teme i motive Radetzky marša.

Upravo u bijegu iz suvremenosti vidi Claudio Magris egzistencijalno polazište pripovijedanja u tom i drugim Rothovim djelima: autor se s čežnjom prisjeća zavičajne Galicije, siromaštva, prisnosti i sigurnosti židovskog štetla kao mikrokozmosa u okviru jednoga znatno šireg poretka, poretka stare Austrije pod čijom je zaštitom taj životni prostor tijekom povijesti stajao. Štetl i Habsburško Carstvo Roth stoga uzdiže u neku vrstu izgubljenog raja, neke bajkovite, beskonačne zemlje koju nastanjuju mnogi narodi i kojom očinskom blagošću i uzvišenim dostojanstvom upravlja prastari vladar.

„Staroaustrijski roman“

Nakon što je svojim publicističkim radom u 1920-im godinama stekao glas (lijevo)liberalnoga, nekonformističkog promatrača društvenih zbivanja, u Rotha se od početka 1930-ih godina sve više raspoznaje averzija prema prilikama u zapadnim demokracijama: građanstvo mu se sve više čini utjelovljenjem svijeta na samrti, primjetljiva je i njegova razočaranost radništvom, ponajprije nastojanjem da preuzme građanski način života; posebnu odbojnost, razumljivo, osjećao je prema raznim oblicima fašizma koji se u tom vremenu šire Europom i u nizu zemalja postaju dominantnom političkom snagom. Te ga tendencije navode na radikalno okretanje od suvremenosti i na traženje utočišta u prošlosti, a u njegovu pripovjednom stvaralaštvu – u to vrijeme stekao je već glas cijenjenog autora pripovjedne proze – na okretanje povijesnim temama.

Bojazni od „samoubojstva Europe“, a prema kojem su – po njegovu mišljenju – neminovno vodila tadašnja politička zbivanja, Roth se stoga nastoji suprotstaviti pisanjem „staroaustrijskog romana“, kako je Radetzky marš nazvao u jednom pismu Stefanu Zweigu iz 1930. Po svojoj tendenciji Rothovo evociranje sjećanja na potonulo austrijsko carstvo temelji se na idealizaciji toga državnog okvira: vođeno je namjerom da suvremenost konfrontira s utopijskom alternativom iz prošlosti. No u potrazi za izgubljenim vremenom i izgubljenim carstvom autor se, okrećući se od nemilih prilika u sadašnjosti, susreće s istim takvim stanjima u prošlosti. Ponovni susret izoštrava njegov dijagnostički pogled, koji sada i u prošlosti uočava ono što mu smeta i u suvremenosti. Idealiziranje Habsburške Monarhije stoga dolazi u koliziju s razočaranošću zbog brojnih propuštenih prilika, s uvjerenjem da je zbog nehaja i bahatosti proigrano neizmjerno blago. Stoga se – naizgled – idealizirana prošlost u Radetzky maršu postupno pokazuje kao sablasna fasada iza koje djeluju snage destrukcije. Pokazuje se da je projekt humanoga, čovjeka dostojna državnog uređenja zapravo prepun nereda, da je mudrost u njemu nerazmrsivo prepletena s glupošću, a da je velikodušnost posve ustuknula pred uskogrudnošću. U Rothovu evociranju prošlosti ljubav se stoga s mržnjom povezuje u neraskidivo jedinstvo, tvoreći pritom ambivalentnu mješavinu što se očituje u sjeti koja podjednako paralizira razum i čuvstva. Autorovi promonarhistički stavovi u 1930-im godinama ne trebaju se, dakako, poistovjećivati sa stavovima pripovjedača u Radetzky maršu: afektivno idealiziranje prošlosti u romanu se korigira ironijom, stavom koji uspostavlja estetski nužnu napetost između afektivnog suosjećanja i kronikalno strukturirane naracije.

Rothov prikaz rasapa austrijskog imperija u znaku „habsburškog mita“ i njemu imanentna nostalgičnog tona nikada, ipak, ne prelazi u apologiju, naprotiv u njemu je stalno prisutna svijest o tome da je riječ o svijetu koji je nestao i koji se više ne može oživiti. To osobito vrijedi za glavnoga povijesnog predstavnika dunavske monarhije, cara Franju Josipa I, koji je u romanu posvuda prisutan kao ličnost koja diskretno upravlja sudbinama likova, a gdjekad i kao sudionik radnje te se Radetzky marš već i zbog toga može smatrati povijesnim romanom. No pravi protagonisti romana tri su fiktivna lika, trojica pripadnika obitelji Trotta, podrijetlom iz – jednako tako fiktivna – slovenskog sela Sipolja. Njihova sudbina usko je povezana s procesom raspadanja imperija te bitno obilježuje njihov osobni život i njihovu svijest. U simboličkom smislu habsburški mit se u romanu oprimjeruje na legendi što bitno određuje njegovu radnju: poručnik Trotta, prvi od trojice članova obitelji, spašava naime život caru Franji Josipu tijekom bitke kod Solferina, i to tako što spontano krši pravila vojne subordinacije.

Premda Roth Radetzky marš, kako neizravno proizlazi iz jednoga njegova zapisa, nije smatrao povijesnim romanom, to njegovo najpoznatije djelo ipak u mnogočemu odgovara uvriježenim gledanjima na staru pripovjednu vrstu. Nije pritom samo riječ o tome što povijesna zbivanja u romanu imaju vrlo važnu ulogu, primjerice okolnost što autor i na početak (bitka kod Solferina 1859) i na kraj romana (sarajevski atentat, izbijanje Prvoga svjetskog rata 1914. i smrt Franje Josipa) stavlja dva markantna događaja što simbolički započinju i naposljetku zaključuju proces slabljenja i propadanja Habsburške Monarhije, dva događaja što određuju i sudbinu slovenske obitelji u fikciji romana – uspon njezina prvog predstavnika, srčanog časnika koji caru spašava život, solidan, ali ni po čemu izniman profesionalni životni put njezina drugog predstavnika, visokoga lokalnog dužnosnika, te problematičnu karijeru i grotesknu smrt njezina trećeg – i ujedno posljednjeg – člana obitelji, mladoga poručnika carske armije.

György Lukács, jedan od najvažnijih teoretičara povijesnog romana, neupitnog začetnika moderne verzije vrste vidi u Walteru Scottu te stoga romaneskni model engleskog autora smatra reprezentativnim za dalji razvoj žanra. Jedno od središnjih gradbenih načela povijesnog romana po Lukácsu je koncepcija „prosječnoga“ ili „srednjeg junaka“; prosječan je taj junak jer, navodi mađarski filozof, „s obje suprotstavljene strane uspostavlja ljudski odnos“ i jer je, premda glavni lik, ipak „nevažan“ u odnosu prema „važnim“ povijesnim osobama, koje se pak u romanu redovito pojavljuju kao sporedni likovi, baš onako kako Roth raspoređuje agiranje likova u Radetzky maršu. Lukácsevu formulaciju o prikazivanju „historijskih prilika i likova književnim sredstvima“ noviji teoretičari vrste najčešće svode na odnos historijskoga i fikcionalnog diskursa te povijesni roman obično opisuju kao onaj tip romana u kojem se povijesni likovi, događaji, životne prilike narativno prikazuju u fikcionalnim konstrukcijama, gledanje koje jednako tako dopušta da Rothovo djelo svrstamo kao povijesni roman.

Vojna koračnica

Spomenuto je da se važnom značajkom povijesnog romana smatraju i simptomatični povijesni datumi, datumi koji se u Radetzky maršu odnose na ratne sukobe koji markiraju početak i svršetak dugotrajna procesa rasapa Habsburške Monarhije. Tako bitka kod Solferina označuje prvi od dvaju austrijskih poraza u srazu s onodobnim vodećim europskim silama Francuskom i Pruskom: u sukobu oko sjevernotalijanskih posjeda 1859. presudnom se pokazala intervencija Napoleona III. u prilog nastajuće talijanske nacionalne države (potom, 1866, Austrija je pretrpjela i poraz u ratu s Bismarckovom Pruskom kod Königgrätza, što pak dovodi do njezina potpunog potiskivanja iz Njemačkog Saveza). Gubitak Lombardije nakon poraza kod Solferina označio je prvi veliki trijumf ideje nacionalne države u sukobu s univerzalističkom koncepcijom multinacionalnoga austrijskog carstva.

Nije stoga slučajno što Roth, smatrajući nacionalizam habsburških naroda glavnim razlogom propasti dunavske monarhije, radnju romana započinje upravo bitkom kod Solferina. Spasivši život caru Franji Josipu u povijesnom trenutku koji je, retrospektivno gledano, značio prekretnicu za staro carstvo, mladi mu je časnik Joseph Trotta – kako to Roth predstavlja u fikciji romana – omogućio da u dugom razdoblju svoje vladavine svjedoči kako sve jače i jače snage nacionalnih partikularizama razaraju državu kojoj je stajao na čelu. Šezdesetak sljedećih godina, sve do atentata u Sarajeva, izbijanja Prvoga svjetskog rata i careve smrti 1916, po Rothu čine razdoblje u kojem Habsburška Monarhija zapada u sve dublju agoniju: na simboličkoj razini to stanje postupnoga, ali neizbježnog propadanja imperija kontrastira se s dugim procesom starenja nekolicine važnih likova – u prvom redu odnosi se to na kotarskog načelnika Franza von Trottu, drugog člana obitelji, ali jednako tako i na sama cara koji se, kako je spomenuto, kao lik pojavljuje na važnim mjestima romana.

S tim u vezi valja skrenuti pozornost i na naslov romana kojim se Roth, dakako, referira na poznatu vojnu koračnicu Johanna Straußa starijeg iz 1848. Usto, kompozicija Radetzkymarsch, napisana u čast velikoga austrijskog vojskovođe i njegovih vojnih uspjeha u Lombardiji u revolucionarnoj 1848, provlači se kao provodni motiv kroz čitav roman, najčešće kao vrhunac redovitih podnevnih koncerata svake nedjelje u središtu provincijskog grada u kojem je desetljećima stolovao Franz von Trotta. Maršem koji evocira posljednju veliku austrijsku pobjedu protiv jedne nacionalne revolucije i čijim se izvođenjem širom velikog carstva nastojala sugerirati normalnost stanja, na stanovit se način potiskuje i sjećanje na vojni i politički poraz kod Solferina.

Usporedivu ulogu u romanu ima i tzv. legenda o „junaku Solferina“, usko povezana sa životnom pričom obitelji Trotta. Junački čin mladog časnika, prezentiran kao štivo za školske udžbenike diljem Monarhije, vrlo se brzo pretvara u legendu te se na taj način, prikazujući bitku kod Solferina u svjetlu spašavanja careva života, nedvojbeni poraz s fatalnim posljedicama za budućnost Austrije stilizira u pobjedu. Upravo u tom spletu okolnosti započinje priča triju naraštaja obitelji Trotta i njezino prepletanje sa životom cara Franje Josipa, priča koja u osnovi prosječnim životima trojice prosječnih protagonista daje važnost i reprezentativnost.

Premda je spašavanje careva života nedvojbeno junačko djelo, ono će se pokazati kao izvorište niza nesporazuma, iz kojih će pak proizići brojna nerazrješiva proturječja. Poručnik Joseph von Trotta isprva je obasut brojnim nagradama za svoje djelo: promaknut je u viši čin, a dodijeljena su mu i najviša vojna odličja te naslov nasljednog plemstva. No sreća što se malom čovjeku nenadano udjeljuje s najvišeg mjesta imala je i svoje naličje, ponajprije u otuđenju slovenskoga seoskog sina od vlastita zavičaja: „prekinuta bijaše veza između satnika Trotte i dugačke povorke njegovih seljačkih slovenskih predaka. S njim je započinjala nova loza.“ Njegovu otuđenost dodatno povećava i način kojim je u školskim udžbenicima – po njegovu mišljenju posve pogrešan – prezentiran njegov spontani čin. Premda je na Trottinu želju sam car, začuđen reakcijom svog podanika, naložio da se štivo o njegovu spašavanju kod Solferina odstrani iz školskih knjiga, legenda se više nije mogla ukloniti iz usmene predaje, kojom se i dalje širila.

Privid habsburškoga mita

Ogorčenost u kojoj je „solferinski junak“ proveo ostatak života u mnogočemu je odredila i životni put njegova sina Franza, kasnijega kotarskog načelnika, čovjeka koji će se u potpunosti identificirati sa svojom službom, s položajem upravnog činovnika u srednjem rangu velikoga državnog aparata. I njegov privatni život u potpunosti je određen zvanjem i njegovom potpunom predanošću službi za cara, kojemu s vremenom, kako kaže pripovjedač, postaje sve sličniji i vanjštinom. Podaničke ovisnosti toj službi, u kojoj je desetljećima vidio smisao života, počinje se oslobađati tek kada shvati da se monarhijski poredak počinje urušavati i da je u taj proces rasapa društvenih i moralnih vrijednosti nepovratno uvučen i njegov sin Carl Joseph.

Poručnik Carl Joseph von Trotta nedvojbeno je središnji lik romana, lik u kojega se privid habsburškog mita pojavljuje u znaku dekadencije što ne pogađa samo njega kao osobu, nego i cio časnički stalež i armiju kao instituciju. Za razliku od oca, Carl Joseph svoj život ne uspijeva uskladiti s imperijalnim poretkom i njemu pripadnom disciplinom, on je bezvoljan i labilan karakter, pasivan čak i u ljubavi, te svoj erotski život svodi na veze sa starijim udanim ženama. Posljednji izdanak obitelji i sam je isprva bio bespogovoran carev službenik. No život habsburškog časnika nije više bio ispunjen smislom koji je imao u ranijim razdobljima te Carl Joseph s vremenom sve više postaje svjestan smislene ispražnjenosti svoje profesije u kojoj se, a da on to i ne sluti, odražava agonija državne zajednice osuđene na propast. Njegov život i život drugih časnika sve snažnije obilježavaju sklonost alkoholu, kocki, praznoj razbibrizi, dvobojima, okolnost koja upućuje na društvene i političke tendencije koje se jasno razaznaju u dugom razdoblju mira i koje će naposljetku dovesti do „velikog rata“. Pomisao na velik ratni sukob njemu se, kao i mnoštvu njegovih kolega, nadaje kao samorazumljiva. No jednako im je tako jasno – i u tome se ponovno naziru nerazrješive proturječnosti Habsburške Monarhije – da će njihova zemlja taj rat izgubiti.

S proturječnostima svoje profesije Carl Joseph se na posebno bolan način suočava u jedinoj akciji koju njegova jedinica, stacionirana na teritoriju nastanjenom slavenskim življem, treba izvesti u mirnodopskom razdoblju, u intervenciji protiv tvorničkih radnika koji su stupili u štrajk. Jasno mu postaje da vlastodršci armiju ne smatraju samo zaštitom od vanjskog neprijatelja, nego da je jednako tako nastoje upotrijebiti i protiv takozvanoga unutrašnjeg neprijatelja, pri čemu se socijalni uzroci često – kao u rečenom slučaju – prožimaju s nacionalnim uzrocima te se nerijetko i ne mogu razlikovati. Kao zapovjednik jedinice Carl Joseph stoga reagira nepromišljeno i panično, više kao žrtva nego kao počinitelj; u vojnoj intervenciji protiv pobunjenih radnika Trotta zadobiva ranu, baš kao i njegov djed pri spašavanju cara kod Solferina, a to je i razlog koji unuka navodi na usporedbu svog čina sa činom solferinskog junaka: oba su bila nametnuta potrebom brzog djelovanja u kriznoj situaciji, pri čemu se okolnost što se djedov čin smatra junačkim, dok je unukov očito pod znakom pitanja, mora gledati u okviru proturječnog razvoja prilika u Habsburškoj Monarhiji, na koje Roth, kako je istaknuto, gleda kao na proces disolucije svih sfera društva. U slučaju Carla Josepha ta se kontradiktornost očituje, s jedne strane, u njegovu uvjerenju da nije dorastao djedovoj veličini, s druge pak u tome što ne može osvijestiti činjenicu da legenda o njegovu pretku počiva na posve iskrivljenim činjenicama, činjenicama s kojima se ni sam djed nije htio pomiriti. Mit o solferinskom junaku toliko se naime u međuvremenu ukorijenio u svijesti suvremenika, pa tako i njegova potomka, da se više nije mogao vratiti u realne okvire.

„Male prljave države“

Sličan odnos prema precima njeguje i Trottin garnizonski prijatelj, židovski liječnik Demant, koji svog djeda – u stvarnosti ubogog posjednika krčme na istočnoj granici carstva – uzdiže u kralja među krčmarima. Identifikacija s poretkom koji je izgubio svoju životnu snagu u krajnjoj se konzekvenciji očituje i u čežnji prema smrti, pri čemu nije jasno u kojoj je mjeri ona doista ozbiljno mišljena, a nije tek povođenje za davno zastarjelim konvencijama. U tom svjetlu treba tumačiti i Demantovu odluku da na uvrede kolege časnika odgovori pozivom na dvoboj i u tome besmislenom i nejednakom sukobu izgubi život.

Posve drukčije stoje stvari s drugim Trottinim prijateljem, poljskim grofom Chojnickim, kojeg Roth očito koncipira kao vidovitog analitičara suvremenosti i povrh toga neprikrivena proroka skorašnje propasti dunavske monarhije: „Ovo carstvo mora propasti. Čim naš car sklopi oči, raspast ćemo se na stotinu komada. Balkan će biti moćniji od nas. Svi će narodi osnovati svoje male prljave države, čak će i Židovi proglasiti nekog kralja u Palestini. U Beču već smrdi znoj demokrata, ne mogu to izdržati na Ringstrasse. Radnici imaju crvene zastave i ne žele više raditi. Gradonačelnik Beča pobožni je kućepazitelj. Popovi također idu s narodom, u crkvama se propovijeda češki. U bečkome Burgtheateru igraju se židovski komadi i svaki tjedan jedan mađarski proizvođač klozeta postane barun. Kažem vam, gospodo moja, premda se još uvijek ne puca, sve je gotovo.“

Iako njegove tirade pune podbadanja i poruge nitko ne shvaća ozbiljno, u njima se ipak – gledano, dakako, iz retrospektivne pripovjedačeve perspektive – nagovješćuju mnoge okrutne istine postimperijalne srednjoeuropske zbilje: po Chojnickome – inače zastupniku u bečkome Carevinskom vijeću, pa stoga upućenome u stanje Monarhije – Austro-Ugarska je odavno zrela za propast, a njezini će narodi nakon careve smrti stvoriti „male prljave države“, jer, smatra poljski grof, „više se ne vjeruje u Boga. Nova religija se zove nacionalizam.“ Chojnicki je itekako svjestan toga da njegovi antidemokratski, antinacionalni i antisemitski stavovi nemaju budućnost, ali nitko od časnika – uz iznimku Carla Josepha – koje redovito okuplja i časti u svojoj vili, ne primjećuje mračnu stranu njegovih proročanstava. Čak i vjernoga carskog činovnika Franza von Trottu, koji jednom prilikom dolazi u posjet sinu u garnizon u blizini ruske granice, uspijeva Chojnicki uvjeriti u to da se stara Monarhija „živa raspada“.

Pesimistična bezvoljnost

S jačanjem uvida u neizbježnost propasti zajedničke države, i Carl Joseph sliku o svome djedu kao solferinskom junaku postupno preinačuje u sliku o slovenskom seljaku iz Sipolja. U tom procesu – a i u prvome i u drugom slučaju riječ je o idealiziranju stvarnog stanja – od samih slika znatno je zanimljivija promjena u unukovoj svjetonazorskoj usmjerenosti: umjesto austrijanstva, časničke službe i nesebične predanosti caru u prvi plan dolazi podrijetlo, a s njime i nacija. Zbog centralističke politike habsburške uprave zavičajno mjesto obitelji ostaje mu doduše nedostižno, baš kao što mu zbog očevih odgojnih nazora i jezik predaka ostaje stran; no on se naposljetku suprotstavlja onoj tvorbi identiteta koju je, stavivši se neupitno u službu Habsburga, zastupao njegov otac, kotarski načelnik. No ta austrijsko-habsburška svijest, kako je spomenuto, i njemu samom naposljetku postaje upitna, i njemu postaje jasno da je Bog, kako kaže Chojnicki, „napustio staroga cara“ i da je armija jedini preostali oslonac Monarhije.

Carl Joseph se, doduše, intimno već zarana bio udaljio od k.u.k.vojske, no snagu da to stvarno i provede, ponajprije zbog spona koje mu je nametala obiteljska socijalizacija, osjetio je tek u trenutku kada je stigla vijest o sarajevskom atentatu. Njegov rastanak s armijom koincidira s izbijanjem rata, s trenutkom u kojem se pokazuje da se Monarhija doista raspada po nacionalnim šavovima, pa čak i u časničkom korpusu. O atentatu na prestolonasljednika Franju Ferdinanda časnici Trottine jedinice doznaju na pukovnijskoj zabavi i na tu vijest, ne želeći prekidati svoje pijano druženje, ne reagiraju kao pripadnici armije, nego isključivo u skladu sa svojom etničkom pripadnošću, pa se tako jedan Mađar, primjerice, ne skanjuje reći kako su se on i njegovi sunarodnjaci u časničkom zboru suglasili o tome da mogu „biti sretni što svinje više nema“.

Pesimistična bezvoljnost, koja ne obuzima samo Carla Josepha nego i grofa Chojnickog, pa i sama kotarskog načelnika, i koja se često ističe kao dominantno iskustvo vremena, u romanu se redovito povezuje s motivima rane ostarjelosti, ali i preduga življenja i neumoljiva približavanja smrti. Taj motivski kompleks posebno se odnosi na lik cara Franje Josipa, čija je metuzalemska dob ujedno slika ostarjelosti imperija. Brojne podudarnosti između dviju sfera ponajprije treba, dakako, tražiti u odnosu između cara koji je preživio sebe i svoje doba i pripadnika triju generacija obitelji Trotta. Tako se za Carla Josepha doznaje, neposredno nakon smrti njegove prve ljubavnice, da je već mlad ostario, potom se ističe iznimna njegova sličnost s djedom, solferinskim junakom, čiji portret u obiteljskom domu visi nasuprot portretu cara Franje Josipa, okolnost koja dodatno potvrđuje legitimnost obiteljske legende, ali Carlu Josephu ujedno osvješćuje činjenicu da su mu otac i djed ostarjeli u službi za cara. Slični dojmovi obuzimaju i njegova oca pri rijetkim susretima sa sinom, koji mu se svaki put na nelagodan način doima sve starijim i starijim. Usporedo s tim često se iznosi dojam da kotarski načelnik fizionomijom s vremenom postaje sve sličniji caru, što po prvi puta izravno izriče Chojnicki: „Podsjećate me na Franju Josipa.“ Vrhunac te sličnosti do izražaja dolazi pri audijenciji Franza von Trotte u carskoj palači, koju je vjerni službenik zatražio da bi vladara zamolio za oprost dugova svog sina Carla Josepha.

I osobni susret Carla Josepha s carem na jednom vojnom manevru obilježen je asocijacijama na proces starenja. Posredujući tu epizodu iz perspektive cara, pripovjedač, uz blagu dozu ironije, prikazuje koliko monarh pati pod teretom svojih godina: „Nije posve točno znao koliko mu je godina, ali je, kada bi ga drugi okružili, osjećao da mora biti vrlo star.“ Istodobno Carl Joseph postaje svjestan toga kako su mu car i armija postali strani i kako je izgubio svoj zavičaj te kako zbog toga – i to on koji je sam mlad ostario – prema caru zbog njegove dobi može osjećati samo sažaljenje. Primijetivši da se Carl Joseph očito ne osjeća dobro i doznavši da pred njim stoji jedan Trotta, car doživljava vrlo neugodno iskustvo: upitavši ga je li on sin njegova spasitelja u bici kod Solferina, saznaje da se radi o unuku, te se potom, skoro pa izgubivši volju za daljnjim obilaskom vojničkog stroja, ipak prene „kako ljudi ne bi primijetili da se preplašio vlastite starosti“.

Kako car starac bitno određuje identitet obitelji Trotta još od vremena bitke kod Sol­ferina, tako se starima doimaju i sva trojica njezinih predstavnika: kotarski načelnik podudarnošću svoje fizionomije s Franjom Josipom, a Carl Joseph svojom sličnošću s djedom, koji pak pripada istom naraštaju kao i prastari vladar. Kroz bliskost s carem, i to u sva tri naraštaja, obitelj nadživljava svoje vrijeme, baš kao što ga nadživljava i sam monarh. Želja koju Franjo Josip izriče na smrtnoj postelji – „da sam samo poginuo kod Solferina“ – u isti mah stoga znači i negaciju obitelji Trotta, obitelji koja ionako nestaje istodobno s njim, pri čemu sin u smrt odlazi prije oca, kotarskog načelnika koji pak, tek kratko nadživjevši vladara, u svojoj svijesti okreće unutarnju logiku priče: „Car ne može nadživjeti Trotte!“

Čitajući Radetzky marš kao povijesni roman, s pravom ćemo stoga zaključiti da povijest obitelji Trotta fungira kao simbol za povijest propadanja Habsburške Monarhije, pritom ujedno i kao simbol za povijesnu antikviranost multinacionalnog imperija. To stanje stvari u romanu se počinje jasno nazirati već nakon prve velike pobjede ideje nacionalne države u bici kod Solferina, da bi se u sljedećim desetljećima uspijevalo održati tek iznimno dugim životom monarha kao posljednje reprezentativne figure carstva s jedne te djelotvornošću njegove uprave i vojske s druge strane, dakle upravo onih područja u kojima djeluju predstavnici obitelji Trotta.

Začudni konzervativizam

Spomenuto je da je Roth imao ambivalentan stav prema žanru povijesnog romana te da je za njim, kako se čini, prije svega posegnuo iz aktualno-političkih razloga. Već 1932, a ne tek u godinama emigracije, znao je galicijski Židov da je imao samo jednu domovinu: propalu Austro-Ugarsku Monarhiju. Objavljujući ulomke Radetzky marša u svom stalnom organu, poznatim liberalnim novinama Frankfurter Zeitung, popratio ih je uvodom u kojem svoja sentimentalna sjećanja na potonulo carstvo opisuje ovako: „Volio sam je, tu svoju domovinu, jer ona mi je omogućila da istodobno budem patriot i građanin svijeta.“ Roth se toliko osjećao vezanim uz prošlost, da je bio uvjeren da se Austrija može spasiti samo ako se restituira kao monarhija. Taj začudni konzervativizam, koliko god bio u suprotnosti s onodobnim društvenim i političkim tendencijama, Roth je konzekventno zastupao sve do smrti u pariškom egzilu 1939.

U posljednjem desetljeću života Roth je napisao više fikcionalnih i ekspozitornih tekstova koji se mogu čitati kao navlastita mješavina nostalgična žalovanja za Habsburškom Monarhijom i kritičkog osvrta na politiku i kulturu međuratnog razdoblja. U usponu nacionalsocijalizma vidio je proces koji neizbježno vodi prema skorašnjoj propasti svijeta, ponajprije propasti humanizma i svih njegovih tradicija. „Tupost svijeta veća je nego 1914. godine. Čovjeka više nimalo ne brine što se ranjava i ubija ono ljudsko“, pisao je Stefanu Zweigu u proljeće 1933, neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj. I nekoliko godina prije, 1930, također u pismu prijatelju Zweigu, do izražaja dolaze slični pesimistični tonovi, ponajprije u tvrdnji kako „Europa ubija samu sebe“. Upravo iz takva životnog osjećaja Roth je u sjećanje prizivao staru Monarhiju i njezina vladara Franju Josipa, iz takva životnog osjećaja napisao je i svoj „staroaustrijski roman“.