Druga strana umjetničkog rada

Suočen s nekim umjetničkim djelom, ambiciozniji promatrač ponajprije će se pažljivo usredotočiti na njegove formalno-sadržajne karakteristike. Pritom će nastojati biti pronicav i intelektualno kreativan, sve u svrhu osvještavanja, kontekstualiziranja, a naposljetku i razumijevanja različitih estetskih, etičkih, individualno-poetskih, simboličkih, kao i općecivilizacijskih aspekata što ih ono sadržava, problematizira i komunicira. Takav pristup nedvojbeno je poželjan jer pozitivno utječe na produbljivanje i senzibiliziranje interesa za umjetničko stvaralaštvo, a samim time i na naviku redovita posjećivanja muzeja odnosno galerija. Zrelo i sustavno promatranje umjetničkoga djela prethodi, dakle, neiskrivljenom umjetničkom doživljaju, koji je pak osnovni preduvjet za bilo kakvu relevantnu kritičku ili teoretsku interpretaciju. A da bi uistinu bio fokusiran i neiskrivljen, umjetnički doživljaj mora biti radikalno oslobođen banalnih i trivijalnih zapažanja svake vrste te se kao takav ostvariti posredovanjem aktivna emocionalno-intelektualnog odnosa naspram nečega što bismo mogli nazvati istinskom esencijom umjetničkog djela.

Zbog čega ovakav, pomalo pretenciozan, uvod? Klasična slika ne može nastati bez boja i podloge na kojoj se slika; skulptura uvijek pretpostavlja nekakav materijal; za videoprojekciju nužan je barem projektor; instalacije, ambijenti, konceptualna umjetnost ili neke suvremene istraživačko-dokumentacijske prakse nerijetko iziskuju nabavu najrazličitijih i u nekim slučajevima do u sitne detalje precizno opisanih predmeta… Sve navedeno – a to su tek neki od brojnih mogućih primjera – nužno je za realizaciju djela vizualne umjetnosti i redovito zahtijeva određena, veća ili manja, financijska ulaganja. Istodobno, međutim, ništa od toga ne ubrajamo među integralne čimbenike valjanog umjetničkog doživljaja. Štoviše, skloniji smo ih pripisati nekim posve banalnim i trivijalnim zapažanjima, svojevrsnim remetilačkim čimbenicima u procesima razumijevanja konkretnoga djela i kreiranja umjetničkog doživljaja o njemu. Doduše, pripadnici nekih umjetničkih izričaja iz druge polovice prošloga stoljeća u prvi će plan isticati upravo materijale od kojih su izrađivali svoje radove – slikari primarnog odnosno analitičkog slikarstva, uzmimo samo taj primjer, potkraj sedamdesetih godina inzistiraju na najosnovnijim gradivnim elementima poput okvira, strukture platna ili pak debljine poteza i namaza boje, pristupajući slici kao isključivo tvarnoj činjenici oslobođenoj od svih mistifikatorskih taloga iz prošlosti – ali svoje stvaralačke postupke nipošto nisu ni na kakav način povezivali s troškovima ili uvjetima njihove nabave.

Dvije mlade kustosice i umjetnice iz Doma HDLU-a – Mia Orsag i Martina Miholić – odlučile su, međutim, posredovanjem institucije Salona mladih u središte zanimanja domaće likovne javnosti postaviti upravo taj problem. Polazeći od činjenice da je situacija u hrvatskoj kulturi izrazito nepovoljna, kao cilj ovogodišnjega Salona mladih postavile su si, po vlastitim riječima, „propitivanje modela financiranja umjetničkog rada kao i egzistencije mladih umjetnika“.

Posve u skladu s tako definiranim ciljem, Salon je dobio naziv Troškovnik. Kustosice su izravno pozvale petoricu autora – zanimljivo, sve muškarce – a preostalih trideset izlagača i izlagačica nakon provedena natječaja odabralo je stručno povjerenstvo u kojemu su uz Miju i Martinu bili još i Kristian Kožul, Božica Dea Matasić, Ivana Meštrov te Goran Škofić. Tako osmišljen Salon mladih iskazao je nekoliko prednosti. Ponajprije, uzmemo li u obzir već spomenuto financijsko stanje s kojim se cjelokupna kultura u Hrvatskoj trenutno suočava, kao i činjenicu da takvo stanje od svih kulturnih stvaralaca vjerojatno najviše pogađa upravo one mlade, ovogodišnji Salon mladih nužno se iskazao kao izrazito aktualna i životna izložba. Nadalje, Mia Orsag i Martina Miholić svojom su koncepcijom izazvale zanimljivu situaciju, gdje različite egzistencijalne i/ili produkcijske nevolje odnosno nemogućnosti prerastaju u potencijalno moćne kreativne okidače. Također, u mnogim izloženim radovima čisti materijal i ostali produkcijski čimbenici koji bi trebali omogućiti njihovu realizaciju problematiziraju se na drukčiji način; oni nadilaze razinu trivijalnih datosti te postaju integralnim dijelom promatračeva umjetničkog doživljaja. Iz nemogućnosti proizišla je, zapravo, nova stvaralačka mogućnost.

Uloženo-vraćeno

Ovogodišnji Salon mladih tjera nas na razmišljanje o omjeru vrijednosti ugrađenih u pojedino umjetničko djelo, odnosno o razlici između troškova za njegovu realizaciju i cijene koju neki umjetnik uspijeva postići za svoj rad na tržištu umjetnina, kakvo god ono bilo. U tom smislu neizbježno pomišljamo na znamenitu skulpturu Damiana Hirsta For the Love of God – riječ je o platinastom odljevu lubanje iz 18. stoljeća obloženu dijamantima – i na proturječne informacije o njegovoj prodaji. Sam Hirst tvrdio je, naime, kako je lubanju od platine prodao anonimnom konzorciju za 50 milijuna funti u gotovini i bez ikakve potvrde o plaćanju, ali u taj podatak mnogi s razlogom sumnjaju. U svakom slučaju, Hirstova lubanja svojedobno je na najspektakularniji i najizravniji mogući način potaknula raspravu o tome koliko vrijednost umjetnikove ideje može nadilaziti troškove uložene u materijal odnosno produkciju. Ali vratimo se našoj izložbi.

Već pri površnom obilasku upada u oči kako je postav izrazito „prozračan“, što je za svaku pohvalu. Doduše, u takvim okolnostima uvijek negdje tinja i prigovor kako je brojka od 35 izlagača možda ipak nedovoljna da bi se cjelokupna izložba mogla nazivati Salonom. Ipak, mnogo je važnije i zanimljivije upozoriti na način kako su mladi autori odgovorili na izazove zadane teme, koja u osnovi nije bila optimistička. Apsolutne generalizacije, dakako, nisu moguće, ali nipošto nećemo pogriješiti ukoliko ustvrdimo da dominiraju humor i ironija – nerijetko i jedno i drugo kod istoga autora – a moguće je naići i na pokoji rad s ponešto „ozbiljnijom“ aktivističkom notom, kao i na neke vrlo dobre zamisli kod kojih, međutim, povezanost s temom troškovnika nije posve jasna.

Ironija i humor

Koga izdvojiti? Izbor će biti nužno subjektivan, osobito u svjetlu neprijeporne činjenice da je kvaliteta radova na ovogodišnjem Salonu mladih poprilično ujednačena. Mihael Giba izložio je vizualno atraktivnu i inteligentno osmišljenu instalaciju Sunčano uz mogućnost razbojništva. Autor s pomoću specijalne aplikacije na lucidan i duhovit način povezuje podatke Policijske uprave zagrebačke o kriminalu u Zagrebu s podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda, bilježeći podatke o vremenskim uvjetima što su vladali na određenoj lokaciji u trenutku kada je na njoj počinjeno kriminalno djelo. Na taj način, statističkom obradom, „prognozira“ se i vjerojatnost zločina u pojedinim zagrebačkim kvartovima. Čitav projekt bio je nadahnut UN-ovim projektom praćenja utjecaja gospodarske krize na stopu kriminala, čiji je zaključak glasio da nepovoljna gospodarska klima utječe na povećanje kriminalnih radnji građana.

Vrlo je zanimljivo i konceptualno slikarstvo Ane Petrović. U seriji Vielen Dank für Ihren Einkauf autorica do u detalje vjerno preslikava uvećane replike računa točno na ona slikarska platna za koja su joj ti isti računi bili izdani u trenutku dok ih je kupovala. Ana Sladetić kreirala je svojevrsne objekte/stupove sačinjene od knjiga i kataloga što ih je dizajnirala kako bi zaradila novac za realizaciju vlastitih umjetničkih zamisli. Nedvojbeno inventivna umjetnička vizualizacija notorne činjenice da se umjetnici ne mogu na zadovoljavajući način financirati od svoje umjetnosti, iako nije posve jasno zbog čega bi posao grafičkog dizajnera osobito frustrirao. Velika videoprojekcija Ane Zubak pod naslovom Bez sadržaja / Umjetnica u štrajku impresivna je u svojoj jednostavnosti. Što bi se dogodilo kada bi umjetnici stupili u štrajk? Bi li itko uopće nešto zapazio? Koga umjetnik/umjetnica zakida u slučaju da se odluči na štrajk, društvo ili samoga sebe? Video sve vrijeme prikazuje autoricu u krupnome planu kako, referirajući se na postupke radnika što štrajkaju, do iznemoglosti zviždi u zviždaljku. Rad kao da sve vrijeme očajnički nastoji privući pozornost posjetitelja, što na određeni način nosi i dojmljive simboličke konotacije.

Melinda Šefčić odabrala je nekoliko radova sa Salona mladih te organizirala anketu s odvojenim upitnicima za umjetnike i publiku, pri čemu se sva pitanja dotiču produkcijskih i potencijalno tržišnih aspekata odabranih radova. Iako su srodni umjetnički postupci viđani i znatno ranije, taj rad-anketa ipak na relevantan način progovara o trenutnoj situaciji, osobito u Hrvatskoj, gdje uređeno tržište umjetnine ne postoji. Mario Matoković kreira vizualno dojmljive kolaže pod naslovom Prolaznost, a njihova specifičnost sastoji se u tome da su izrađeni od dijelova starih radova što ih je autor svojedobno uništio. U vremenu reciklaže moguće je, dakle, reciklirati i umjetnička djela. Janko Petrović kreira pseudominimalističko djelo pod naslovom Materijal ili rad?. Umjetnik, naime, izlaže strukturu sačinjenu od materijala izvorno previđena za znatno skuplji rad, koji nije uspio producirati, svjesno zastajući „na pola puta“ i prilagođavajući se novouspostavljenim okolnostima. Pritom se javlja i pomalo filozofsko pitanje: Je li nužda rezultirala dojmljivijim ostvarenjem od onoga izvorno zamišljena? A Miran Šabić na nadasve duhovit način nastoji izbjeći probleme troškova materijala i izrade. Po struci klasičan grafičar, umjetnik nastoji izraditi grafičku seriju tako da u proizvodnju uloži 0 kuna. Pritom obilno reciklira, istražuje po otpadu i improvizira, a cjelokupan proces dokumentiran je i – zajedno s proizvedenim grafikama – prikazan na izložbi. Luka Hrgović i Dino Julius najvjerojatnije neće dobiti nagradu Salona mladih, ali kada bi postojala nagrada za duhovitost, zasigurno bi se našli u najužem krugu favorita. Njihov razgovor pred kamerom – služe se uređajem za mijenjanje glasa, što situaciju čini dodatno smiješnom – o tome kako ih kolege neprestano moljakaju da im nešto dizajniraju ili snime zabadava izmamit će osmijeh i najmrzovoljnijih posjetitelja. Izbor je, kako rekoh, izrazito subjektivan, a prostor ograničen. Možda još spomenuti Jelenu Lovrec i njezino konceptualno poigravanje s darovanjem umjetničkih radova, zatim vrlo dobre skulpture od vune Josipe Vranjković, poslovično zanimljiva Vanju Babića, za kojega tema ovogodišnjeg Salona mladih kao da je izmišljena, kao i nadasve složeno propitivanje identiteta što ga nudi Tonka Maleković.

Mogu zaključiti kako je Salon mladih dobro osmišljena i – usprkos produkcijskoj situaciji u HDLU-u koju sam imao priliku dobro upoznati – jednako tako realizirana izložba. Mladi reagiraju na postojeću situaciju, ali čine to gotovo isključivo s ironijom i humorom. Ukoliko nešto nedostaje, onda je to prije svega osjećaj za dramatiku.