O ženskoj „torturi“ i posesivnosti

Kada je pisao i napisao dramokomediju Nije bila peta, bila je deveta, njezin autor Aldo Nicolaj vjerojatno nije imao na umu, vjerojatno nije ni pomislio, da će ženska agresivnost iz sadržaja komedije u budućnosti postati stvarnost jača od svake dramaturške konstrukcije. To se jasno moglo čuti iz teksta komedije, uprizorene na pozornici Kazališta Komedija u Zagrebu u režiji Damira Mađarića i premijerno izvedene na Martinje, 11. studenog, tekuće godine.

Ni najoptimističniji ostarjeli prošlostoljetni ženomrsci nisu mogli zamisliti da će se ljupkost feminizma iz sedamdesetih godina njihova stoljeća potkraj tog istog stoljeća transformirati i prometnuti u nepodnošljivu agresivnost ženske posesivnosti te da će liberalnim feministicama početkom 21. stoljeća biti važnija vlast nad muškarcem nego njegova muškost, ma koliko to ljupke feministice negirale i opravdavale ravnopravnošću spolova. Upravo takvu poruku nudi komedija Nije bila peta, bila je deveta – praizvedena 2. srpnja 1973. u Heidelbergu – u kojoj je žena ljupko čudovište, „razorna prirodna pojava“, kako je napisao autor komedije.

Naime, glavni lik, Eva, „gdje god se pojavi muškarci gube glavu i postaju nemoćne marionete“. To se dogodilo i Brunu, ambicioznom prevoditelju i ljubitelju vlastite slobode sve dok mu jednog dana atraktivna Eva nije prvo skršila ganc-novi automobil, a onda, prouzročivši sudar i dvije smrti, otpremila ga u bolnicu i zatvor.

Ne slučajno tom čudovištu Nicolaj daje ime Eva, imajući na umu vjerojatno kontinuitet njezina grijeha od raja do današnjih dana, naravno u današnjem dobu potpomognut moćima suvremenih amazonki. Samo Nicolajeva Eva svojem Adamu nije tek ratoborna amazonka, ona je suptilnija, ima stila i jasan cilj – ženstvenošću podčiniti muškarca. I onoga koji joj se odupre lišiti života. Zato, kako bi dokazao bezuvjetnu ljubav, Bruno mora, to Eva od njega traži, „što prije preseliti na drugi svijet“, njezina muža Marija.

Komedijom Nije bila peta, bila je deveta kazalište s Kaptola na neki se način vratilo nekadašnjim uspješnim komedijskim obrascima, koji su osim dobro skrojene i duhovite fabule u sebi sadržavali i poruke koje su se usudile komentirati stvarnost, pa ticala se ona i feminizma. Nasuprot današnjim kaotičnim sadržajima, kakve pretežito nudi repertoar hrvatskih kazališta, dakle i Komedija, sučelila je sadržaj koji, gledan iz današnje globalističke poslušnosti, barem na trenutak iskače iz obrasca takozvane korektnosti, koja eutanazira svaku kazališnu provokativnost.

Nažalost, ne radi se o društveno relevantnoj provokaciji, nego o pristojnoj repertoarnoj afektaciji, koja u kontekstu provokativnosti, kakvu tobože nude takozvani moderni redateljski učinci, zaslužuje da bude zapažena. Za one koji to ne osjećaju i ne vide preostaje sadržaj komedije, duhovit i jezgrovit svima koji se još usude smijati, ako ne jezgrovitosti, a ono barem asocijacijama i aluzijama.

Redatelj Mađarić u svemu tome nije demonstrirao ništa više od korektnosti – što je u hrvatskom redateljskom egzibicionističkom kazalištu mnogo – korektno je pročitao tekst, ne trudeći se biti bolji pisac od autora komedije, korektno je odvojio prizore pazeći, ne u svakom prizoru i uspješno, da promjene budu ritmički usklađene i u sve to umetnuo glazbu koju je Nicolaj propisao.

Od glumaca je dobio razgovijetnu interpretaciju sadržaja i simpatične uloge. Najbolje se u svemu tome snašla, najintrigantniju ulogu imala i glumački najviše ponudila Mila Elegović. Njezina interpretaciji Eve odisala je ženstvenošću, kapricioznošću, tvrdoglavošću i odlučnošću koja ju je na kraju odvela tamo gdje je bila planirala otputiti muškarce koji joj nisu podložni. Bruno, kako ga je interpretirao Igor Mešin, od početka je odustao od dokazivanja muške superiornosti, više je bio začuđen svime što mu se događa nego što je shvaćao uzroke i posljedice događanja. Više šarma, poznavanja ženske ćudi, osobito Evine, pokazao je Zlatko Ožbolt kao Mario, Evin muž. Opušten, gotovo nonšalantan u odnosu prema Evi, a srdačan u odnosu s njezinim ljubavnikom Brunom, s kojim je sklopio prijateljstvo i spasio sebe i njega od Eve, ponudio je glumački zaokružen i zanimljiv lik s tajnom.

Sve u svemu Komedija je dobila predstavu koja će imati publiku željnu smijeha i sjećanja na vremena kada se bez straha smjelo vidjeti i čuti mnoštvo onoga što je danas često zabranjeno i publici razumljivo.