Zakidanje na radu

U poemi Što je „nepisanje”? američke pjesnikinje Anne Boyer, od koje autorska ekipa BADco. polazi u predstavi Spore, premijerno izvedenoj 27. listopada, mnogi, ako ne i svi koji se bave umjetnošću, odnosno umjetničkim radom i srodnim oblicima autorskoga rada, s lakoćom se prepoznaju: „Ne pisati znači raditi, i kad se ne radi plaćeni rad, rad je neplaćeni rad kao što je briga o drugima, i kad se ne radi neplaćeni rad kao što je briga o drugima, brine se o ljudskome tijelu, i kad se ne brine o ljudskome tijelu, mnogi sati, tjedni, godine i druge mjere vremena provedene su u brizi o umu kao kad se čita i uči, i kad se ne čita i ne uči, izrađuju se stvari…”

Pitanje što je plaćeni, a što neplaćeni i nenaplativi rad u Sporama, kao i u poemi Anne Boyer, raslojava se u više smjerova. Imamo li u vidu stanje na domaćoj umjetničkoj sceni, najprije se nameće pitanje koliko se i kakva rada mora obaviti da namirimo životne potrebe i druge osnovne uvjete da bismo se mogli baviti slabije plaćenim, potplaćenim, često i neplaćenim umjetničkim ili srodnim kreativnim radom. Iz toga slijedi misao kako vrednovati umjetnički rad, točnije može li se umjetnički rad naplatiti i treba li umjetnički rad svrstavati u istu kategoriju s radom koji podliježe logici korisnosti i kapitalističke utrživosti. Potom i koliko se neplaćenoga rada koji nam nije primarna djelatnost može obavljati, a da nam ostane vremena za rad u onome što smo izabrali za svoje zanimanje. Neplaćeni rad podjednako se odnosi na podcijenjene kućanske poslove, brigu o djeci ili starima i nemoćnima, ali i na rad kojim produbljujemo svoja znanja i spoznaje. A opet, kad je posrijedi umjetnost, koliko je taj neplaćeni rad umjetničko nedjelovanje ili svojevrsna hibernacija, a koliko akumulacija iskustava koja potencijalno pokreću umjetničko promišljanje ili nekako drukčije pridonose umjetnosti? Može li pokret u plesu biti posve „oslobođen društvenih uvjetovanja i prepušten stvaralačkome samoodređenju”, kako navode autori u programskoj cedulji, ili ples ipak i nužno ima kritički predznak jer je izravno upleten u politike tijela najrazličitijih društvenih konteksta?

Koreografija Nikoline Pristaš nastala u koreografskoj suradnji sa Zrinkom Užbinec na razini pokreta veoma je jednostavna, pretežno se sastoji od repetitivnih kretnji koje se mogu opisati kao prevrtanje u krevetu izmorena i snu nesklona tijela. Beskrajno ponavljanje pokreta koji ne raste sugerira dosadan, naporan i nikad dovršiv posao. No ujedno otkriva da ni u prividnoj hibernaciji ne mirujemo, dok se tijelo prepušta repetitivnosti, um, svjesni i nesvjesni, grozničavo prevrće misli i ispituje moguće situacije.

Druga vrsta kretanja, potpomognuta scenografskim elementima krevetnine i malih svjetiljaka raspoređenih među njom (prostor je oblikovao Igor Pauška, svjetlo Sara Bundalo) te zvukom (glazbu potpisuju Helge Hinteregger i Martin Koller, a oblikovanje zvuka Jasmin Dasović) koji dopire iz različitih malih uređaja i kojim se djelomično upravlja s pulta, a djelomično premještanjem tih uređaja tijekom izvedbe, čime se koreografija pokreta seli na koreografiju prostora i zvuka, uključuje ponovno iterativne, tipizirane kretnje namještanja kreveta, rastresanja popluna i jastuka. Uzaludan i nikad dovršiv posao koji još i unazađuje, scenski pojačano hodanjem izvođačica unatrag, time dobiva i drugi smisao, pomičući predstavu prema široj društvenoj problematici obezvređivanja ženskoga rada. Zašto se kućanski poslovi, osobito oni vezani uz odjeću, rublje, krevetninu, smatraju ženskom obvezom i zašto se taj tjelesno naporan rad vrednuje još manje od umjetničkoga rada, toliko bijedno da se i ne smatra pravim poslom? Nije dovoljno da je taj rad izdvojen iz poslovne i javne sfere, nego se i teži da ga daleko od pogleda (izvođačice u jednome dijelu izvode radnje iza leđa gledatelja), kao da je sraman, obavljaju uniformirane i uniformne, nevidljive sobarice, čistačice, spremačice, još popularne bedinerice, primorane na čišćenje, a same bez načina očišćenja (bijele odore s mrljama Silvija Vujičića), bez mogućnosti progresa u neko manje tegobno, uvažavanije, bezbrižnije sutra. Zašto se krevetu u kojem proživljavamo ključne trenutke od rođenja do utrnuća svijesti, u krijepljenju i u bolovanju, u tjelesnim užicima i u bijegu od stvarnosti, pridaje tako malo? Na kraju, zašto žene ne rade za žene, odgajajući djecu (također nevidljiv uglavnom ženski posao) tako da se patrijarhalni obrasci iskorjenjuju, a ne reproduciraju?

Autorska ekipa BADco., uz navedene Ivana Ivković i Tomislav Medak dramaturški te Ana Kreitmeyer, Lana Hosni / Emilie Gregersen i Ivana Pavlović / Rebecka Olivia Berchold izvođački, u Sporama s razlogom svraća pozornost na gorući problem nevidljiva i neplaćena rada.