Poetika fragmenta

Protagonist EEG-a, novog romana Daše Drndić, zove se – Andreas Ban. Isti onaj Andreas Ban iz prethodnog autoričina romana, glavni lik Belladonne (2012), za kojeg sam bio povjerovao kako je na kraju skončao samoubojstvom. Bilo je nekih jakih signala koji su navodili na takav zaključak, premda je istina i da njegova smrt nigdje izrijekom nije naznačena. „Naravno da se nisam ubio“, kaže Ban na početku novog romana odgovarajući na nepostavljeno ali očekivano pitanje imaginarnog čitatelja (ili kritičara). „Nisam ni otišao. Ništa i nikoga nisam napustio, sve oko mene onako je kako je bilo; tu su knjige, tu je namještaj (…), moje slike na zidu i ja od nekada koji sad više nije.“

Tko je Andreas Ban? U Belladonni „psiholog koji više ne psihologizira, pisac koji više ne piše“, čovjek koji je na početku rata prisiljen napustiti posao u Beogradu jer mu se „na licu vidi da nije Srbin“. U novoj sredini, pak, u Rijeci, nije dovoljno dobar Hrvat jer kao angažirani intelektualac javno reagira na situacije i postupke koje smatra neetičnim i zloćudnim. U EEG-u, s jedne strane zbog ratnog užasa koji je prošao na kraju se osjeća kao „olupina, iznutra urušena“, a s druge strane stigla je starost, umirovljen je, došle su bolesti, siromaštvo, društvena odbačenost, osjećaj gubitka dostojanstva. Ban je pred zidom, ne vidi nikakvu perspektivu, a pomišljajući na samoubojstvo pita se hoće li se društvo zamisliti zbog takva njegova čina. Jasno mu je da neće, ali on nastavlja živjeti u okvirima svoga svjetonazora.

O čemu govori novi roman Daše Drndić? Posrijedi su dva tematska kruga, koja obuhvaćaju vrijeme od dvadesetih godina prošlog stoljeća do naših dana te se povremeno prožimaju ili tek dodiruju. Jedan od njih po svojim je elementima blizak obiteljskom romanu – Andreas Ban, glavni lik i pripovjedač romana, govori o svom životu i o povijesti svoje obitelji: o ocu Rudolfu, istaknutom istarskom partizanu i diplomatu koji potkraj života doživljava političku marginalizaciju i poniženja; o majci Marisi, koja umire još mlada od zloćudne bolesti; o sestri Adi, koja se nakon povratka u roditeljsku kuću u Rovinju zapušta i počinje vegetirati; o bolesno ljubomornoj i zavidnoj maćehi; o ujaku Karlu i njegovoj tragičnoj ljubavnoj priči s mladom letonskom Židovkom Fridom, koja nestaje u pogromu Drugoga svjetskog rata; o balerini Leili, svojoj bivšoj ljubavi, također Letonki, za čijeg je oca otkrio da je bio kolaboracionist i da je kriv za Fridinu smrt. Drugi tematski krug obuhvaća različite aspekte zločina nad Židovima i ostalim „nepoćudnim elementima“ što su ih počinili nacisti, fašisti i njihovi kolaboracionisti tridesetih i četrdesetih godina. Riječ je o Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Hrvatskoj i nekim drugim europskim zemljama, s tim da je ovaj put, kao rezultat šireg autoričina istraživanja, u središtu pažnje pogrom u maloj baltičkoj državi Letoniji. Pritom se pripovjedač dotiče i nekih hrvatskih analogija, a ne zaobilazi ni situacije i oblike fašizacije suvremenih društava.

Naslov je romana metaforičan. EEG je kratica za elektroencefalografiju, metodu pretrage kojom se, osobito osjetljivom aparaturom, registriraju akcijske struje mozga. Analizom dobivenih krivulja mogu se ustanoviti različiti poremećaji – epilepsija, tumor mozga, upalne bolesti, moždana smrt. „Učinila mi se zgodnom“, rekla je u jednom intervjuu autorica, „i činjenica da, osim što je neinvazivan, EEG je nečujan. Kao što je u početku neinvazivna i nečujna katkada općeprihvaćena ‘implementacija’ autoritarnih i eksploatatorskih mehanizama, (…) step by step, dok ne bude kasno, dok šteta po pojedinca i po društvo ne postane teško popravljiva.“ U romanu je Andreas Ban upravo takav jedan vrlo osjetljiv aparat koji bilježi elektroencefalogram vremena i društva u kojem se kreću njegovi likovi i on sam – otkrivajući brojna maligna mjesta i poremećena stanja. Pripovjedač ne govori samo o svojoj užoj sredini, Hrvatskoj, i današnjem vremenu nego obuhvaća europski kontinent (Pariz, Berlin, Toskana, Riga, Moskva, Tirana, Sarajevo, Beograd) i gotovo cijelo jedno stoljeće. Banova sklonost provokaciji pokazuje njegovu nepomirljivost s estradiziranjem i banaliziranjem svijeta, sa zaboravom, i ujedno je oštra društvena kritika.

Tekst EEG-a obiluje autoreferencijalnim iskazima: u nekima do njih pripovjedač odgovara na pojedine primjedbe koje su se pojavile u vezi s romanom Belladonna ispravljajući kritičarske krive Drine, a u drugima objašnjava vlastitu književnu praksu opisujući njezinu poetičku podlogu. Na primjedbu da je napisao autobiografsku knjigu (Belladonnu), odnosno da je to autobiografska knjiga D. D., Ban odgovara da to nije točno. Jer – govori on u EEG-u u prvom licu jer je i glavni lik i pripovjedač, a u Belladonni je on bio samo protagonist, a pripovjedač je bio neutralan, bila je to „D. D.“ Daša Drndić u jednom intervjuu konstatira da Ban „ima elemenata moje biografije“ i da je „kombinacija više ljudi koje poznajem“. Pripovjedač odgovara i na prigovore o ponavljanjima, što se u klasičnoj estetici smatra nemalim grijehom. Ipak ističe kako je poželjno cijele pasuse prebacivati iz jedne knjige u drugu „jer ljudi su bolesno zaboravni“. Slično je i s citatima pojedinih mislilaca i pisaca, kojima se Daša Drndić često služi, jer drži da bi od te repetitivnosti ipak moglo biti neke koristi. Na pitanje o tome kamo nas vodi pisanje o prošlosti podsjeća: „Ono što je prošlo, zna biti zaboravljeno, a ono što je zaboravljeno, ne postoji.“

Čitatelj će u EEG-u uočiti glavne osobine autoričine proze: mješavinu fikcije i dokumentarnosti, vremenski i prostorni diskontinuitet, fragmentarnost i citatnost, ponavljanja tema i motiva, male istraživačke podvige, političku i literarnu provokativnost. Njezina je poetika usmjerena razbijanju ustaljene forme, uzrujavanju „obnevidjelih čitača (i kritičara) koji traže zacementiranu formu pravilnih oblika (...).“ Ona ne nudi„priču“, jer „pišem o ljudima koji nemaju ‘priču’, ne o onima ni onima koji traže tuđe priče kako bi u njima našli svoje“; ona priča o ljudima koji „ispadaju iz okvira“. Odbacuje pripovjedni kontinuitet kao nešto „dosadno, monotono i monokromno. U njezinu shvaćanju proze fragment je ključni izraz: nema „zaokruženih“ likova ni „zaokruženih“ fabula, život i svijet raspali su se u fragmente pa takav treba biti i roman. Daša Drndić tu „poetiku fragmenta“ primjenjuje u svojoj književnoj praksi i ona je već njezin znak raspoznavanja.