Nevjerojatna operna karijera

Na pragu 99. rođendana, 16. studenoga, umro je bard hrvatske vokalne umjetnosti i jedna od stožernih ličnosti hrvatske glazbe i kulture, bas Tomislav Neralić. Nevjerojatno je da je pjevao još na svoj 83. rođendan, 9. prosinca 2000, oproštajnu predstavu u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, ulogu Ivana Hovanskog u operi Hovanščina Modesta Musorgskog. Mnogo je toga nevjerojatnog vezano uz njegovu karijeru, jednu od najimpresivnijih opernih karijera 20. stoljeća.

Umjetnički put jednoga od prvih studenata Lava Vrbanića na Muzičkoj akademiji počeo je debijem u Zagrebačkoj operi, 2. lipnja 1939, u ulozi Redovnika u Verdijevu Don Carlosu. Rođen u Karlovcu, odrastao je u Mariboru, gdje je njegov otac Franjo, bankovni činovnik, bio nekoliko godina bariton u Mariborskoj operi. Tomislav je, usprkos zlonamjernicima koji su ga nazivali Neralić-Deralić, već 1943. otišao u Bečku državnu operu. Angažirao ga je legendarni Karl Böhm, rekavši da je bezobrazno muzikalan. Ondje je, kao i u Zagrebu, počeo s manjim ulogama i ubrzo pjevao velike. Vrhunac bečkoga razdoblja bila je četverostruka uloga Lindorfa, Coppéliusa, Dapertutta i dr.Miraclea u Offenbachovim Hoffmannovim pričama, što ju je u dvije godine otpjevao 42 puta.

Od 1948. do 1955. ponovo je prvak Zagrebačke opere. U naponu mladenačke snage glas mu se razvija prema baritonu, pa uz redoviti basovski repertoar pjeva Mozartova Don Giovannija, Verdijeva Jaga u Otellu, Scarpiju u Puccinijevoj Tosci i Borodinova kneza Igora. Na praizvedbi Brkanovićeva Ekvinocija, 1950, ostvaruje antologijsku kreaciju uloge Nika Marinovića. Mnogo je pjevao opere te druga vokalna i vokalno-instrumentalna djela hrvatskih skladatelja. Njegov repertoar bilježi 46 oratorija, misa i kantata te šest ciklusa pjesama.

Poslije prve predstave na gostovanju u Njemačkoj operi u tadašnjem Zapadnom Berlinu, 1955, ondašnji intendant rekao mu je da ga neće pustiti van iz ureda dok ne potpiše ugovor. Potpisao je – i ostao nevjerojatnih četrdeset godina. Što sve nije pjevao, potvrđujući kako nema malih i velikih uloga. Male uloge nije pjevao iz nužde, već iz umjetničkog uvjerenja i nadahnuća, da im udahne pravi karakter. Možda bi bilo lakše dosjetiti se nečega što nije pjevao negoli izdvajati, primjerice, svekoliki Wagnerov opus: Hansa Sachsa u Majstorima pjevačima, Wotana u Valkiri i ukletog Holandeza, stožerne likove njegova repertoara. S Wagnerovim ulogama dvadeset je godina osvajao europske i američke pozornice. U Scali je, uz Birgit Nilsson, pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha, nastupao u Ukletom Holadezu te Prstenu Nibelunga. U Rimu je pjevao Klingsora u Parsifalu, pod ravnanjem Lovre pl. Matačića. Najčešće je pjevao Holandeza, 123 puta, a bio je prvi Wotan u Africi!

Rekorda ima još. Primjerice, kada je na gostovanju Zagrebačke opere u Puli, početkom 1950-ih, u deset dana otpjevao šest različitih predstava. Ili kada je u Barceloni u tjedan dana otpjevao četiri predstave Majstora pjevača. Napjevao se i moderne glazbe, opera i oratorija suvremenih skladatelja, od Schönberga i Stravinskog do Brittena; od Egka, Blachera, Zimmermanna i Henzea do Ivána Eröda i Mire Belamarića.

Tomislav Neralić bio je aktivan sudionik promjena u izvodilačkom pristupu opernoj umjetnosti. Tijekom 1950-ih i 1960-ih, posebno u Njemačkoj, opera se transformira iz statične forme u živ tip glazbenog teatra. Režija i scena dobivaju podjednako važnu ulogu kao glazba. U tom je smislu važna njegova suradnja s redateljima Götzom Friedrichom i Wagnerovim unukom Wielandom, koji je ukinuo romantičarske rekvizite s pozornice, šljemove, drveće, šumu i sl. Koristio se praznom scenom, projekcijama i rasvjetom. Znakovita primjedba velikoga vagnerijanskog dirigenta Hansa Knappertsbuscha simbolički je označila tu tendenciju: na prvom generalnom pokusu neke Wagnerove opere pitao je kada će biti gotove kulise.

U Berlinu je Neralić u kratkom roku dobio prestižnu titulu komornoga pjevača. Godine 1995. vratio se kući. S nesmanjenom aktivnošću nastavio je karijeru u Zagrebačkoj operi, zahvaljujući vitalnosti, neugaslu entuzijazmu i sačuvanom, svježem i uvijek snažnu glasu. Ponovio je neke od starih uloga: uz Sulejmana u Zajčevu Zrinjskom, Gotovčeve gazdu Marka u Eri s onoga svijeta i Kolumbata u Mili Gojsalića, Govornika u Mozartovoj Čarobnoj fruli i Ramfisa u Verdijevoj Aidi; te im dodao tri nove: Gvardijana u Verdijevoj Moći sudbine, Rittmeistera u Belamarićevim Pričama iz Bečke šume i Ivana Hovanskog, 156. ulogu na svojemu nevjerojatnom popisu!

Pjevao je po nekoliko uloga u istoj operi, primjerice Kralja, Ramfisa i Amonasra u Aidi; Amfortasa, Klingsora i Titurela u Parsifalu; Pimena, Varlaama i Borisa u Musorgskijevu Borisu Godunovu; Don Fernanda, Don Pizzara i Rocca u Beethovenovu Fideliju.

U Njemačkoj operi u Berlinu Neralića su smatrali pjevačem s najbogatijom karijerom koja sadržava najzahtjevnije uloge. Po povratku u Zagreb mnogi su se mladi pjevači posramili pred njegovom profesionalnošću i sposobnošću da najtežu ulogu nauči u najkraćem roku i da na prvi pokus dođe potpuno spreman. Oduševljavao je nevjerojatnim pamćenjem datuma predstava i podjela uloga. Kao iz rukava sipao bi imena kolega s kojima je nastupao, najveća dirigentska, pjevačka i vagnerijanska imena 20. stoljeća. U visokim godinama bio je otvorena duha, srdačan, pratio sve što se događa. Volio je nogomet, slušao radio, uživao u društvu obitelji. Mudrošću barda pustio je da svijet dalje ide svojim tokom.