Od Bratislave do Brinja

U nakladi zagrebačke Kršćanske sadašnjosti izašla je 1988. knjiga slikovita naslova Od Karaša do Biferna s podnaslovom Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji iz pera pokojnoga Stjepana Krpana, srednjoškolskog profesora koji se na istraživačko-publicistički način bavio hrvatskim narodnim manjinama u okolnim zemljama i zavičajnim temama brodske Posavine i Brinjskog kraja u Lici. Knjiga je osmišljena kao svojevrstan stručni i putopisni vodič po hrvatskim manjinskim naseljima od rijeke Karaša u Rumunjskoj do rijeke Biferna u Italiji. Ujedno je to bila prva knjiga koja je objedinila publicističke i putopisne spoznaje o hrvatskim manjinama u navedenim zemljama, od kojih je neke autor zapisa razradio u zasebnim knjigama i člancima u časopisima i novinama. Posljednja knjiga koju je Stjepan Krpan za života objavio, ne dočekavši njezino svečano predstavljanje u zagrebačkom Hotelu I, bila je knjiga Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti: prilozi za monografiju, koju je u ranu jesen 1995. objavilo Zavičajno društvo Brinjaka Sokolac u Zagrebu kao prvu cjelovitu knjigu o Brinjskom kraju uopće. Na tome je tragu i ovaj članak, u kojem se u obliku prisjećanja na više od dvadeset godina, koliko je proteklo od smrti Stjepana Krpana, usporedno vrednuju njegovi iseljenički i domovinski zapisi u objema knjigama, određen slikovitom putanjom klatna od Bratislave do Brinja. Pritom je pisac ovih redaka, oslanjajući se na Krpanovu horizontalu od Karaša na istoku do Biferna za zapadu, posegnuo za simboličkom orijentacijom prema vertikali od Bratislave na sjeveru do Brinja na jugu.

Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji u knjizi Od Karaša do Biferna nastali su na podlozi Krpanovih radnih posjeta hrvatskim manjinskim zajednicama u tim zemljama kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih godina. Tako se u rumunjskom Karaševu upoznao s članovima seoskoga KUD-a Mladi Karaševci i drugim mještanima. Putujući izletnički po hrvatskim naseljima Nermiću i Jablači, od Lupaka do Tirola te iz Vodnika u Ravnik i Keču, bilježio je škole, župne crkve i druge teme. U Klokotiću zapazio je folklornu grupu koja je izvodila svadbene i druge običaje, kod šokačkih Hrvata u Rekašu župnu crkvu i spomenik palima u Prvom svjetskom ratu, a u Radni na Morišu upoznao obitelj Margetić, jednu od posljednjih hrvatskih obitelji u selu.

Hrvati u Mađarskoj

U susjednoj Mađarskoj opisao je najprije Kaćmar, Garu, Vancagu u Baji i Čavolj, gdje je prepoznao ralo i klasje kao vječne simbole seoskoga života domaćih ljudi. Pohodio je Hrvate pod Kalačom, pronašao hrvatske tragove u mađarskom glavnom gradu Budimpešti, osvrnuo se na „Dalmatince“ u Sentandreji i posjetio Tukulju. Putovao je po Erčinu i Anzabegu, stekao poznanstva u Santovu, susretao hrvatske ljude u baranjskim selima i gradovima poput Mohača i Pečuha, a ostavio je i zapise iz prastarog Olasa i po bošnjačkome kraju. Nakon što je bio kod posljednjih „totskih“ Hrvata, iz Sigeta je otišao u Lukovišće, a zatim je posjetio Martince i Starin. Uz bilješke iz Bobovca i Bojeva, donio je zapise s posjeta Hrvatima u Prekomurju i onima u Bizunji. Bio je na grobu pjesnika i preporoditelja Mate Meršića Miloradića u Kemlji, upoznao kajkavce u Vedešinu i Umoku nedaleko od Nežiderskog jezera i pohodio Koljnof, gdje je 1983. otkriven spomenik u povodu 450. obljetnice doseljenja Hrvata. U starom gradu u Kisegu zapazio je spomenik Nikoli Jurišiću, koji je 1532. obranio Kiseg od Turaka. Putujući dalje od Temerja do Plajgora, svratio je i u Prisiku, gdje je 1981. otkriven spomenik župniku i književniku Jožefu Ficku, a zatim je prošao kroz hrvatska naselja Undu, Nardu i Čatar, završivši putovanje Mađarskom u Petrovu Selu na pograničnoj rječici Pinki.

Po Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji

U Čehoslovačkoj je bio kod podunavskih Hrvata čakavaca, zatim je otišao preko slovačkog Rosvara u Čunovo, a susreo je čakavce i na Moravi, jednako kao i kajkavce pod Malim Karpatima, prisjetivši se ujedno hrvatskih pradjedova u Velikim i Malim Šenkvicama. U Austriji, gdje žive gradišćanski i drugi Hrvati, obišao je Pandrof na Hati, Novo Selo na rubu panonske ravnice, Uzlop usred vinograda, Trajštof, Cindrof, Cogrštof, Klimpuh, Cundravu, Rasporak, Pajngrt i druga naselja u sjevernom i srednjem Gradišću. Pohodio je također Mali Borištof i spomenuo njegove velike ljude, šetao po obroncima Kisečke gore, a u Frakanavi je orisao zavičaj spomenutog pjesnika i preporoditelja Miloradića. Posjetio je Filež na granici, a za Mjenovo i Gerištof naveo je da su to „najhrvatskija sela u Gradišću“. U Čembi je upoznao hrvatsku kulturu na seoski način, a iz Pinkovca, Stinjaka, Žarnovice, čakavskih Jezerjana, štokavskog Prašćeva i drugih sela u južnom Gradišću ostavio je vrijedne kulturno-povijesne zapise. U Italiji se najviše družio s Hrvatima u Kruču, Filiću i Mundimitru. Uz tumač manje poznatih riječi i popis slikovnih priloga donio je popis tadašnjih i nekih bivših hrvatskih sela u Rumunjskoj, Mađarskoj, tadašnjoj Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji.

Imajući na umu ličke korijene bunjevačkoga roda Krpana u okolici Lovinca, o čemu je još 1976. sročio strojopisni sastavak Hrvati iz Muntanje, Stjepan Krpan posljednjih se godina života pozabavio prošlošću i sadašnjošću Brinjskoga kraja u Lici, jednako zapuštena i zanemarena hrvatskoga kraja kao što su prije sloma socijalizma i demokratskih promjena kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih godina bila zapuštena i zanemarena hrvatska manjinska naselja u pojedinim susjednim i okolnim zemljama. U knjizi Brinjski kraj u prošlosti i sadašnjosti: prilozi za monografiju odredio je zemljopisni smještaj i opisao kratku povijest Brinjskog kraja. Ukazao je na ilirsko i rimsko naselje Monetium u tome kraju i osvrnuo se na dolazak Hrvata na izmaku antičkoga razdoblja i u počecima ranoga srednjeg vijeka. U razvijenom srednjem vijeku gospodarili su Brinjskim krajem hrvatski velikaši Frankopani, a zatim se Brinje našlo u Senjskoj kapetaniji, dijelu Vojne krajine kao sustava za obranu od Osmanlija, koji su pokorili veći dio Like i Krbave. Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turaka pod vodstvom brinjskog župnika Marka Mesića cijeli je kraj nastavio živjeti u Vojnoj krajini, u kojoj su se Brinjaci 1746. pobunili protiv vojničke uprave, ali su poslije vjerno služili kao seljaci i vojnici, kako pod kratkotrajnom francuskom upravom na početku 19. stoljeća tako i pod dugovječnijom austrijskom upravom. Nakon povratka Vojne krajine pod bansku vlast Brinjski je kraj počeo živjeti u civilnoj ili građanskoj Hrvatskoj, a nakon sloma Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu 1918. ušao je u prvu Jugoslaviju, u kojoj su žandari prilikom izbora 1925. u selu Stajnici ubili četvoricu hrvatskih seljaka koji su prosvjedovali protiv zatvaranja birališta prije nego su svi mještani stigli glasati. Uz bilješke o zdravstvu, Krpan se osobito osvrnuo na zabavu, sport, kulturno-prosvjetne i političke djelatnosti u Brinjskom kraju između dva svjetska rata. Obradio je Brinjski kraj u Banovini Hrvatskoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno u tragičnom vrtlogu Drugoga svjetskog rata i poraća, a zatim u drugoj Jugoslaviji i na kraju u Republici Hrvatskoj, koja se ranih 1990-ih osamostalila u Domovinskom ratu, tijekom kojeg su Brinjaci branili i obranili zavičaj, pridonijevši obrani Hrvatske i oslobođenju njezinih privremeno zaposjednutih dijelova.

Stjepan Krpan je u knjizi o Brinjskom kraju, uz zemljopisni smještaj i povijesni pregled, opisao naselja i kretanje stanovništva u tome kraju. Analizirao je neka svojstva brinjskoga čakavskog govora, obiteljska i osobna imena, rodbinsko i blagdansko nazivlje, imena domaćih životinja, mjesno i zemljišno nazivlje, manje poznate riječi, običajnu baštinu, životne običaje (npr. rođenje djeteta, svadba i običaji o smrti), neke godišnje običaje, narodne pjesme i narodnu nošnju. Poklanjajući prikladnu pozornost crkvenosti i školstvu, spomenuo je najstarije poznate brinjske župnike i redovnike, svećenika Marka Mesića i ostale brinjske dušobrižnike u Vojnoj krajini i nakon nje, nove župe prema 20. stoljeću, ratna razaranja i poslijeratne obnove, trivijalnu školu u Brinju, školske zgrade i neke učitelje, narodne škole u Brinjskom kraju, posebice škole između dva svjetska rata u pojedinim naseljima, školstvo nakon Drugoga svjetskog rata i danas, izvanškolsko narodno prosvjećivanje i Maticu hrvatsku u Brinju. Zasebno su prikazane neke znamenite i zaslužne osobe iz Brinjskog kraja: Anž VIII. Frankopan Brinjski, Marko Mesić, Franjo Holjevac, Mate Vučetić, Karlo Nikola Čolić, Ivan Brixy, Stjepan Ugarković, Josip Draženović, Janko Vuković Podkapelski, Nikola Bićanić, Stipe pl. Vučetić, Franjo Brozinčević, Stjepan Javor, Matija Murković, Anton Tone Pavlović i Luka Perković. Nisu zaobiđeni ni kulturno-povijesni spomenici, napose stari grad Sokolac s restauriranom gotičkom kapelom Presvetoga Trojstva, a uzeti su u obzir i pojedini pisci koji su pisali o Brinjskom kraju.

Interes za hrvatskog čovjeka

Obje knjige Stjepana Krpana primjeri su različitih oblika spoznaje autora koji se suočavao s različitim poteškoćama prilikom istraživanja stare hrvatske dijaspore i pojedinih hrvatskih krajeva. Obje su domišljen sustav misli koji danas nije više jedni mogući pristup ni hrvatskim narodnim manjinama u susjednim i okolnim zemljama ni pojedinim starim hrvatskim krajevima, ali je taj sustav misli i činjenica po izvornosti jedno od važnih uporišta u suvremenim znanstvenim i publicističkim traganjima za njihovim posebnostima. Život i rad Stjepana Krpana bili su u mnogočemu uvjetovani društveno-političkim prilikama prije i poslije pada željezne zavjese, ali se u njegovim djelima ogleda i jedinstvena intelektualna neovisnost u smislu autonomije savjesti. Krpan je bio dosljedna i snažna osobnost, čiji je radišni život bio prožet kušnjama, ali je kod njega bilo i intelektualne postojanosti i nepomućenosti. Odlikovao se iznimnom snagom izraza, a u središtu njegovih pogleda uvijek je bio hrvatski čovjek u domovini i dijaspori. Znao je da se ni u složenim vremenima ne može bez nade i stoga je nastojao komunikativno djelovati, vodeći uvijek računa o razumnom pristupu problematici kojom je bio zaokupljen. Za njega je vrlina bilo znanje, a u tome je pronalazio svrhu i smisao života.

Stjepan Krpan pokazivao je intelektualni interes za prošlost i sadašnjost Hrvata u Hrvatskoj i istraživačku zauzetost za autentičnu egzistenciju Hrvata u susjednim i okolnim zemljama. Nijansirano vrednujući ideje i činjenice u nužnom lancu uzroka i učinaka, uvijek je naglašavao ljudsku osobnost kao vrijednost u prostoru i vremenu. Okušavši se i sam kao sin Brinjskoga kraja u istraživanju povijesti i kulture zavičajne Like i gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj, mogu kazati da je Stjepan Krpan, kojeg sam još kao student upoznao u posljednjoj godini njegova života, neposrednošću i sugestivnom neponovljivošću ostavio jasan trag kao prethodnik mnogih postignuća i domašaja suvremenih znanosti. Svojim prinosom on je i danas, kada odavno više nije među nama, pozornosti vrijedan sugovornik kojeg ima smisla uzimati u obzir i prikladno vrednovati.