Još ostinantniji ritam

Prije dvije godine Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu postavilo je predstavu Ženski rukopis s koreografijama triju mladih autorica iz ansambla Baleta. Sada su, po načelu „za svakoga ponešto“, kako to u proslovu predstave proklamira ravnatelj Baleta Leonard Jakovina, priliku za rad s baletnim ansamblom dobile dvije istaknute predstavnice suvremene hrvatske plesne scene.

Marjana Krajač (1974) slovi kao jedna od „najrenomiranijih hrvatskih koreografkinja mlađe generacije“, koja je mnogo radila u Berlinu. U suradnji s njemačkim multimedijalnim umjetnikom i skladateljem suvremene glazbe Thomasom Könerom (1965) nastali su Tamni pejzaži, plesni komad na praznoj sceni (koja otkriva zakutke pozornice HNK-a s aparatima za gašenje požara u pozadini) za šesnaestero plesača u crnim, sivim i bijelim majicama. Scenograf i kostimograf je Silvio Vujičić.

Uz Könerovu minimalističku elektroničku glazbu, koju kao da smo u kojekakvim sličnim plesnim ostvarenjima čuli već stotinu puta, počinje pomicanje plesača, jednog po jednog. Premještaju se, prenose, hodaju, okreću – kao u nekoj beskonačnoj igri dame. Izvode baletne pokrete: jetée, arabeske, chaînée, piruete. Prema sredini komada dolazi do spajanja parova, naznaka nekih dueta, pa ponovnoga razdvajanja. I tako 45 minuta. Marjana Krajač pošla je, naime, od zamisli „o izletu u povijest baletne forme“. Prigrlila je povijesnost baleta i pokušala je posložiti i osvijetliti na drukčiji način, dajući svemu vlastiti konceptualni obol.

Zanimljivo je čuti za autoričino promišljanje. Netko će možda u njemu vidjeti poetiku. No publika Hrvatskoga narodnog kazališta željela bi, kada dođe u kazalište, vidjeti barem ples, ako ne i balet. Ali nadahnutiji, primjereniji mogućnostima njegovih baletnih plesača, koje su mnogo veće od razine baletne škole ili svakodnevnoga klasa, i svakako darovitiji. Zanimljivo je kako se autorica udubila u „zagledavanje u dubine baletne izvedbenosti i lakoću njezine aplikacije“ umjesto da se, kada je već u ruke dobila tako skupu igračku kao što je nacionalni baletni ansambl, posvetila stvaranju baleta.

Maša Kolar (1973) koreografkinja je drukčijega kova. Ona razumije skupocjenost igrački kao što su nacionalni baletni ansambli jer je sama godinama bila solistica nekoliko inozemnih, doduše modernih, ali ipak formalno ustrojenih baletnih ansambala. Posegnula je za izazovnošću Bolera Mauricea Ravela, a nastup poslije uratka Marjane Krajač već sam po sebi nosi bonus. Bolero je kultni plesni komad, nastalo 1928. za Idu Rubinstein, u koreografiji Bronislave Nižinske, koji je Maurice Béjart, 1960, obasjao vizijom čistoga plesa, odbacujući sve što je narativno i folklorno. Tako je Bolero, od ciganskog plesa Ide Rubinstein na stolu u španjolskoj krčmi, postao izraz snage, tempa, emocija i erotičnosti.

Njegova glazbena struktura dvije su teme od šesnaest taktova koje se naizmjenično ponavljaju devet puta. Dojam da glazba raste i da se stalno nešto događa – iako se ponavlja uvijek isto – daju instrumentacija i dinamički razvoj, stalnom gradacijom, od pianissima do zaglušujućeg klimaksa tuttija u forteu. No naizgled običan tročetvrtinski ritam, ali s triolnim oblikom šesnaestinki na drugoj polovici dobe, skriva ponekad nepremostivu prepreku, primjerice, čak za jednu Maju Plisecku, koja taj ritam nije mogla shvatiti, ali je u Boleru briljirala zahvaljujući pomoći plesnoga šaptača u portalu, kojega je jednostavno – oponašala. 

Maša Kolar zapravo i nije koreografirala Ravelov, nego Bolero Višeslava Laboša (1978), montažera zvuka i instrumentalista, koji je načinio elektroakustičku obradu te glazbe, podvostručivši joj trajanje na tridesetak minuta. Podijelila ga je u tri dijela, slijedeći koreografijom i plesnošću pokreta gradaciju, pa donekle i napetost rasta glazbe. To joj nije bilo lako jer se, minimalistički preobražen Bolero, slušno već počeo razvlačiti kao guma, a njezin pristup to je osujetio. U nekoliko se detalja referirala na neke poznate interpretacije Bolera. Ostinantni ritam postao je kod Laboša još ostinantniji, izgubivši strogost zadanih kanona, što je Maši Kolar olakšalo rad. Omogućilo joj je da njezini plesači ostvare ne samo lijepu i muzikalnu mekoću pokreta nego i međusoban kontakt i suodnos u tom poetskom žensko-muškom kovitlacu.

Za razliku od Marjane Krajač, Maša Kolar razumije i kazalište pa scenografija i kostimi njezine predstave, pomalo kabaretskog štiha, imaju kazališnu vrijednost. Scenografkinja i kostimografkinja je Petra Pavičić. Bolero je, kao što treba, završio u znoju plesača, u Tamnim pejzažima nije bilo ni graška znoja. U tom djelu važniji je bio misaoni proces plesača da se snađu u koreografiji koja nema veze s glazbom.

Ženski rukopis prije dvije godine neslavno je propao. Načelo „za svakoga ponešto“ često se prometne u sintagmu „za nikoga ništa“. Hrvatsko narodno kazalište trebalo bi o tome voditi računa. Da li su koreografi žene ili muškarci, nije bitno, važna je njihova kreativnost. Maša Kolar iskazuje kreativnost, ali ona je još u okviru trajanja od tridesetak minuta, čega mora biti svjesna.

I kako ovo ne bi bio moj prvi tekst u kojem se ne spominju plesači, a takvih je modernih baletnih predstava, bez solista i bez istaknutih ličnosti na sceni, sve više – što se erozivno odražava i na onaj dio klasičnog repertoara koji, u prvome redu, počiva na solistima (a o tome bi Hrvatsko narodno kazalište itekako trebalo voditi računa) – Bolero su predvodile Milka Hribar Bartolović, Iva Vitić Gameiro i Natalia Horsnell.