Dobar početak raspjevanog ciklusa

Faust: opera gala bio je naziv prvoga koncerta u ciklusu Lisinski arioso čija je namjera predstaviti još aktualna ili dolazeća imena svjetskih opernih scena. Kada nije moguće drukčije, na koncertnom podiju u ulomcima iz njihovih uloga. Raspjevani ciklus s punom dvoranom pun je pogodak organizatora. Gostovao je riječki ansambl HNK Ivana pl. Zajca, ansambl koji ustrajno gradi svoj ugled. S novim ambicioznim finskim šefom dirigentom Villeom Matvejeffom, ansambl riječke Opere dospio je do snimanja trajnog zapisa svojih postignuća. Orkestar ili možda i Zbor? Kada je riječ o Gounodovom Faustu, ne zna se komu će on služiti u usavršavanju, a komu pogodovati u karijeri. Riječki ansambl bio je temelj vokalnim solistima koji su stigli iz svijeta, s raznih opernih scena. Ansambl Riječke opere, odnosno orkestar – kojemu je u jednom trenu manjkao zbor na kraju Fausta – meko se brušenim zvučanjem itekako pokazao kao vrlo dobar suradnik solistima. Isto tako vrlo dobar, prilagodiljiv dirigent Ville Matvejeff, sklon ustupcima, zacijelo ima dio zasluge i karijerne računice.

Faust: opera gala sastojao se od dva dijela. Prvi – od znatno skraćene Gounodove opere i – drugi od tipičnog i uvelike već zamornog i istrošenog koncepta takozvane opere gala s najpopularnijim arijama iz raznih opera izvan svakoga suvislog konteksta. Publika to navodno voli i napunila je dvoranu Lisinski. Ali ne zato što je to sama tražila, već zato što joj se gala i „gala“ godinama uporno i medijski i uživo nudi. Ponovno se rado slušaju dragi operni šlageri ma odakle stigli. Opera Faust Charlesa Gounoda pojavila se u skicama. U stilu: ostalo znate. Ne znamo, ali u publici vježbamo lice isklesano. Inozemna zvijezda u usponu i domaćega podrijetla, mezzosopranistica Diana Haller, pojavila se s kupletima Siebela iz Fausta, a poslije kao intenzivna Giovanna iz Donizettijeve Anne Bolene i virtuozna Angelina zavodljivo brbljavih nota iz Rossnijeve Pepeljuge.

A s mušketirima provelo se kojekako. Bez arije Kalafa iz Puccinijeve Turandot, priredba zvana opera gala ne može proći. A Nessun dorma vjerojatno od „tri tenora“ i Pavarottija postala je stvar časti za svakoga tenora koji drži do sebe pa tako i za medijski eksponirana Paula Ferreiru. Nekada blistav tenor, svoju neraspoloženu večer dobro je prikrivao u suradnji s drugima – u Gounodovu Faustu. Iskusni bas Carlo Colombara bio mu je na početku dobar suradnik kao Mefisto, a njegov ležerni, rutinirani, neizazovni i pride neodoljivi pristup ogledao se i u ulozi Fiesca iz Verdijeva Simona Boccanegre ili u gala prigodama, neizostavnoj ariji Don Basilia La calunnia iz Rossinijeva Seviljskog brijača. Bariton Lucio Gallo nastojao je biti korektan – od neprimjetnoga Valentina u Faustu do akvarelnog i ležernog, a inače intenzivno izražajna Creda, manipulatora Jaga iz Verdijeva Otella ili pak Gerardova monologa Nemico della patria iz Cheniera Umberta Giordana.

U cijelom tom miš-maš izboru – od nemilo skraćena Fausta do arija koje publika uvijek rado ponovno sluša – čula se i težnja Diane Haller prema dramskijim ulogama. Potom i Marjukka Tepponen, finska pjevačica s karijerom u usponu. Tepponenova ima sve što se danas traži. Lijep, dobro školovan, nosiv i gibak glas, otmjeno držanje, sve naučeno do posljednjega detalja, ima kontrolu i stanovit naučeni šarm scenskog nastupa. Njezina je primjerice bila uređena Margaretina arija o nakitu, slutnja uloge Donne Anne iz Mozartova Don Giovannija. Svakako je na kraju za gala večer morala doći i arija Wally iz istoimene opere Alfreda Catalanija, opere koja se vjerojatno s nekim dobrim razlogom ne izvodi u cjelini. Respektabilan orkestar Riječke opere u novim odijelima s morski plavim kravatama herojski je nosio nejednako raspoređen teret koji su donijeli solisti. Srećom ne na brod.