Dobar starinski triler

U prvome je sagledavanju sasvim jasno da se akcijski triler Jack Reacher: Nema povratka redatelja i koscenarista Edwarda Zwicka može označiti zamalo rutinskim suvremenim predstavnikom žanra. Kako je posrijedi nastavak filma Jack Reacher (2012) u autorskoj izvedbi Christophera McQuarrija, ne treba zaboraviti ni da su oba nastala kao adaptacije popularnih književnih izvornika britanskoga pisca Leeja Childsa. No posrijedi je i dvanaesti dugometražni igrani film Edwarda Zwicka, filmaša koji je karijeru započeo na televiziji, a poznat je i kao producent raznih hvaljenih filmova. Ako pak u televizijskome opusu možemo naznačiti barem uspješni televizijski serijal naslova prevodiva kao Trideset i koja (1987–1991), u producentskome su smislu najvažniji Oscarom nagrađeni filmovi Zaljubljeni Shakespeare (1998) Johna Maddena te Traffic (2000) Stevena Soderbegha. Zwickov je dugometražni prvijenac Ljubav, seks i ono drugo (1986) romantična komedija, kvalitete izvan uvriježenih žanrovskih obrazaca adolescentskoga predznaka razdoblja, a zasigurno se zanimljivim može učiniti da se u sljedećih trideset godina taj filmski stvaralac još samo dva puta osvrnuo prema djelima što uranjaju u komediju. Svojevrsnim je odrazom prvijenca svakako uspjela romantična komedija prožeta dramom i snažnih erotskih naglasaka Ljubav i ostale droge (2010) čija kvaliteta je nadrastala većinu žanrovskih primjera 2000-ih, dok se film ceste Odlazak iz gradića Normal (1992) zbog dvaju središnjih ženskih likova koji napuštaju učmalu svakodnevnicu na putu prema ispunjenju našao u sjeni izvanrednog ostvarenja Thelma i Louise (1991) Ridleyja Scotta. Ta su dva filma poput oprečnih restrukturiranja iste teme, pa Scottov naginje i kriminalističkome trileru, a Zwickov komediji.

Nema nikakve sumnje da je u preostalih devet naslova Edward Zwick dosljedno odrazio dvije bitne sastavnice opusa, tematsku naklonost spram ratnoga filma i prožetost osoba vojne prošlosti i vojne institucije te redateljski stil većinom epskoga zamaha. Ako pak zapazimo da su djela ratnoga žanra široka spektra i tumačenja, nije upitno da se kreću u široku rasponu od revizionizma do konzervativizma. Tako su jasno revizionistički Rat za slavu (1989) o prvoj afroameričkoj postrojbi u Američkome građanskome ratu, kao i Hrabrost ratnika (1996), što propituje učinkovitost stradale časnice tijekom Zaljevskoga rata razmatranu kroz višestruku perspektivu. Na razmeđu revizije i tradicionalnoga našli su se Posljednji samuraj (2003) o američkome konjaničkome časniku koji postaje predvodnikom dijela japanskih postrojbi u ratu protiv samuraja odmetnika te Krvavi dijamant (2006) kao inverzija pustolovnoga filma o nesmiljenim suvremenim posljedicama nekadašnje kolonizacije afričkoga kontinenta smještenih u građanski rat u Sijera Leoneu. Sasvim konzervativnim može se opisati film Prkos (2008) kao posveta ustanku Židova protiv njemačkih okupatora u bjeloruskome dijelu Sovjetskoga Saveza. Ipak ne treba zanemariti ni podatak da se i epski Legenda o jeseni (1994) dijelom osvrće spram Prvoga svjetskog rata, dok Žrtva pijuna (2014) kroz šahovsku borbu znamenitoga Bobbyja Fischera s Borisom Spaskim zapravo odražava milje, strahove i težnje Hladnoga rata dvaju svjetskih velesila, Sjedinjenih Država i Sovjetskoga Saveza. Čak i akcijski trileri poput Opsadnoga stanja (1998), u kojem vojska preuzima vlast u New Yorku nakon terorističkih napada, te Jack Reacher: Nema povratka u kojem junak, bivši bojnik, otkriva prijevaru i pogibeljne nepravilnosti u vojnoj instituciji širokoga zemljopisnoga raspona od SAD-a do Afganistana odražavaju neprestani interes Edwarda Zwicka za ratno i vojno.

Atipičan Zwickov film

No usprkos sličnostima u tematskim preokupacijama, Jack Reacher: Nema povratka može se činiti iznimnim i u Zwickovu opusu, kao i uglavnom u suvremenome akcijskom trileru. Primijetimo li njegovu ogoljelu strukturu, svojevrsno interpretiranje temeljnih žanrovskih formula, razvidno je da ne nudi ništa istinski novo. Zaplet je zamalo arhetipski, ponegdje prema čistim zahtjevima žanrovske građe, a svršetak također u skladu s pretpostavkama akcijskoga trilera. Ipak, usprkos netom navedenom nije posrijedi film čija se kvaliteta gubi u stereotipnome ponavljanju već viđenoga. Dapače, zahvaljujući scenariju Richarda Wenka, Edwarda Zwicka i Marshalla Herskowitza te Zwickovoj redateljskoj nadgradnji taj se film sagledava dobrohotno starinskim u najboljem smislu riječi. Izmiče dakle većini uobičajenih predstavnika žanra ovoga desetljeća, ne apostrofira njegove suvremene sastavnice, već se izravno oslanja o razdoblje s kraja 1980-ih pa sve do sredine 1990-ih, razdoblje kada je nastao niz akcijskih trilera čija je prožetost sadržaja, forme i stila uvjetovala i činjenicu da ih možemo smatrati klasičnima u žanru. Ako su pritom prethodnica bili autori poput Waltera Hilla i njegova filma Zavjera u San Franciscu (1982), akcijski triler kriminalističkoga predznaka formulirao se klasičnim kroz djelo Umri muški (1988) Johna McTiernana, a vrhunce je svakako dosezao u filmovima Bjegunac (1993) Andrewa Davisa i Brzina (1994) te tek nešto manje u Čuvarima zakona (1998) Stuarta Bairda. Ti su filmovi odražavali prvotne težnje filma, akciju i neprestanu kinetičnost, ali su je nadograđivali promišljenom scenarističkom strukturom i zavidnim redateljskim postupcima s nenametljivim društvenim, mitskim i karakternim kontekstom. Ipak već su u tome razdoblju postojale naznake manirističkim izražajnim sredstvima u akcijskome trileru, raskidanju jedinstva sadržaja, forme i stila. Prije svega su to Umri muški 3 (1995) Johna McTiernana, Fled (1996) Kevina Hooksa i Opasan let (1997) Simona Westa, a nema dvojbe da im možemo pridružiti i Zwickovo Opsadno stanje.

Redateljski minimalizam

Jack Reacher: Nema povratka po mnogočemu osvrće se upravo prema Bjeguncu i Brzini. Junak, bivši časnik (Tom Cruise), i nepravedno optužena bojnica Turner (Cobbie Smulders) nađu se u bijegu pred predstavnicima vojnih institucija, ali i antagonista iz tvrtke ParaSource predvođenih plaćenim ubojicom (Patrick Heusinger). Na putu prema New Orleansu pridružuje im se i adolescentica Samantha (Danika Yarosh) ugrožena zbog činjenice da je možda i junakova kćer. Film je to koji obilježava kretanje, pritom ne samo od jednoga urbanoga okružja do drugog ili uporaba raznih prometnih sredstava kao što su automobili ili zrakoplov, već i česte jurnjave središnjih likova. Njihovo trčanje tako dostiže neprijepornu kinetičnost i postaje otponcem snažne dinamike. Dakako, promišljeni kontrapunkti u širokome rasponu od akcijskih sekvenci raznovrsnih obračuna do dramski emotivnih odnosa troje bjegunaca proširuju građu ovoga ostvarenja. Pridodamo li im i manji niz flešbekova smještenih u Afganistan, neprijeporno je da struktura izmiče stereotipnim obrascima. Usprkos ponekim sasvim namjenskim ubrzanjima zapleta, arhetipskoj strukturi protagonista i antagonista, scenaristi su sažetim i preciznim dijalozima koji rijetko prelaze u klišeje uspjeli dodati i podosta iskričavosti, pogotovo u uspostavi odnosa dvaju odraslih protagonista i adolescentice te nenametljivu emocionalnu potku mogućeg oca i kćeri, surogatne obitelji za koju se naposljetku ispostavlja to ipak nije.

Zanimljivo je da se ovom prigodom Edward Zwick podosta ustezao od svoga prepoznatljivoga redateljskoga rukopisa, zagovaranja epskih struktura i preferiranja često ekspresivnih prirodnih zaleđa kao okvira djelovanja svojih središnjih likova. Nasuprot tome, u Jack Reacheru: Nema povrataka ustraje na redateljskome minimalizmu, sasvim preciznome odabiru planova, stanja kamere i rakursa. Svjestan da se svaki pojedini kadra i njihovo gradiranje u okviru scena i sekvenci ne samo gleda nego i misli, Edward Zwick čak je uspostavio sintezu redateljskoga rukopisa u akcijskome trileru. Sintezu kojoj se potkrala tek jedan klišeizirana sekvenca – junakova obračuna s više protivnika u njuorlinskom skladištu i pomalo zalihosno predug sukob sa središnjim antagonistom. I odabir stanja kamere više je tradicionalan nego suvremen, a snimatelj Oliver Wood dosljedan u oslikavanju prostora i ugođaja. Ujedno, mjestimična prevlast uporabe uskokutnih objektiva svoje izvorište kao da duguje poetici Waltera Hilla, povremeno suprotstavljena s manjim nizom dubinskih planova. Nema dvojbe da je za dinamičnost strukture zaslužan montažer Billy Weber, a za prijemčivost u gledateljstva barem troje glavnih glumaca u ulogama trojke u bijegu. Tako je Jack Reacher: Nema povratka ipak daleko iznad rutinskoga akcijskoga trilera, njegove se vrijednosti zasigurno koordiniraju s tradicijom žanra. Pritom ne samo da se oslanja o djela nastala prije dvadesetak godina nego i otvara sasvim novu stranicu u stvaralaštvu Edwarda Zwicka, vrsnoga filmskoga autora holivudske srednje struje.