Franjo Josip u zrcalu historije

Kada je 14. listopada 1895. austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. doputovao u Zagreb da bi svečano otvorio novu zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta, dočekao ga je na Glavnom kolodvoru ban Károly Khuen-Héderváry. Ostade zabilježeno da je ban Khuen-Héderváry pred noge cara Franje Josipa dao prosuti vreću zemlje donesenu iz Mađarske, prilikom čega reče: „Vaše Veličanstvo, sada hodate po mađarskoj zemlji.“ Nije posve jasno je li se to zaista zbilo ili je posrijedi puki izmišljaj, legenda s gorkom povijesno-političkom reminiscencijom – ali neprijeporna je povijesna činjenica da su zagrebački studenti pred očima cara Franje Josipa i bana Khuen-Hédervárija tom (ne)prilikom zapalili veliku mađarsku zastavu u znak prosvjeda protiv banove mađarizacije Hrvatske.

Franjo Josip je, htijući očuvati svoj carski integritet i zaštititi Banovu i bansku čast, dao protjerati buntovne studente iz Zagreba te su oni nastavili studije mahom u Beču ili Pragu. No nemiri i sukobi nisu jenjavali, nego su tijekom godina postajali sve veći, čak su počeli odnositi ljudske živote, pa je car Franjo Josip smijenio Khuena (premješten je na visok položaj u Vladi), a za novoga je bana imenovan Teodor Pejačević.

Posljednji dani

Iz tih postupaka Franje Josipa dade se razaznati kakvu je politiku vodio prema Hrvatskoj. Bijaše to politika terapeutske reakcije na događaje: oportunistička, a ne principijelna; pragmatična, a ne vizionarska; politika kolebanja i odvagivanja, naklonosti prema jačemu na štetu slabijega. Ante Starčević, kojega s pravom zovemo Otac Domovine, vidio je u Franji Josipu i Austriji neprijatelje hrvatskoga naroda: smatrao ih je teškim bremenom i kamenom spoticanja za hrvatsku nacionalnu i političku slobodu. Pa ipak, mnogi su Hrvati držali cara Franju Josipa dobrim vladarom te su iskreno tugovali na vijest o njegovoj smrti. Bijaše to 21. studenoga 1916. Minulo je od tada točno stotinu godina.

U povodu stogodišnjice smrti cara i kralja Franje Josipa I. priređen je 21. studenoga 2016. u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu međunarodni znanstveni skup Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu.

Događaj je pozdravnom riječju otvorio Damir Barbarić, potpredsjednik Matice hrvatske. Zatim je Manfried Rauchensteiner sa Sveučilišta u Beču održao predavanje Posljednji mjesec cara Franje Josipa: smrt pred očima. Rekao je da je ta godišnjica među najvažnijim u ovoj godini. Argumentirano je opovrgnuo gotovo uvriježeno mišljenje da su političari i generali nagovoriti ostarjeloga Franju Josipa na rat; mogla se na predavanju vidjeti preslika dokumenta kojim je objavljen rat Srbiji – car ga je ručno napisao, a ne samo potpisao. No Franjo Josip htio je voditi rat samo protiv Srbije, nije ni slutio da bi moglo doći do ratnih sukoba golemih razmjera. „Nije pustio ni suzu za žrtvama Prvoga svjetskog rata, kojih je samo do 1916. bilo 700.000 poginulih i dva do tri puta više ranjenih“, rekao je Manfried Rauchensteiner te dometnuo, kao primjer unutarnjih proturječja u karakteru Franje Josipa, kako je car izrazio želju da se po njegovoj smrti ne troši na crninu i druge žalobne znakove, nego da se taj novac uplati za udovice i djecu poginulih vojnika.

Zatim je András Gerő iz budimpeštanskog Instituta za habsburšku povijest nastupio s predavanjem Promjene u sjećanju na Franju Josipa u Mađarskoj. „Premda su ga Mađari držali odgovornim za gušenje revolucije 1848/49, duga vladavina Franje Josipa u mađarskome je sjećanju vrijeme mira, napretka, zlatno doba“, rekao je András Gerő.

Imre Ress iz Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti u Budimpešti govorio je o utjecaju mađarskih političara na vanjsku politiku Franje Josipa od 1914. do 1916. Mađarska politička elita u vremenu nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1868. u različitoj je mjeri i na različite načine utjecala na vanjsku politiku Carstva. „Franjo Josip je po Nagodbi zadržao tradicionalno pravo vladara na upravljanje vanjskom politikom te su ministri vanjskih poslova uvijek bili ljudi od njegova posebnog povjerenja. Ne računajući razdoblje grofa Gyule Andrássya na položaju šefa diplomacije (1873–1880), mađarska elita nije bila zadovoljna utjecajem na zajedničku diplomaciju“, rekao je Imre Ress te objasnio kako su se za posljednjih godina vladavine Franje Josipa odnosi bitno promijenili: „U Beču je zavladalo mišljenje da su Mađari okupirali Ballhausplatz. Predsjednik Ugarske vlade István Tisza sâm je predstavljao Monarhiju na vanjskopolitičkim pregovorima.“

Albansko pitanje

Potom je Krisztián Csaplár Degovics, također iz Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti, imao izlaganje naslovljeno Franjo Josip i Albanci (1912–1916). Većina katolika u Osmanskome Carstvu bila je albanske narodnosti, a za katoličke Albance Franjo Josip bio je simbol protektorata. „Za vrijeme balkanskih ratova Austro-Ugarska je četiri puta odredila mobilizaciju, od toga tri puta zbog albanskoga pitanja. Kod zadnje takve mobilizacije, 18. listopada 1913., Ballhausplatz je čak predao ultimatum Srbiji“, rekao je Krisztián Csaplár Degovics te dometnuo: „I za vrijeme Prvoga svjetskog rata albansku je politiku Austro-Ugarske Monarhije određivao Franjo Josip, premda su razmjerno oskudni izvori koji govore o tome koliko je car bio upoznat s albanskim pitanjem. Ipak je sigurno da ga je držao iznimno važnim i prilazio mu u kontekstu općih europskih odnosa.“

Iz predavanja Franjo Josip i slovenski austro-dinastički patriotizam koje je održao Andrej Rahten iz Znanstveno-istraživačkoga centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, ujedno veleposlanik Slovenije u Austriji, mogli smo doznati mnogo toga o privrženosti slovenskoga naroda Franji Josipu, o golemoj popularnosti koju je uživao među Slovencima. Zvali su ga Vječni Car, smatrali ga simbolom i kohezivnim faktorom Monarhije. Andrej Rahten u tome je smislu citirao Ivanku Anžič Klemenčič, slovensku novinarku i spisateljicu, koja je u povodu smrti Franje Josipa napisala: „Sve ono što jesmo i što imamo, to trebamo zahvaliti razdoblju velikoga cara Franje Josipa i njegovoj miloj vladi.“

Uslijedilo je predstavljanje dviju knjiga. Dinko Šokčević i Manfried Rauchensteiner predstavili su Rauchensteinerovu knjigu Der Erste Weltkrieg und das Ende der Habsburgermonarchie 1914–1918, koja bi se uskoro trebala pojaviti u hrvatskome prijevodu u izdanju Matice hrvatske. Zatim su slovenski zbornik o Franji Josipu, naslovljen Franc Jožef, predstavili Gregor Antoličič, koji je urednik zbornika, i Andrej Rahten.

O Franji Josipu I. i hrvatsko-ugarskoj državnoj zajednici u Prvome svjetskom ratu govorio je Ladislav Heka s Pravnoga fakulteta u Segedinu, a Mira Kolar iz Zagreba održala je predavanje Promjene u odnosu cara i kralja Franje Josipa prema Hrvatskoj na području gospodarstva i prometnica. „Car koji je živio uz Straussove valcere umro je uz grmljavinu topova“, riječi su kojima je Mira Kolar zaključila predavanje.

Potom je Ivan Mirnik, zaposlenik Arheološkoga muzeja u Zagrebu, održao referat Ljetopis carske i kraljevske pješačke škole u Karlovcu, a Zdravka Jelaska Marijan iz Hrvatskoga instituta za povijest – Zagreb, govorila je o temi Dalmacija u koroti za carem i kraljem Franjom Josipom I. U potonjemu se predavanju moglo između ostaloga čuti o privatnim kućama i dućanima s prozorima i izlozima koji su bili zastrti crninom, o selima s izvješenim crnim sagovima, o misama zadušnicama u crkvama, o šibenskoj ratnoj luci gdje su gruvali plotuni s brodova, a uza sve rečeno službene su pošiljke trebale biti pečatirane crnim umjesto crvenim voskom.

Poginuli Hrvati

Odjeci smrti cara Franje Josipa u Dalmaciji i dalmatinske postrojbe u 1916. naslov je predavanja što ga je održao Tado Oršolić iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. „Prema nepotpunim podacima, više od 10.000 Dalmatinaca poginulo je u Prvome svjetskom ratu, a uzme li se u obzir činjenica da je u najboljem slučaju dvostruko više ranjenih, dolazimo do brojke koja nadmašuje 30.000 ranjenih i poginulih“, ustanovio je Tado Oršolić.

Uslijedio je referat Ele Jurdana, zaposlenice Hrvatskoga povijesnog muzeja, naslovljen Uzajamnost i vjera u budućnost: Za kralja i domovinu. „‘Za dom i kralja svog’ samo je jedna od hrvatskih parola iz Prvoga svjetskog rata koja u sebi povezuje dom, domovinu i Franju Josipa I. U borbenoj varijanti glasila je ‘U boj za kralja i domovinu’ i nosila se kao natpis na trobojnoj vrpci na vojničkoj kapi“, rekla je Ela Jurdana i nadalje objasnila da prijeratno manifestiranje lojalnosti Franji Josipu možemo prepoznati u imenu Zagrebačkoga sveučilišta, nazivu trga u Zagrebu (između Glavnoga kolodvora i Umjetničkoga paviljona, današnji Trg kralja Tomislava) te nazivima središnjih trgova u drugim gradovima, također u sudjelovanju sinjskih alkara i pripadnika bratovštine Bokeljska mornarica godine 1908. na proslavi 60. obljetnice vladanja Franje Josipa I.

Predavanje Spomenici kojih više nema: ugarsko-hrvatski kralj Franjo Josip I. autorice Ljiljane Dobrovšak iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, pročitala je, zbog autoričine odsutnosti, Vijoleta Herman Kaurić iz Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu. Zatim je Boris Kukić iz Zagreba održao predavanje Pokušaj podizanja spomenika kralju Franji Josipu I. u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata (1917/1918), a Nikola Tominac iz Dugoga Sela imao je izlaganje Hrvati u carsko-kraljevskoj vojsci i njihov ratni put u Prvome svjetskom ratu. Prema riječima Nikole Tominca, bilo je s područja Hrvatske mobilizirano od 600.000 do 700.000 vojnika, uzevši domobranstvo i pučko-ustaške postrojbe zajedno. Broj poginulih nije moguće točno odrediti; procijenjen je na oko 200.000.

Jevgenij Paščenko s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu održao je predavanje Ukrajina u sudbini Wilhelma Habsburga. Govorio je o predstavniku habsburške dinastije Wilhelmu Franzu von Habsburgu, rođenu 1895. u Puli, usmrćenu 1948. u zatvoru u Kijevu, gdje ga je zatočio NKVD. Wilhelm Habsburški upoznao je ukrajinsku stvarnost živeći još od djetinjstva u Galiciji, postao je vatreni pobornik ukrajinske neovisnosti, u Prvome svjetskom ratu iskazao se istaknutim vojskovođom ukrajinske vojske. Zbog proukrajinske djelatnosti postao je meta sovjetskih tajnih službi. Sovjetski agenti oteli su ga u Beču te doveli u kijevsku tamnicu, gdje je skončao.

Potom je Željko Bartulović s Pravnoga fakulteta u Rijeci održao predavanje Općina Veprinac tijekom Prvoga svjetskog rata (1914–1918), podastirući podatke što ih je prikupila Ines Mamula iz Zagreba. Skup je zaključio Željko Holjevac s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu predavanjem Franjo Josip na odru: Hrvati i Habsburško prijestolje 1916.

Valja naposljetku kazati da je međunarodni znanstveni skup Franjo Josip i Hrvati u Prvome svjetskom ratu, gdje su predavanja održana na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku (uz simultano prevođenje), ponudio mnogoaspektan i obuhvatan pristup tomu važnom dijelu hrvatske i svjetske povijesti. Sudionicima i organizatoru, Matici hrvatskoj, valja izreći uvjerenu pohvalu.