Poetska promišljanja u doba nevremena

Doba nevremena nova je zbirka pjesama suvremenoga hrvatskog pjesnika Ernesta Fišera, koji kreativnom osebujnošću i obnovljenom fišerovskom poetikom (znamo je iz ranijih zbirki: Nagrizeni anđeo, Drugi silazak, Ishodišta, Majstori zebnje), promiče „neprestanu pustolovinu riječi“, tražeći u njoj moralni ekvilibrij da bi se iskustvenom poetskom istinom izbavio od tjeskoba zlovremena. Zato će autor angažirano naglasiti: „Težiti, dakle, istini silaskom Riječi, obnaženom granicom misli, rasvjetljavati, jošte brže, sunovratnije, do posljednjeg ruba“ (Majstori zebnje, 1982).

Upravo sintagme „obnaženom granicom misli“, „do posljednjeg ruba“ nagovješćuju Fišerov poetski prodor i domašaj u novoj zbirci Doba nevremena. Dimenzije tjeskobe i patnje u zlovremenu, u općem bezumlju, promiču pjesnikov subjektivitet i njegovu ars poetiku u pjesmotvore osebujnog suglasja koji je u kontrapunktu s izrečenim, jer ono što je rečeno s neskrivenim kritičkim konstantama razobličuje sliku svijeta i društva: „na Noinoj arci sveopća je zbrka, / dok duh nad vodom pjeva, / bez glasa“.

Fišerove strofe, svojom metričkom strukturom, narativno raspoređenim stihovima, odlikuju se bogatstvom sadržajnih metamorfoza. Njegovi stihovi, odmjereni, gotovo klasične strukture, napeti su iznutra i nabujali propitivanjem smisla bivstvovanja, fenomenom ljubavi koja ljudskom biću daje dostojanstvo i vertikalu, povijesnim, domovinskim reminiscencijama, odsutnim zavičajem: „U žamoru što ne prestaje ništa se zapravo ne razabire: / kao da more pljuska, umire ljudski govor, postojanost, / u balkanskoj krčmi gase se svijeće, zagrmio bi Krleža; / nedjelja je, možda i nečiji rođendan, ali bez djetinjstva“ (Oprost za zatirače snova).

Nesvakidašnja, poetski angažirana knjiga stihova, koja je i iskustvo i mudrost, i emocija, poetički i ljudski osmišljena u vječnom sukobu između Dobra i Zla, ima pet nadahnutih ciklusa: Na Noinoj arci sveopća je zbrka, Doba nevremena, Na brisanom prostoru, Plesač na žici, Preludij za anginu pectoris i desetak doista antologijskih pjesama (Mjesečina, krinka noći, Ljubav u nevremenu, Aleja uspomena, u kamenu…).

Zapravo, za poeziju kao takvu nikad nije bilo „vrijeme“. Za to su se Vrijeme uvijek morali izboriti pjesnici sami da ne bude „glas vapijućeg u pustinji“. Tako se i Ernest Fišer priklonio samozatajnom i bešumnom sagorijevanju objavljenih poruka koje su pouzdane u svojoj poetskoj ravnoteži, u elementarnoj čestitosti, riječju: nepotkupljive. Diskretan ironijski odmak donekle ublažava okus trpkosti koji prati Fišerov poetski iskaz od početka: „To što strpljivo trajemo tek težnja je za potpunim životom“.

Da plemeniti pjesnički napor ne nestane u vakuumu svakodnevnih „provalija“, i knjiga je lijepo opremljena kao da poziva na čitanje. Kritičkim promišljanjima upotpunili su taj dojam Davor Šalat i Božidar Petrač.

I za kraj: izvrsnost Fišerove kajkavske lirike ide pod ruku sa zbirkom Doba nevremena na štokavskom, književnom idiomu.