Ljubiti i voljeti

Nasumce otvorih novine, a ono stranica koju obično preskačem. Odavno sam shvatila da se ne obraća meni. Komu se uopće obraća? Sumnjam da još ima dokonih činovnica koje uz prvu jutarnju kavu mogu rašpati nokte i čitati horoskop. Jer o njemu je riječ, o tom hodu po zodijačkim znakovima s rubrikama: Ljubav, Posao, Zdravlje, ponekad i Novac. Što me se tiče i posao (koji više nemam), i odnos s partnerom (nakon pola stoljeća zajedničkog življenja, što može biti zanosno bolje?), i novac kad točno znam kolika mi je mirovina (promjena može biti tek ako i nju smanje ili, nedajbože, ukinu). Te isprazne novinske rubrike, svedene na opća mjesta, a čitane najviše zbog rubrike Ljubav, otkrivaju samo jedno značenje ljubavi: one tjelesne u vezi s partnerom. Premda se ljubav kao vrlo kompleksan osjećaj ne može jednoznačno definirati, vrijedi ona stara: koliko god ih ima, svaka pokriva samo jedan segment i jalov je pokušaj uhvatiti je u mrežu iz koje bar neki dijelovi neće bježati ili viriti.

Grčki jezik za ljubav ima četiri riječi: éros, tjelesna, spolna ljubav; filía, prijateljstvo, naklonost; agápē, nagnuće, milost, simpatija; storgé, zadovoljstvo, slaganje s kim. Latinski uz amor ima i venus, što je ljubav, draž, želja. Rimska božica ljubavi Venera odavno se  poistovjećuje s grčkom Afroditom, pa je tako nastao i mit da je rođena iz morske pjene koju je oplodio bog neba Uran. Na djelu je, dakako, pučka etimologija, koja je asirsko-babilonske božice ljubavi Aštoret, Astartu i Ištar spojila u Afroditu, no kako grč. afrós znači pjena, a Botticelli ju je kao lik obavijen bujnom kosom izvukao upravo iz pjene, tako se tumači i njezin postanak. Ipak, lat. ime Venus bolje izražava njezino biće jer sadrži korijen *uen, željeti, čeznuti, ljubiti.

Najčešći glagoli koji izražavaju jedan od oblika ljubavi jesu ljubiti i voljeti. Jasno je da će se oni umnogome preklapati, no ipak će svaki zadržati i neko svoje specifično značenje što ga onaj drugi nema. Rječnici hrvatskoga jezika opisuju ih ovako: ljubiti, 1. dodirom usana izražavati ljubav, poštovanje, naklonost (neki ovamo uvode i cjelivati, čemu ću se još vratiti), 2. osjećati ljubav, naklonost, vezanost uz neku osobu, a uvode i biblijsko značenje: osjećati solidarnost, ljubiti Boga, bližnjega svoga, poštovati, slijediti, voljeti. Voljeti pak opisuju ovako: 1. osjećati ili iskazivati naklonost, privrženost, odanost, prijateljstvo prema komu, 2. osjećati ljubav, strastvenu privlačnost prema komu, 3. biti sklon čemu, rado činiti (volim čitati i sl.). Oni koji se priklanjaju bilo kojoj od ovih nepotpunih definicija zamjerat će onima drugima što jači naglasak stavljaju na neku drugu definiciju, a ne na njihovu. Tako će biblijsko značenje smatrati onu strasnu tjelesnu komponentu nevažnijom od ljubavi prema Bogu, a sladostrasnici će pak svoju tjelesnu požudu gurati u prvi plan ispred svega drugog. Svako takvo isključivo svrstavanje pod samo jedan stijeg zanemarit će svu širinu i puninu i ljubavi kao emocije i glagolā koji je nastoje iskazati. Zanimljivo je malo zagrepsti i po samoj imenici ljubav. Potječe iz ie. korijena *leubH-, ljubiti, imati koga rad(a), a stind. lubhyati znači osjetiti snažnu želju, spolni nagon, žudjeti, što nam je dobro poznato kad spomenemo jezično srodan libido, spolnu želju, pohotu i nasladu koja iz njih proizlazi.

Obećah reći koju i o cjelovu. Obično je to ovlašni poljubac u čelo ili obraz, kakav su nekoć u javnosti jedino i mogli razmjenjivati čak i zaručnici. Tako i operna tragična Jelena, kći Zrinskog, moli svoga dragog „još jedan cjelov“ prije no što će od njegove ruke skončati, a on se divljački baciti na dušmane. Osnovna riječ cio dok je pripadala govoru magije značila je sanus, zdrav. Iz njega su se razvila tri današnja proširena značenja: cijeliti (sanare), iscijeliti, iscjelitelj (koji ozdravlja). Drugo je značenje govoriti zdravo, pozdravljati, i upravo odatle cjelov, cjelivati. Uz želju da tko bude zdrav, treba dodati i kršćanski običaj da se pozdravljamo i ljubljenjem, no ne bilo kakvim. Visoki crkveni prelati ne padaju jedni drugima u višeminutni zagrljaj, nego se simbolično (bez dodirivanja) cjeluju u znak pozdrava i poštovanja, kao sretan znak. Cjelov je u značenju poljupca bio dobar, potpun, zdrav znak  poštovanja osobi kojoj se upućuje. I glagol salutirati (salute, zdravlje) može izražavati spoj odanosti, poštovanja i želje da osoba koju tako častimo bude i zdrava.

Glagol ljubiti i imenice poljub i poljubac ipak sadrže više tjelesnosti (dodirom usnama iskazivati ljubav, naklonost i spolnu želju) od glagola voljeti, koji može uključivati sve snažne osjećaje kao i ljubiti, samo što toliko ne ističe fizičko dodirivanje. Ljubljenje i voljenje, kao glagolske imenice spomenutih glagola, ne treba posebno objašnjavati, razlika je očita i svima razumljiva. Ipak, u starijem jeziku ta su dva glagola bila tako blizu jedan drugomu da su se, poput sinonima, mogla i zamjenjivati. Kolike su dopisnice završavale sa: ljubi te tvoj Karlo i sl.? Ti bi zaručnici ili već i muževi izrekli isto i da su napisali: voli te ... No i u tome se osjeća fina nijansa. Voli te zvučalo bi intimnije, prisnije, a ljubi te nekako je statusno očekivanije, jer tko je djevojci ili ženi na otvorenoj karti i pisao takve izjave doli „službeni“ zaručnik ili muž?! A i po Bibliji, Bog je tako ljubio svijet da mu je poslao svojega jedinorođenoga sina da ga spasi.

Glagol ljubiti bio bi pretjeran za nešto što nam se samo sviđa ili što volimo raditi. Nitko vas neće pitati ljubite li ciklu nego volite li ciklu i sl. Za kraj jedna starinska, ali učinkovita, i  jezična zgoda. Gospođi staroga, društvu nesklona, gimnazijskog profesora dolazile su prijateljice na čaj. Ona je bila društvena i voljela je primati ljude u svojem domu, a on vječno namrgođen. Još na vratima dočekao bi njezine drúge pitanjem: vi ne ljubite svoga doma? Postiđene gošće brzo su ulile u sebe čaj i izjurile. Hitale su svojem ljubljenom domu, dakako.